Dnevnik se može voditi iz mnogih, često isprepletenih razloga, a sam autor možda nije ni siguran u te razloge. Dana 12. aprila 1992. godine, nekoliko dana nakon početka napada na Sarajevo, filmski režiser Dušan Sabo je napisao: “Zašto dnevnik? Bilježenje događaja za kasnije (dakle, podsjetnik, memento mori?). Skrivanje intimnog (ako sada nije namijenjeno za javnu upotrebu, hoće li ikada biti?). Pripremanje misli za buduće, još uvijek neoblikovano djelo?”

Zašto ljudi pišu dnevnike u vremenima rata i masovnog nasilja? Na ovo pitanje pokušava odgovoriti Nicolas Moll u tekstu “Pisanje dnevnika kao oruđe otporne rezistencije? Slučaj opkoljenog Sarajeva, 1992–1995.” na osnovu analize 24 dnevnika napisana u opkoljenom Sarajevu između 1992. i 1995. godine. On dnevnike vidi kao praksu koja povezuje otpornost (rezilijentnost) i otpor (rezistenciju) kao dva različita, ali komplementarna koncepta. On također zaključuje kako je pisanje dnevnika pomoglo njihovim autorima da reaguju na teškoće opsade na psihološkom, intelektualnom, emocionalnom i društvenom nivou.

“17. juli 1992. Kao što obično radim, rano jutros, prije nego što počne pucnjava, uzimam svoju bilježnicu da se izvučem, da pišem, da se prepustim nekoj vrsti mira, da se nekako oslobodim košmarnih misli, da se uvjerim da nije sve u meni stalo …”.  Kada je Razija Lagumdžija napisala ove redove, opsada Sarajeva je već trajala tri mjeseca. Profesorica književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, vodila je dnevnik tokom većeg dijela rata u Bosni. Njen unos za taj dan se nastavlja:  “Na mnogim mjestima dok pišem, obećavam sebi da ne smijem odustati, moram pisati kad god sam u situaciji da svoje misli mogu pretočiti u pisane riječi, jer vidim da me to nekako spasava.”

Ove rečenice su snažan pokazatelj važnosti koju je vođenje dnevnika izgleda imalo za svoju autoricu tokom opsade Sarajeva, koja je počela u aprilu 1992. i trajala više od tri i po godine. I drugi autori su naglašavali ovu važnost. Pjesnik Željko Ivanković, naprimjer, koji je objavio svoj dnevnik dok je rat još trajao, napisao je u svom predgovoru iz oktobra 1994. godine:  “Pisanje me je, uz čitanje, spasilo, i život i zdrav mozak sve ovo vrijeme.”

Otpor ili otpornost

Dnevnik se može voditi iz mnogih, često isprepletenih razloga, a sam autor možda nije ni siguran u te razloge. Dana 12. aprila 1992. godine, nekoliko dana nakon početka napada na Sarajevo, filmski režiser Dušan Sabo je napisao: “Zašto dnevnik? Bilježenje događaja za kasnije (dakle, podsjetnik, memento mori?). Skrivanje intimnog (ako sada nije namijenjeno za javnu upotrebu, hoće li ikada biti?). Pripremanje misli za buduće, još uvijek neoblikovano djelo?”

Naučna istraživanja o ovoj temi značajno su porasla posljednjih decenija, naglašavajući višestruke motive za vođenje dnevnika i mnoge funkcije koje oni ispunjavaju. Naučnici podvlače njihov značaj kao mehanizama suočavanja u ekstremnim situacijama, bilo da se radi o ličnoj krizi ili kolektivnim iskustvima poput rata ili progona. Nadovezujući se na ovo, dnevnici se ponekad pripisuju domenu “otpornosti”. Neki istraživači čak koriste termin “otpor” kako bi opisali ulogu koju dnevnici igraju. Ovo odražava evoluciju koncepta u historijskim i društvenim naukama u proteklim decenijama, od uske definicije koja se odnosi na oružane i političke aktivnosti, do šireg razumijevanja koje uključuje pojmove kao što su civilni, kulturni ili duhovni otpor.  U kojoj mjeri se dnevnici mogu smatrati oruđem preživljavanja, otpornosti, pa čak i otpora ili možda sva tri istovremeno? Otpor i otpornost se ponekad posmatraju kao kontradiktorni, pri čemu se ovo drugo često povezuje s podnošenjem i prilagođavanjem novim i nasilnim okolnostima, a prvo s idejom odbijanja i odbacivanja tih okolnosti. Međutim, ova dva koncepta mogu se posmatrati i kao preklapajući i komplementarni. U svom istraživanju o palestinskim ženama na okupiranoj Zapadnoj obali, Caitlin Ryan skovala je termin “otporna rezistencija” (engl. resilient resistance), koji se odnosi na sumud, arapski izraz za postojanost/istančanost, i srodne svakodnevne prakse kroz koje Palestinci nalaze načine da nastave sa svojim svakodnevnim životom i sačuvaju svoj identitet bez pristajanja na preovlađujuću situaciju: “živjeti uprkos okupaciji, ili čak živjeti u inat okupaciji, radije nego živjeti s okupacijom”. Ovo ponašanje ne treba posmatrati kao pasivno i ono također omogućava ljudima da pribjegnu otvorenijim oblicima otpora. 

Opsada Sarajeva 1992–1995. predstavljala je radikalan, dugotrajan i životno ugrožavajući prekid za stanovnike grada. Vođenje dnevnika bilo je aktivan način da se ljudi nose s kontinuiranim kontekstom nasilja na psihološkom, emocionalnom, intelektualnom i društvenom nivou. To je bio mehanizam suočavanja koji se može definisati kao oblik otpornosti. U isto vrijeme, ova otpornost se može doživjeti i kao otpor: autori analiziranih dnevnika nisu prihvatili nasilje uzrokovano opsadom, već su ga izričito odbacili kroz svoje pisanje. Nadalje, razni dnevnici su objavljeni kao knjige tokom rata, čime su direktno smješteni u domen “kulturnog otpora”, termin koji se redovno koristi za označavanje brojnih kulturnih aktivnosti koje su organizovane u opkoljenom Sarajevu.  Međutim, važnost dnevnika kao oruđa “otporne rezistencije” ne bi trebalo preuveličavati. Pišući dnevnike tokom opsade, autori su se suočavali s brojnim materijalnim i psihološkim teškoćama. Uloga koju su ovi dnevnici imali za svoje autore često je bila ambivalentna i ograničena.

Dnevnici napisani u opkoljenom Sarajevu do sada su privukli malo naučne pažnje, bilo kao izvor ili kao predmet historijske analize. “Mnogi od nas vode dnevnike,” napisao je Dušan Sabo 2. decembra 1992. godine. Zaista, teško je procijeniti koliko ih je napisano tokom opsade, sigurno stotine, ako ne i hiljade. Najmanje 30 dnevnika objavljeno je u formi knjige, od kojih 10 tokom rata.

Više od polovine autora, od 24 koliko je u ovoj studiji analizirano, počelo je pisati svoje dnevnike tokom rata ili neposredno prije, što je već pokazatelj njihovog specifičnog značaja u kriznim situacijama.

Mnogi autori (poput Sejfudina Tanovića, Fadila Vranića i Nusreta Šehića) smatrali su pisanje svojom dužnošću i historijskim svjedočanstvom za javnost ili potomke.  Dnevnici su pružali ventil za oslobađanje potisnutog straha, tjeskobe i bijesa. Posebno potresan primjer je dnevnik Emire Ibrahimagić, započet nakon pogibije njenog osmogodišnjeg sina Samira; dnevnik je pisan u formi direktnog razgovora s poginulim sinom i služio je kao ključni mehanizam suočavanja s tugom. Dnevnik je postao pouzdan sagovornik u uslovima kada su prijatelji i rodbina odlazili ili ginuli. Tinejdžerke (poput Zlate Filipović ili Nađe Halilbegović) obraćale su se dnevniku kao prijatelju kako ne bi opterećivale roditelje vlastitim strahovima. Pored toga, pisanje je često bila i društvena, interaktivna praksa — članovi porodice su sugerisali šta da se zapiše ili su pomagali u prekucavanju tekstova. 

Objavljeni dnevnici

Ipak, autor upozorava da vođenje dnevnika ne treba idealizirati — ono je bilo praćeno brojnim preprekama i prekidima – nedostatak svjetla, svijeća, papira i olovaka, rad u hladnim prostorijama tokom oštrih sarajevskih zima (kada bi se ruka smrznula pa nije bilo moguće držati olovku), te stalna opasnost od granatiranja drastično su otežavali pisanje.  Iscrpljenost od svakodnevnog preživljavanja (nošenje teških kanistera s vodom) i trajna traumatska napetost dovode do blokada u pisanju.  Ponavljanje istih strahota i svakodnevne rutine navodilo je autore na preispitivanje svrhe pisanja. Autori poput Alije Isakovića i Mirka Marjanovića često su izražavali sumnju u sposobnost riječi da prenesu svu složenost i užas tragedije. Mnogi su prestali pisati kada su shvatili da će rat trajati duže nego što se očekivalo, ili kada bi se situacija privremeno smirila (npr. u proljeće 1994.). Neki su utočište i utehu pronašli u drugim medijima (pismima, poeziji, religiji).

Tokom same opsade, određeni dnevnici izašli su iz privatne sfere i postali dio kolektivnog kulturnog otpora. Određeni dnevnici čitani su na radiju (npr. dječiji dnevnik Nađe Halilbegović na Radiju BiH) ili su objavljivani u nastavcima u novinama (rubrika Sedmodnevnik u listu Oslobođenje).  Najmanje 10 dnevnika objavljeno je u formi knjige još tokom samog rata (npr. Alija Isaković, Ivan Štraus, Vehid Gunić, Miomir Mile Plakalović).

Dnevnik tada 11-godišnje Zlate Filipović objavio je Međunarodni centar za mir u Sarajevu 1993. godine, nakon čega je postao međunarodni bestseler (preveden na brojne jezike, a Zlata prozvana “bosanskom Anne Frank”). Objavljivanje dnevnika omogućilo je Zlati i njenoj porodici evakuaciju u Pariz krajem 1993. godine uz pomoć francuske vlade i UN-a, nakon čega je nastavila apelovati na međunarodnu javnost za pomoć Sarajevu.

Nicolas Moll zaključuje da je pisanje dnevnika u opkoljenom Sarajevu bilo je vid borbe protiv dehumanizacije i odbijanje prihvatanja nasilja kao normalnog stanja.  Kada su objavljivani, dnevnici su od ličnog čina “otporne rezistencije” postajali dio šireg, kolektivnog kulturnog otpora Sarajeva. Iako dnevnici nisu mogli riješiti sve traume niti su uvijek pružali potpunu utjehu, oni su za svoje autore predstavljali jedno od najvažnijih sredstava za očuvanje razuma, pamćenja i volje za životom uprkos opsadi. 

Izvor: Nicolas Moll; Pisanje dnevnika kao oruđe otporne rezistencije? Slučaj opkoljenog Sarajeva, 1992–1995.