Do 1530. godine, Sarajevo i njegova regija postaju prostor sa apsolutnom, neprikosnovenom većinom muslimanskog stanovništva. U tom trenutku, preko 60 sela u sarajevskoj nahiji su stoprocentno, potpuno muslimanska, dok i sva ostala bilježe dominantnu muslimansku većinu. U samom gradskom jezgru popisano je 1.112 muslimanskih domova, 572 neoženjena muslimana, jedna udovica i jedan vojnik-vojnuk

Prije dolaska osmanskih osvajača, na području današnjeg Sarajeva postojalo je malo, tipično srednjovjekovno naselje u kome se lokalno stanovništvo okupljalo i trgovalo utorkom, te se po tom pazarnom danu nazivalo Tornik. U najranijem sumarnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468/1469. godine, ovaj trg je ubilježen pod imenom „Staro Trgovište“ , dok ga osnivač grada, Isa-beg Ishaković, u svojoj čuvenoj osnivačkoj povelji (vakufnami) iz 1462. godine, naziva „Stara Varoš“. Kada su Osmanlije trajno zaposjele ove prostore, Tornik, odnosno Trgovište, predstavljalo je najveće i najvažnije naselje u staroj župi Vrhbosni.

Ipak, to naselje u predosmanskom periodu nije bilo poznato izvan svojih regionalnih, lokalnih okvira. Iako staro Trgovište kao urbano naselje nije imalo direktnog udjela u arhitektonskom i urbanističkom nastanku novog grada Sarajeva, njegovo ime se u najranijim turskim izvorima zadržalo sve do 1485. godine, kada se u službenom defteru navodi sintagma „Pazar Trgovište poznat kao saraj“.

Sarajevo je, kao autentični orijentalno-muslimanski grad, nastalo nešto prije 1462. godine. Te je godine bosanski sandžakbeg Isa-beg Ishaković podizanjem svojih monumentalnih zadužbina postavio trajne osnove budućeg političkog i ekonomskog središta Bosanskog sandžaka, a kasnije i prostranog Bosanskog pašaluka. Islamsko-orijentalni grad po svom cjelokupnom izgledu – od monumentalnih javnih sakralnih i profanih građevina koje čine urbanu kičmu i kostur grada, pa do manjih mahalskih džamija koje su činile centre pojedinih stambenih četvrti (mahala) – te kroz kulturno-prosvjetne, humanitarne i privredne ustanove koje su gotovo bez izuzetka nastajale putem institucije vakufa, bio je grad u potpunoj službi islamske ideologije i civilizacije. Kao takav, grad je odigrao kapitalnu ulogu u širenju islama i orijentalne kulture u ovim krajevima, a Sarajevo je ostalo najtipičniji i najreprezentativniji primjer takvog urbanog razvoja u historiji Bosne i Hercegovine.

Prije zvaničnog sastavljanja svoje vakufname 1462. godine, Isa-beg Ishaković je na lijevoj obali Miljacke sagradio saraj (dvorac), po kojem je novo naselje i dobilo svoje prepoznatljivo ime. Nasuprot dvorca podigao je džamiju, koju je poklonio sultanu Mehmedu II Fatihu i koja je od tada u narodu i dokumentima poznata kao Careva džamija. Smatrajući da je ravničarsko zemljište obližnjeg sela Brodac najpogodnije da na njemu zasnuje urbane strukture novog grada, Isa-beg je to zemljište oduzeo ranijim vlasnicima, a u zamjenu im dodijelio adekvatne posjede u selu Hrančić, današnjoj Hrasnici.

Na prostoru Brodca Isa-beg podiže dervišku tekiju (zaviju), koja je, naročito u početnim decenijama, imala izuzetno veliku ulogu u privlačenju lokalnog stanovništva i širenju islamske duhovnosti. Nešto niže, na desnoj obali Miljacke, na prostoru današnje Baščaršije, sagradio je prostrani han (Kolobaru), most preko rijeke, veći broj dućana namijenjenih razvoju zanatstva i trgovine, te mlinove na rijeci. Ovi građevinski poduhvati jasno svjedoče da je Sarajevo već prije prvih službenih carskih popisa posjedovalo izgrađene vjerske, kulturne i privredne institucije orijentalnog tipa, te da je u njemu živjelo znatno više muslimanskog stanovništva nego što to bilježi najraniji sačuvani defter Bosanskog sandžaka.

Prvi zvanični sumarni popis (defter) Bosanskog sandžaka napisan je u periodu između 26. januara i 12. maja 1468. godine. U tom trenutku, u malom Trgovištu (nekadašnjem Torniku) upisano je tek pet muslimanskih domova, naspram 65 kršćanskih domova, 15 neoženjenih kršćana i 5 udovica. Međutim, u okolnim selima tog kraja situacija je bila znatno drugačija: tu je već tada zabilježeno 237 muslimanskih domova, dok su u tri okolna trga, Kreševu, Trnovu i Blažuju, ubilježena još 25 muslimanska doma. Ovi rani podaci nedosmisleno pokazuju da je proces širenja islama bio neuporedivo intenzivniji i brži na užem području današnjeg Sarajeva i njegove neposredne okoline nego u svim ostalim dijelovima Bosne zajedno.

Među prvim stanovnicima starog Trgovišta koji su prihvatili islam pominje se Balaban, sin Bogčinov. On je izvjesno bio potomak neke ugledne i imućne srednjovjekovne vlastelinske porodice iz župe Vrhbosna, jer je njegov otac Bogčin sahranjen prema kršćanskom običaju onog vremena na svojoj baštinskoj, plemenitoj zemlji, a iz natpisa na njegovom stećku/grobu saznajemo da je bio sin kneza Stipka. Balaban je svoje imanje, koje se prostiralo pri samom ušću potoka Koševo u Miljacku, prodao sandžakbegu Isa-begu Ishakoviću, zajedno sa velikim šumskim kompleksima na obroncima Trebevića. U blizini tog nekadašnjeg Balabanovog imanja nalazio se i čiftluk njegovog sina Alije, koji se sastojao od „baštine napuštene od kršćanina po imenu Vukčeniš, a koja pripada Trgovištu“. Ovaj atraktivni čiftluk kasnije je kupio Skender-paša kako bi na tom mjestu podigao svoju tekiju i prateće objekte, u neposrednoj blizini starog jezgra Trgovišta.

Sljedeći hronološki presjek donosi defter iz 1485. godine. U samom gradu Sarajevu tada su popisane 42 muslimanske kuće, 103 kršćanske kuće i 8 kuća stalno nastanjenih Dubrovčana. Izraženo u procentima, gradsko stanovništvo činilo je 27,45% muslimana i 72,55% kršćana. Međutim, u ruralnim predjelima, odnosno u selima sarajevske nahije, proces je tekao brže: te godine bilježi se 913 muslimanskih kuća, dok je kršćanskih bilo 1896, uz 37 neoženjenih kršćana (što daje omjer od 33,71% muslimana prema 66,29% kršćana). Zbirno, na cijelom području Sarajeva i njegove okoline, 1485. godine struktura je iznosila 33,17% muslimanskog i 66,83% kršćanskog stanovništva. Prelazak na islam bio je naročito dinamičan u trgovima Blažuj i Trnovo, kao i u podbrdskim selima koja su gravitirala gradu: Biosko, Badži-Petrovići, Dolac, Hrasnica, Kijevo, Nahorevo i Vogošća. Fascinantno je da je u pojedinim naseljima, poput sela Glavogodina i Kotorac, stanovništvo već te 1485. godine bilo gotovo u potpunosti muslimansko.

Ključni izvor za analizu strukture stanovništva s kraja 15. stoljeća jeste prvi sačuvani opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1489. godine, koji donosi poimenične podatke o svim poreskim obveznicima. U samom gradu Sarajevu te su godine evidentirane tri formirane muslimanske mahale sa 82 kuće i dva neoženjena muslimana, dok je kršćanski džemat brojao 89 kuća, 8 neoženjenih, 5 baština i 6 udovica. To znači da se procenat muslimana u gradu popeo na 43,14%, dok je kršćana bilo 56,86%.

U selima i trgovima sarajevske nahije ubilježeno je 1580 kršćanskih kuća, 114 neoženjenih, 61 baština i 61 udovica, dok je muslimanski dio seoske populacije brojao 947 kuća, čak 472 neoženjena muslimana, 99 bennaka (siromašnih seljaka sa malo ili nimalo zemlje) i 9 baština. To u seoskim sredinama daje omjer od 60,12% kršćana i 39,88% muslimana. Ukupno gledano, 1489. godine u sarajevskom kraju procenat kršćanskog stanovništva iznosio je 59,92%, dok je muslimanskog bilo 40,08%.

U narednih četvrt stoljeća, od popisa iz 1489. pa do novog sačuvanog deftera iz 1516. godine, Sarajevo proživljava radikalnu urbanu i demografsku ekspanziju. Grad se prostorno i institucionalno proširio, te se u njemu bilježi čak 15 formiranih mahala. Broj muslimanskih domova u gradu naglo skače na 884, uz 366 neoženjenih muslimana i 35 udovica. Istovremeno, broj kršćanskih domova u samom gradu opada na svega 74, uz 12 baština, 15 udovica, te 66 kuća dubrovačkih trgovaca koji su činili zasebnu koloniju. U procentima, gradsko jezgro Sarajeva 1516. godine naseljava 85,59% muslimana i tek 14,41% kršćana.

U seoskim naseljima nahije trend je podjednako snažan: zabilježena je 2.921 kuća muslimana i čak 2.254 neoženjena muslimana. Ova izuzetno visoka brojka neoženjenih mladića jasno ukazuje na izražen društveni fenomen da su islam u to vrijeme primali prvenstveno mlađi ljudi, otvoreni prema novim društvenim tokovima. Pored njih, u seoskim muslimanskim redovima bilježe se 53 baštine i 8 udovica. S druge strane, broj kršćanskih kuća u selima iznosio je 548, uz 2 neoženjena kršćanina, 407 baština i 85 udovica. To je činilo 76,74% seoskih muslimana i 23,26% kršćana. Sumarno, 1516. godine na prostoru Sarajeva i njegove okoline procenat muslimanskog stanovništva iznosio je visokih 78,56%, dok je kršćana preostalo 21,44%.

Ovaj nagli razvoj Sarajeva kao tipičnog orijentalno-muslimanskog grada, u kojem je formiran snažan i uticajan sloj vjerske inteligencije (učenjaci, kadije, muderisi, imami), direktno je i snažno uticao na ubrzano širenje islama. Seoske zajednice u neposrednoj blizini gradskih zidina prve su u potpunosti integrisane u ovaj proces: Kovačići, Biosko, Brodac, Dolac, Dobrinja, Žagrići, Rakovica, Hrasnica, Butmir, Hreša i Vogošća već tada imaju apsolutnu muslimansku većinu. Broj muslimanskih kuća dramatično raste i u udaljenijim trgovima: u Trnovu se bilježi 151 muslimanska kuća i 97 neoženjenih muslimana; u Blažuju 50 domova i 54 neoženjena; u Podgrađu (bivše Pale) 99 kuća i 86 neoženjenih; te u Vogošći 120 muslimanskih domova i 87 neoženjenih mladića.

Sljedeći sačuvani izvor, sumarni defter iz 1520. godine, tek se neznatno razlikuje u brojkama od onog iz 1516. godine, ali donosi jedan dragocjen kulturno-historijski podatak. On zvanično evidentira postojanje šest derviških tekija u Sarajevu. Ove institucije, u kojima se koncentrisao intenzivan vjersko-mistički i sufijski život, pokazale su se kao ponajbolji i najefikasniji propagatori islama među lokalnim stanovništvom. Kako uočavaju eminentni historičari (poput akademika Nedima Filipovića), derviši su djelovali s jednim učenjem koje je bilo znatno šire, fleksibilnije, elastičnije i psihološki pristupačnije za široke narodne mase.

To bosansko stanovništvo, koje je sa sobom nosilo raznovrsna i specifična srednjovjekovna vjerska, kulturna i društveno-politička naslijeđa (naročito uticaje autohtone Crkve bosanske), lakše je prihvatalo islam kroz mističnu i sinkretičku formu derviških bratstava. Te ključne 1520. godine u Sarajevu je poimenično upisano sljedećih šest funkcionalnih tekija: Tekija Isa-bega Ishakovića (na Brodcu), Tekija Skender-paše (na današnjem Skenderiji), Tekija Turna derviša, Tekija Gaziler (vjerska ustanova boraca-gaza), Tekija Džandžu gaza i tekija derviša Hadži-dede.

Do 1530. godine, Sarajevo i njegova regija postaju prostor sa apsolutnom, neprikosnovenom većinom muslimanskog stanovništva. U tom trenutku, preko 60 sela u sarajevskoj nahiji su stoprocentno, potpuno muslimanska, dok i sva ostala bilježe dominantnu muslimansku većinu. U samom gradskom jezgru popisano je 1.112 muslimanskih domova, 572 neoženjena muslimana, jedna udovica i jedan vojnik-vojnuk.

Nasuprot tome, broj kršćanskih kuća u gradu sveden je na svega 15, uz 8 baština, 16 udovica i dva vojnuka. Izraženo u statističkim procentima, gradsko stanovništvo Sarajeva 1530. godine činilo je 96,77% muslimana i tek 3,23% kršćana.

U seoskim naseljima sarajevske nahije te iste godine upisane su 3.172 muslimanske kuće, 1.063 neoženjena muslimana, 515 muslimanskih baština, jedna udovica, te specifične vojne i društvene kategorije: 443 vojnuka (lokalni hrišćani i muslimani u osmanskoj vojnoj službi), 154 akindžije (pripadnici jurišne konjice) i 54 bennaka (siromašna seljaka bez posjeda). S druge strane, u cijeloj nahiji ostalo je svega 89 kršćanskih kuća, 75 baština, 7 udovica, 51 vojnuk i jedan akindžija. To predstavlja omjer od 93,75% muslimana i 6,25% kršćana na selu. Ukupno, na cijeloj teritoriji Sarajeva i njegove okoline 1530. godine, procenat muslimanskog stanovništva dosegao je impresivnih 94,56%, naspram svega 5,44% kršćana.

Vrijeme između popisa iz 1516. i ovog iz 1530. godine poklapa se sa epohom u kojoj Osmansko Carstvo poduzima svoje najveće i najambicioznije vojne ofanzive prema sjeveru Evrope i jadranskom basenu. Ove neprekidne i iscrpljujuće borbe zahtijevale su mobilizaciju ogromnih ljudskih resursa, koje su osmanske vlasti intenzivno regrutovale iz svojih tek uspostavljenih balkanskih provincija. To je, između ostalog, i vrijeme kada je ostvarena epohalna i trijumfalna pobjeda Osmanlija nad ugarskom vojskom na Mohačkom polju 1526. godine.

Ovi grandiozni vojni uspjesi i teritorijalna širenja imali su direktne i duboke refleksije na unutrašnji razvoj samog Sarajeva. Podaci iz deftera iz 1530. godine jasno pokazuju da se broj gradskih mahala – što je uvijek predstavljao najpouzdaniji indikator urbane razvijenosti i prostornog rasta jednog orijentalno-muslimanskog grada – za samo nekoliko godina doslovno udvostručio.

Međutim, iako se broj stambenih četvrti u gradu dvostruko povećao, ukupan broj stanovnika u samom gradu porastao je tek neznatno, dok je u seoskim naseljima nahije čak zabilježen i manji demografski pad. Historičarka Behija Zlatar opravdano zaključuje da je ova pojava neposredna posljedica učešća velikog broja lokalnih muškaraca u pomenutim velikim vojnim pohodima na ugarskom i evropskom ratištu, kao i činjenice da se broj upisanih i popisanih sela često razlikovao od popisa do popisa.

S druge strane, unutrašnja socijalna struktura Sarajeva doživljava kvalitativni preobražaj. Pored starih gradskih mahala, čiji su osnivači i ktitori bili pripadnici visoke osmanske vojno-feudalne klase (poput sandžakbega i paša), u ovom se periodu masovno javljaju nove mahale. Njihovi osnivači i finansijeri sada postaju ugledni ljudi iz esnafskih i cehovskih organizacija (zanatlije i trgovci), istaknuti predstavnici lokalnih ajana (građanske elite) te drugi imućniji i ugledniji građani. To jasno indicira da se u Sarajevu do prve polovine 16. stoljeća formirao i stabilizovao snažan autohtoni sloj bogatog građanstva, koji preuzima ulogu urbanog i kulturnog razvoja grada.

Prihvatanje islama u prvoj polovini 16. stoljeća nalazi se na svom historijskom vrhuncu, što rezultira drastičnim smanjenjem broja nemuslimana u samom gradu. Od 74 kršćanske kuće, koliko ih je u gradu bilo popisano 1516. godine, do 1530. ostalo je zabilježeno svega 15 kuća, uz dvije kuće vojnih obveznika-vojnuka. Preostali gradski kršćani ubrzano prihvataju novu vjeru, što se najslikovitije vidi na primjeru gradske mahale Varoš – četvrti u kojoj je tradicionalno i u kontinuitetu živjelo isključivo kršćansko stanovništvo.

U popisu iz 1530. godine, u toj istoj Varoši odjednom nalazimo upisano čak 30 kuća muslimana i 3 neoženjena muslimana. Analiza porijekla ovih trideset kućnih starješina otkriva da je kod njih osamnaestorice neposredno i administrativno dokazivo kršćansko porijeklo. Tako se, na primjer, za izvjesnog Alađoza, sina Radice, u carskom defteru doslovno navodi službena opaska da je on „novi musliman“ (novovjernik). Slično tome, među trojicom popisanih vojnih obveznika vojnuka nastanjenih u Varoši, jedan je takođe zaveden kao novi musliman.

Kada je riječ o geografskom porijeklu sarajevskog stanovništva u ovom periodu, historijski izvori pokazuju da se najveći broj stanovnika doseljavao iz neposredne seoske okoline grada, te iz drugih razvijenijih dijelova Bosne i susjedne Hercegovine. Popis iz 1530. godine tako eksplicitno bilježi 35 novodoseljenih glava porodica iz Hercegovine. Nasuprot tome, učešće doseljenika iz dalekih, anadolskih ili rumelijskih krajeva Osmanskog Carstva bilo je na znatno niskom nivou: defter iz 1530. godine u cijelom gradu bilježi svega dvojicu doseljenika iz Jedrena, dvojicu iz Soluna i samo jednog porijeklom iz Anadolije.

Novi, najsnažniji civilizacijski i urbanistički impuls daljem sveobuhvatnom razvoju Sarajeva daje namjesnik Gazi Husrev-beg, svojim monumentalnim graditeljskim i prosvjetnim djelom u koje su uložena ogromna materijalna sredstva. U zlatnoj deceniji između 1530. i 1540. godine, zahvaljujući intenzivnoj gradnji i ekonomskom procvatu, broj stanovnika u gradu povećao se za oko dvije hiljade.

Fascinantne, živopisne i pravno precizne podatke o prelasku na islam – koji je obuhvatao i najistaknutije pojedince koji kasnije postaju ugledni imami, hatibi, upravitelji zaklada (mutevelije) ili vojni zapovjednici (vojvode) – pružaju nam dva najstarija sačuvana sarajevska sudska zapisnika (sidžila) iz 16. stoljeća. Ovi pravni dokumenti bjelodano dokazuju da je čin konverzije najvećim dijelom tekao na bazi apsolutne dobrovoljnosti i ličnih odluka.

Tako je, na primjer, u sarajevskom sidžilu broj 2 ostao zapisan dirljiv i administrativno precizan slučaj kršćanke Marine, kćerke Vlajića. Ona je lično pristupila šerijatskom sudu i pred kadijom izjavila da je njen zakoniti muž Vuksan preminuo, a da su nakon njegove smrti njihova zajednička djeca – Jovana, Ljiljana, Duka i Stojan – svojom voljom odlučila preći na islam. Pravni zapisnik bilježi i njihova nova, muslimanska imena: sin Duka je dobio ime Mustafa, sin Stojan je postao Husejn, kćerka Jovana je postala Aiša, dok je kćerka Ljiljana uzela ime Fatima.

Sidžili bilježe i nevjerovatne primjere društvene pokretljivosti unutar istih porodica. Zabilježen je prelazak na islam dvojice unuka izvjesnog Vučihne iz sela Drozgometva. Jedan unuk, Sulejman, sin Milorada, odlučio je ostati na selu i živjeti skromnim težačkim životom u rodnoj Drozgometvi. Za razliku od njega, njegov bliski rođak Ali-paša, sin Radešinov, ostvario je fascinantnu vojnu i političku karijeru unutar imperijalnog sistema i uzdigao se do same titule velikog vezira Osmanskog Carstva.

Nerijetko se dešavalo da samo jedan ili dva člana jedne uže porodice pređu na islam, dok bi ostali srodnici bez ikakvih zakonskih smetnji ostajali u svojoj staroj, kršćanskoj vjeri. Sudski zapisnici pominju slučaj izvjesnog Mustafe koji je primio islam, dok su njegov rođeni brat Stojan i njihov otac Andrija nastavili živjeti kao hrišćani.

Možda najslikovitiji primjer ove vjerske isprepletenosti i tolerancije unutar bosanskog plemstva predstavlja porodica slavnog Ferhad-bega Vukovića-Desisalića. Dok je ovaj ugledni osmanski dostojanstvenik finansirao i gradio svoju prelijepu džamiju u samom centru Sarajeva, u isto to vrijeme, njegov rođeni brat Ivan Vuković angažovao je poznatog lokalnog majstora Tudora da mu naslika pravoslavnu ikonu, što svjedoči o dubokim porodičnim vezama koje nisu kidane uprkos vjerskom prestrojavanju.

Stalni porast broja stanovnika u Sarajevu tokom cijelog 16. stoljeća bio je, između ostalih faktora, podstaknut i neprekidnim ratovima koji su vođeni na nestabilnim i dinamičnim granicama Bosanskog ejaleta. Iz ovih vojnih pohoda u unutrašnjost provincije dovođeni su brojni ratni zarobljenici. U službenim carskim popisima Sarajeva zabilježen je prilično znatan broj robova, a naročito oslobođenih robova (takozvanih atika).

Razlog tome leži u činjenici da se čin oslobađanja roba u islamu smatrao izuzetno bogougodnim djelom, dostojnim svake društvene i vjerske pohvale, te ga je islamska religija sistemski podsticala i favorizovala. Svi imućniji građani koji su posjedovali robove bili su moralno i pravno dužni da ih sukcesivno oslobađaju, a ta se praksa primjenjivala bez odlaganja na one robove koji bi dobrovoljno primili islam. Iz pojedinačnih i detaljno dokumentovanih primjera zabilježenih u sarajevskim sidžilima 16. stoljeća, jasno se vidi da su ovi robovi i kasniji punopravni građani Sarajeva po svom etničkom i geografskom porijeklu bili gotovo bez izuzetka kršćani – uglavnom hrvatskog, slovenačkog ili mađarskog porijekla, zarobljeni tokom osmanskih prodora prema tlu Srednje Evrope.

Do 1570. godine, kada je sačinjen sljedeći sveobuhvatni popis Bosanskog sandžaka, Sarajevo je u potpunosti preraslo u veliki, raskošni grad – šeher. Grad se administrativno sastojao od čak 63 formirane muslimanske mahale i samo dvije preostale kršćanske mahale. U ovim gradskim četvrtima evidentirano je 3.579 muslimanskih domova, 2.079 neoženjenih muslimana, 11 baština i jedna udovica. S druge strane, u kršćanskim mahalama upisano je 88 kuća, 12 baština i 4 udovice (što čini omjer od 97,47% muslimana i 2,53% kršćana u samom šeheru).

U ruralnim sredinama sarajevske nahije te 1570. godine popisano je 5.257 muslimanskih kuća, 1.196 neoženjenih muslimana, 904 vojnuka, 364 akindžije i 72 bennaka, dok je kršćanskih kuća preostalo svega 71, uz 42 vojnuka. To u seoskom kontekstu daje procenat od 98,37% muslimana i tek 1,63% kršćana. Zbirno, na cijelom području sarajevskog kraja, 1570. godine procenat muslimanskog stanovništva iznosio je impresivnih 98,04%, dok je kršćansko stanovništvo svedeno na svega 1,96%.

Popis iz 1570. godine jasno pokazuje jedan zanimljiv historijski fenomen: broj kršćana bio je srazmjerno manji u trgovima i selima sarajevske nahije nego u samom urbanom jezgru grada. Razlog ovoj pojavi ne leži samo u masovnom i ubrzanom prelasku seoskog stanovništva na islam, već i u specifičnim pravnim i ekonomskim olakšicama. Naime, cjelokupno gradsko stanovništvo Sarajeva – bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, dakle i muslimani i kršćani – uživalo je carski privilegovani status i bilo oslobođeno plaćanja teških državnih i feudalnih obaveza i nameta.

Pomenutih 88 kršćanskih domaćinstava koja su živjela u samom gradskom jezgru Sarajeva bilo je potpuno povlašteno, dok su kršćani nastanjeni u predgrađu, odnosno u Varoši, i dalje bili dužni plaćati redovne rajinske obaveze. Međutim, izvori pokazuju da čak i u Varoši stare kršćanske baštine ubrzano prelaze u ruke muslimana. To se dešavalo na dva načina: ili su sinovi i zakonski nasljednici ranijih kršćanskih vlasnika primali islam i tako zadržavali očev posjed, ili su ta imanja putem kupoprodajnih ugovora direktno prelazila u muslimansko vlasništvo. Rezultat toga jeste da su već 1570. godine polovinu stanovnika tradicionalne Varoši činili muslimani.

Kod velikog broja ovih muslimanskih porodica u Varoši i gradu može se precizno utvrditi neposredno kršćansko porijeklo: kod njih 20 u dokumentu je eksplicitno navedeno ime oca kršćanina, kod 74 domaćina to porijeklo je administrativno prikriveno upisom imena Abdullah, dok su njih 130 bili oslobođeni robovi kršćanskog porijekla.

U ovom popisu s kraja 16. stoljeća, nekadašnji srednjovjekovni trgovi i većina okolnih sela su naselja sa stoprocentnim, apsolutnim muslimanskim stanovništvom. Tako, na primjer, trg Trnovo bilježi 235 muslimanskih domova; Blažuj ima 117 domova; naselje Ljubučić-Pazarić (koje je do te godine zbog svog razvoja dobilo status kasabe) broji 51 dom; dok sela bilježe izuzetno visoke brojke: Crna Rijeka 121 muslimanski dom, Otoka 121, Drozgometva 142, Hrasnica 66, Kijevo 229, a Nahorevo 140 muslimanskih kuća.

Konačni trijumf ovog orijentalno-urbanog razvoja i demografskog preoblikovanja bilježi se na samom početku 17. stoljeća. U tom periodu, Sarajevo je preraslo u respektabilnu metropolu koja je imala čak 91 formiranu muslimansku mahalu, sa 3.895 stalno nastanjenih muslimanskih domova i 1.534 neoženjena muslimana, te 13 registrovanih baština.

Nasuprot ovoj demografskoj sili, broj kršćanskih kuća na širem području iznosio je ukupno 140. Od tog broja, njih 90 bilo je trajno nastanjeno unutar samog grada Sarajeva. Ovi gradski kršćani su se intenzivno i uspješno bavili raznim deficitarnim zanatima i trgovinom, te su uživali visoke ekonomske i društvene povlastice, potpuno ravnopravno sa većinskim muslimanskim stanovništvom ovog propulzivnog šehera.

IZVOR: Behija Zlatar „Širenje islama i islamska kultura u Sarajevu i okolini“.