Kad nisu više mogli trpjeti svakodnevnu štetu, trgovac Meho sazove ostale dućandžije da vide šta im je činiti. Odluče da svi zajedno odu do vezira i da mu se potuže na slona.
U neko doba iz daleke Anadolije biva postavljen u Travniku vezir koji je sa sobom doveo velikog slona, koji je bio ibret narodu koji do tada nije nikada vidio slona.
Čuvari su slona često izvodili na livade oko Travnika gdje bi se on igrao i valjao po mehkoj travi. Često bi se desilo da slona provedu kroz uske travničke ulice, gdje bi on svojom surlom lomio ćepenke, gazio bostan i time je činio trgovcima veliku štetu.
Kad nisu više mogli trpjeti svakodnevnu štetu, trgovac Meho sazove ostale dućandžije da vide šta im je činiti. Odluče da svi zajedno odu do vezira i da mu se potuže na slona.
Krenu prema vezirovom konaku na čelu sa Mehom. U neko doba, jedan iz svjetine rekne: “Ja nabrzinu imam neki posao, sad ću ja za vama.” Poslije njega i drugi nađe razlog da se zadrži i da ne ide prema Konaku. Tako su jedan po jedan izostajali, dok Meho nije ostao sam. Kad se pred Konakom okrenuo, niko za njim ne ide. Sve to sa čardaka gledao vezir, pa kad je Meho ušao u vezirske odaje, upitao ga je s kojim dobrom dolazi kod njega.
“Čestiti veziru”, rekne Meho, “ja svaki dan gledam onog tvog slona, kako sâm ide Travnikom, pa mi ga nešto žao.” “Nastavi dalje, Meho.” “Došao sam da ti predložim da mu nabavimo jednu slonicu kako bi mu bilo običnije i da se ima s kim družiti.”
(Iz knjige “Hikaje iz naših halvata”, autora Mesuda Puške)
