Iako se hrvatska vlada do sada sklanjala iza zajedničkih stavova Evropske unije, unutarnja politička dinamika pokazuje da prostor za promjene postoji. Oporbeni zastupnici već su predlagali obustavu trgovine s Izraelom, a javno mnijenje također se mijenja. Više od polovice građana Hrvatske smatra da Palestinu treba priznati kao državu. Sabor i vlada u konačnici odlučuju hoće li Hrvatska ostati na margini evropske politike ili će preuzeti inicijativu. Hodžićev susret s palestinskim veleposlanikom, održan iza zatvorenih vrata, ukazuje na težinu trenutka: nije riječ samo o gesti solidarnosti, nego o političkom pitanju od povijesnog značaja.
U Hrvatskom saboru 4. septembra održan je susret saborskog zastupnika Armina Hodžića s ambasadorom Države Palestine za Austriju, Sloveniju i Hrvatsku, Nj. E. Salahom Abdel Shafijem. Sastanak je protekao u znaku dramatičnih zbivanja na Bliskom istoku, s posebnim naglaskom na humanitarnu katastrofu u Gazi, gdje prema podacima međunarodnih organizacija više od 60 tisuća ljudi, među njima ogroman broj djece, više nije među živima, dok stotine hiljada preživljavaju u uvjetima gladi, bolesti i trajnog progona.
U tom kontekstu, razgovor u Zagrebu dobio je značenje šireg poziva na solidarnost, zaustavljanje nasilja i nastavak međunarodnog dijaloga o priznanju Palestine i pravednom miru.
EVROPA PRED TESTOM VJERODOSTOJNOSTI
Na sastanku saborskog zastupnika Armina Hodžića i palestinskog ambasadora NJ. E. Abdela Shafija u Zagrebu otvoreno je pitanje ne samo palestinske tragedije, nego i odgovornosti međunarodne zajednice.
U središtu razgovora stajala je teza da nijedna država, pa ni Hrvatska, ne može ostati izvan zone odgovornosti. Prema Konvenciji o genocidu, i šutnja je oblik suodgovornosti.
Drugim riječima, argument „mi smo mala zemlja“ može izgubiti svaku težinu u vremenu kada se ratni zločini dokumentiraju u realnom vremenu i kada međunarodno pravo jasno propisuje obaveze država. Iz toga proizlazi da se prvi sloj odgovornosti tiče evropske politike. Ako Evropska unija ostane na osudama i priopćenjima, bez konkretnih mjera, njezine riječi neće imati težinu.
Ključna ideja može biti da se nasilje zaustavlja tek onda kada postoji cijena za one koji ga provode. Dosadašnja metodologija ponašanja pokazuju da Izrael, zahvaljujući geopolitičkoj podršci, uspijeva izbjeći svaku sankciju i nastavlja provoditi politiku koja generira nove krugove nasilja.
U tom smislu moguće su cijele serije mjera koje bi EU i njezine članice mogle usvojiti. Na primjer, suspendirati trgovinske i vojne aranžmane s Izraelom, uključujući i zabranu izvoza i uvoza oružja, uvođenje zabrane ulaska ekstremističkim političarima koji javno zagovaraju kolektivno kažnjavanje Palestinaca, potpunu zabranu proizvoda s područja izraelskih naseljnika koji otimaju palestinsku zemlju, a ne samo njihovo označavanje, praćenje slučajeva dvojnog državljanstva, kada građani država EU, pa tako i Hrvatske, služe u izraelskoj vojsci koja je osumnjičena za genocid, bojkot parlamentarnih kontakata sa zastupnicima koji dolaze iz ilegalnih naselja i otvoreno podržavaju politiku etničkog čišćenja.
Svi ovi prijedlozi proizlaze iz logike međunarodnog prava. Ako je nešto nezakonito, onda se prema tome mora i postupati. U protivnom, Evropa riskira da izgubi ne samo politički kredibilitet, nego i vlastitu historijsku misiju zasnovanu na ljudskim pravima.
Što se tiče sastanka Hodžića i Shafija, najdublja poruka sadržana u razgovoru jest da će historija pitati šta su zemlje Evrope učinile da zaustave genocid. Nakon Drugog svjetskog rata, izgovor je bio da „nismo znali“. Danas to više nije moguće, slike i izvještaji iz Gaze dostupni su u realnom vremenu, a šutnja se već sada bilježi kao saučesništvo.
EVROPA IZMEĐU PRAVA I INTERESA
Otvara se pitanje vjerodostojnosti Evrope. Ako Sjedinjene Američke Države već otvoreno priznaju da njihova politika ne mari za međunarodno pravo, Evropa se stalno poziva na njegovu zaštitu, ali u praksi ga sve češće ignorira. Najplastičniji primjer jeste činjenica da Međunarodni krivični sud ima otvorene naloge za hapšenje izraelskog premijera i bivšeg ministra odbrane, optuženih za ratne zločine, dok istovremeno političari u evropskim prijestolnicama i dalje govore o „prijateljstvu“ s državom koja je pod ovakvim teretom optužbi.
Pitanje je, dakle, jednostavno: „Kako Evropa može zadržati pravo da drugima drži lekcije o ljudskim pravima, ako istovremeno zatvara oči pred glađu i genocidnim praksama u Gazi? Kada izraelski ministri javno poručuju da Palestinci trebaju „umrijeti od gladi ako ne od metka“, a iz EU ne dolazi nikakva reakcija, vjerodostojnost evropskog diskursa o pravu i demokraciji pada u vodu.
Kada govorimo o Hrvatskoj, Sloveniji, a posebno Bosni i Hercegovini, sve tri zemlje imaju iskustvo borbe za priznanje državnosti, i upravo zato bi trebale razumjeti palestinsku poziciju. Hrvatska se ne može skrivati iza svoje „malenkosti“ jer prema Konvenciji o genocidu i najmanja država ima pravnu odgovornost da reagira.
U brojkama, palestinski zahtjev izgleda još jasnije. Traži se 22% historijske Palestine, prostor veličine polovice Zagreba kada je riječ o Gazi. Dakle, riječ je o minimalnom teritoriju na kojem bi narod od 14 milijuna ljudi, od čega 4,5 milijuna živi u okupiranim teritorijima, a 2 milijuna unutar samog Izraela, mogao živjeti u dostojanstvu i slobodi. Umjesto da to prepozna kao elementarni zahtjev za opstanak, izraelska politika sve otvorenije poprima kolonijalnu logiku koja se svodi na što više uzurpiranja teritorija, što manje palestinskog stanovništva.
Ovaj konflikt, nije jedan od mnogih bliskoistočnih sukoba. To je sukob koji ima potencijal destabilizirati čitavu regiju, a zatim će to osjetiti i Evropa. Posljednjih dvadeset godina to je već vidljivo: migracijske krize, teroristički napadi i političke nestabilnosti u evropskim metropolama samo su odjeci neuređenog Bliskog istoka. Dok Amerikanci ratove vode hiljadama kilometara daleko i vraćaju se kući, Evropa živi s posljedicama.
Stoga, čak i kada bi se ljudska prava i međunarodno pravo stavili po strani, Evropa bi iz čistog egoističnog interesa trebala biti prva koja će zahtijevati stabilno rješenje, a stabilnosti nema bez priznate i održive palestinske države.
GAZA JE TRAGEDIJA BEZ PRESEDANA
Brojke koje dolaze iz Gaze djeluju nadrealno, a zapravo su precizno dokumentirane. Više od 60 hiljada mrtvih, između 10 i 20 tisuća nestalih pod ruševinama, preko 20 hiljada ubijene djece i 21 hiljada ranjene, osakaćene djece. Gotovo 20 hiljada ubijenih žena. Skoro 300 ubijenih novinara i medicinskih radnika. Iza svake od tih brojki stoje porodice koje, kako svjedočenja iz Gaze pokazuju, više ni ne priželjkuju život, njihov najveći san postala je smrt, jer roditelji koji ne mogu nahraniti djecu traže barem kraj patnje.
Takva slika čovječanstva u 21. stoljeću izaziva pitanje: „Može li se još govoriti o međunarodnom poretku, ako se takvi zločini toleriraju?“ Osude i izrazi zabrinutosti više nisu dovoljni. I priznanje palestinske državnosti, premda politički značajno, gubi smisao ako se istovremeno genocid nastavlja i Palestinci masovno ubijaju. Ipak prioritet, „od jedan do deset“, jeste zaustaviti masovno ubijanje i spriječiti nestanak Palestine.
I dok su kamere svijeta usmjerene na Gazu, na Zapadnoj obali svakodnevno se odvija proces tihog, ali neumoljivog etničkog čišćenja. Broj ilegalnih naseljenika od 1991. porastao je s 150 tisuća na 800 tisuća, od kojih 350 tisuća posjeduje oružje, često dijeljeno javno od strane izraelskih ministara. Napadi na sela, paljenje kuća i stabala, ubojstva i zastrašivanja postali su svakodnevica. Od 7. oktobra, iako uopće nije bilo vojne eskalacije na Zapadnoj obali, ubijeno je preko 1000 Palestinaca.
Ovakva dinamika uništava samu ideju dvodržavnog rješenja: što vrijedi priznati Palestinu ako zemlja na kojoj bi ta država trebala postojati nestaje iz dana u dan? Istovremeno, Izrael faktički proglašava „cionističku državu“ na cijelom teritoriju, bez prostora za Palestince.
Poruka je jasna: bez zaustavljanja genocida u Gazi i zaustavljanja kolonijalnog širenja na Zapadnoj obali, ne može biti ni stabilnosti na Bliskom istoku. A bez stabilnog Bliskog istoka, nema ni stabilne Evrope.
Saudijska Arabija i druge regionalne sile već razumiju da je ekonomski razvoj nemoguć dok traje ovaj konflikt. Evropa, međutim, još traži vlastiti kurs, a vrijeme ističe. Dvije države mogu opstati samo ako se druga država prizna, ali i spasi od nestajanja.
HRVATSKA IZMEĐU POVIJESTI I POLITIKE
Razgovor u Zagrebu otvorio je i pitanje položaja Hrvatske. Zemlja koja je prije tri desetljeća sama tražila međunarodno priznanje i trpjela agresiju, a danas stoji pred ispitom vlastite dosljednosti. Ako je protiv Rusije odmah uvela sankcije, unatoč rizicima i vlastitoj ranjivosti, zašto isto mjerilo ne vrijedi u slučaju Izraela?
Iako se hrvatska vlada do sada sklanjala iza zajedničkih stavova Evropske unije, unutarnja politička dinamika pokazuje da prostor za promjene postoji. Oporbeni zastupnici već su predlagali obustavu trgovine s Izraelom, a javno mnijenje također se mijenja. Više od polovice građana Hrvatske smatra da Palestinu treba priznati kao državu. Sabor i vlada u konačnici odlučuju hoće li Hrvatska ostati na margini evropske politike ili će preuzeti inicijativu. Hodžićev susret s palestinskim veleposlanikom, održan iza zatvorenih vrata, ukazuje na težinu trenutka: nije riječ samo o gesti solidarnosti, nego o političkom pitanju od povijesnog značaja.
Dodatnu simboliku nosi i činjenica da Bošnjaci u Hrvatskoj u ovom pitanju pronalaze vlastitu refleksiju. Sjećanje na Srebrenicu, ali i na ratna stradanja širom Bosne i Hercegovine, oblikuje moralnu dimenziju koja se ne može ignorirati. Kada se danas slike Genocida u Gazi šire društvenim mrežama u stvarnom vremenu, više nije moguće reći „nismo znali“.
U tom smislu, postavljamo ključna pitanja: Kako će Evropa objasniti svoju šutnju generacijama koje dolaze? Može li Hrvatska ostati vjerodostojna ako primjenjuje različite aršine prema Ukrajini i Palestini? I što znači biti „na pravoj strani povijesti“ u vremenu kada genocid postaje vidljiv svima, od Zagreba do Australije, u svakom ekranu i u svakoj obitelji?
Odgovori na ta pitanja neće se tražiti samo na diplomatskim sastancima, već i u povijesnim knjigama, kada nova pokoljenja upitaju: „Šta ste vi učinili kada se odvijao Genocid u Gazi?“
BOŠNJACI U PALESTINI
Malo poznata činjenica jest da i Palestina u svojoj prošlosti nosi tragove bošnjačke prisutnosti. Još u doba Osmanskog carstva mnoge porodice iz Hercegovine ustanovljavale su svoje vakufe (Al-Aksa je bila pod upravom porodice Rizvanović), da bi se i naselile na palestinskim prostorima, gradeći imanja nalik onima iz svog zavičaja.
Ta imanja su kasnije uništena od Izraelaca, ali uspomene i sjećanja na njih i dalje žive. Posebno dirljive priče bilježe se o potomcima koji danas, putujući u Sarajevo ili Mostar, pronalaze daleku rodbinu. Ovi skriveni tragovi stvaraju osjećaj da palestinska bol i bošnjačka bol, iako udaljene, pripadaju istoj matrici povijesti.
KULTURNA SOLIDARNOSTI KAO SNAGA
Iskustvo Bosne i Hercegovine tokom devedesetih pokazalo je da međunarodna solidarnost ne dolazi uvijek od država, ali često dolazi od kulturnih elita. Pjesnici, muzičari, režiseri, od Joan Baez do Susan Sontag, zauzimali su se za zaustavljanje Genocida nad Bošnjacima. Sličan proces sada je vidljiv i u slučaju Palestine.
Protesti koji su isprva okupljali male ljevičarske grupe prerasli su u šire pokrete, u kojima danas učestvuju i svjetski poznata imena iz filma i muzike. Brad Pitt stoji iza produkcije filma o Gazi, pop zvijezde i glumci dižu glas protiv nepravde, a umjetnički svijet sve više prepoznaje da je borba za Palestinu i borba za ljudskost.
SNAGA BOŠNJAČKIH ZAJEDNICA U DIJASPORI
U Austriji, Njemačkoj, ali i širom Evrope bošnjačke zajednice postale su među najvažnijim donatorima humanitarne pomoći Gazi. Iskustvo Srebrenice i vlastitog genocida oblikovalo je poseban osjećaj solidarnosti. Onaj ko je jednom bio na rubu nestanka, najbolje razumije patnju drugoga.
U tom smislu, bošnjačke zajednice ne djeluju samo kao samodostatna dijaspora, već kao moralna zajednica, čiji doprinos prelazi granice nacionalnog. Njihovo djelovanje pokazuje kako se kolektivna trauma može pretvoriti u izvor empatije i kulturne snage.
Analitički tekst objavljen je u časopisu “Bosna”, broj 5
