Istraživački rad nizozemskog dnevnika de Volkskrant o 114 dokumentiranih slučajeva palestinske djece pogođene direktnim hicima u glavu i grudi osvojio je Evropsku novinarsku nagradu za 2026. godinu. Zbog zabrane ulaska stranim izvjestiteljima, autori su uz pomoć forenzičara i vojno-medicinske dokumentacije analizirali svjedočanstva 17 stranih ljekara, razotkrivajući sistematske zločine na terenu koje izraelska vojska poriče

Jedna palestinska medicinska sestra koja jedva govori engleski pokazuje prema zamotanim glavama dvoje djece priključene na respiratore i ponavlja samo jednu riječ: shot. Pucano im je u glavu. Američki hirurg u prvi mah misli da se ona zabunila, ali potom pogleda CT snimke. Na sivoj pozadini koštanog tkiva jasno se ocrtava bijela, ovalna forma. Nije potrebno medicinsko obrazovanje da bi se prepoznalo o čemu je riječ. Radi se o metku zaglavljenom u maloj dječijoj lobanji.

Tako je izgledao prvi dan Feroza Sidhve u Evropskoj bolnici u Gazi u martu 2024. godine. Traumatolog iz Stocktona u Kaliforniji, sin pakistanskih doseljenika, koji je prethodno operirao u Zimbabveu i Haitiju te obučavao ljekare u Ukrajini, do te sedmice je vjerovao da zna koliko ljudsko biće može podnijeti. U drugoj sali pronašao je još dvoje djece u istom stanju. Tokom narednih trinaest dana stiglo ih je još devet. Ukupno trinaestoro djece, svako sa samo jednim metkom u glavi ili grudima, bez ikakvih drugih vidljivih povreda na tijelu.

Sidhwa je bilježio detalje u dnevnik na mobilnom telefonu, pitajući se da li se bolnica nalazi u blizini nekog poddivljalog snajperiste ili tima dronova koji ubijaju djecu iz zabave. Po povratku u Kaliforniju, na jednom kongresu slučajno je sreo kolegu koji je radio u Gazi neposredno prije njega. Kada mu je spomenuo slučajeve ustrijeljene djece, drugi ljekar je samo potvrdno klimnuo glavom, rekavši da je gledao iste prizore gotovo svakodnevno.

Taj susret u kancelarijskom hodniku postao je polazna tačka za izuzetno složenu novinarsku istragu. Maud Effting i Willem Feenstra, reporteri holandskog dnevnika de Volkskrant, objavili su istraživački rad koji je u junu ove godine u Fondaciji Calouste Gulbenkian u Lisabonu osvojio Evropsku novinarsku nagradu (European Press Prize).

U konkurenciji više od osam stotina prijava iz 44 zemlje, žiri je izdvojio ovaj tekst zbog načina na koji je zdravstveno osoblje pretvoreno u ključne svjedoke nezamislivih zločina, kao i zbog izuzetnog metodološkog rigora u uslovima gdje je nezavisni novinarski pristup praktično onemogućen. S obzirom na to da Izrael ne dozvoljava stranim novinarima nezavisan ulazak u Gazu, osim rijetkih posjeta pod stroga vojnom kontrolom, de Volkskrant je medicinske radnike pretvorio u svoje oči i uši na terenu.

Mjesecima su razgovarali sa sedamnaest ljekara i jednom medicinskom sestrom iz Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Australije, Kanade i Holandije, ljudima prekaljenim na ratištima u Sudanu, Afganistanu, Bosni i Hercegovini i Ruandi. Od njih su tražili fotografije, rendgenske snimke, operacione protokole i stranice dnevnika pisane u tri sata ujutro.

Petnaest od sedamnaest ljekara potvrdilo je da su liječili djecu mlađu od 15 godina s jednim jedinim metkom u glavi ili grudima. Primjenjujući najstrože kriterije selekcije, odbacujući sve sumnjive slučajeve i one s povredama na drugim dijelovima tijela, dokumentirali su tačno 114 takvih slučajeva. Većina te djece nije preživjela.

Ova cifra, 114, ne predstavlja procjenu ukupnog broja žrtava. To je konzervativan popis slučajeva koje je zabilježila ili dokumentovala ograničena grupa stranih zdravstvenih radnika tokom kratkih boravaka u jednom dijelu bolnica u Gazi. Sami ljekari procjenjuju da bi stvarni ukupni broj mogao biti daleko veći, jer djeca koja su ginula na licu mjesta obično nisu ni stizala do njihovih odjela. Dobna granica od 15 godina postavljena je kako bi se smanjila svaka mogućnost nejasnoća, jer su u većini slučajeva, objašnjavaju autori, žrtve bile nedvosmisleno prepoznatljive kao djeca.

Potom je uslijedila materijalna verifikacija. De Volkskrant je pokazao desetine fotografija i nekoliko rendgenskih snimaka dvojici patologa forenzičara. Wim van de Voorde, profesor emeritus sa Univerziteta u Leuvenu, smatrao je da se s velikom vjerovatnoćom radi o hicima ispaljenim s određene udaljenosti i usmjerenim u glavu ili vrat vojnom municijom, iako je upozorio da same slike nisu dovoljne za donošenje pravnih zaključaka.

Frank van de Goot primijetio je da su projektili zaustavljeni u lobanjama izgubili energiju prije udara, jer djeca imaju tanju lobanju od odraslih i u suprotnom bi je metak probio: “Na ovu djecu je, prema tome, pucano s znatne udaljenosti.” Bivši zapovjednik Holandske kopnene vojske Mart de Kruif procijenio je da je mogućnost da više od stotinu pogodaka koncentrisanih u glavu i predio srca bude plod slučajnosti praktično jednaka nuli. “To nije kolateralna šteta”, rezimirao je de Kruif. “To je ciljana vatra.”

Izraelske odbrambene snage (IDF) sistematski poriču namjerno otvaranje vatre na civile i odbacuju optužbe iznesene u ovom izvještaju. Međutim, nasuprot službenim tvrdnjama, novinari navode i svjedočanstva koja su izraelski vojnici anonimno dali za list Haaretz. Vojnici raspoređeni na punktovima za distribuciju hrane opisali su kako se po naređenju komandanata pucalo na okupljenu masu koja je čekala hranu, iako ljudi nisu predstavljali nikakvu prijetnju.

Otvaranje vatre bez upozorenja bilo je, prema riječima jednog od njih, osnovni način komunikacije s masom. Organizacija veterana Breaking the Silence također je prikupila iskaze vojnika kojima je bilo naređeno da pucaju na svakoga ko stupi u određene zone.

Nizozemski novinari nisu bili jedini koji su uočili ovaj obrazac. BBC Svjetski servis objavio je u augustu 2025. godine vlastitu istragu u kojoj je dokumentirano 168 slučajeva djece pogođene vatrenim oružjem, od kojih je 95 imalo ustrijelne rane u predjelu glave ili prsa. U 57 od 59 detaljno analiziranih slučajeva, očevici su odgovornost pripisali izraelskoj vojsku.

Davanje svjedočanstva nosi sa sobom dodatnu poteškoću. Ljekari su najbolji preostali izvori. Gotovo svi se žele vratiti u Gazu. Ali znaju da im Izrael, ako progovore, može zabraniti ulazak: više od stotinu stranih zdravstvenih radnika odbijeno je od marta 2025. godine, u gotovo svim slučajevima bez suštinskog objašnjenja. Sidhwa je ispričao da su humanitarne organizacije upozoravale medicinare da ne dokumentuju ono što vide, iz straha da im Izrael neće dozvoliti povratak. Fotografije koje su stigle do novinara snimljene su pod izuzetnim pritiskom, uz svijest da bi čuvanje dokaza moglo zauvijek zatvoriti vrata Gaze.

Prema rekonstrukciji lista de Volkskrant, anesteziologinji Ahliji Kattan, Amerikanki iračkog porijekla, donijeli su djevojčicu mlađu od dvije godine, izuzetno blijedu, naizgled bez povreda, zbog čega je pomislila da se radi o unutrašnjem krvarenju. Majka je vrištala. Kattan je započela masažu srca i intubaciju. Nastavila je reanimaciju, objasnit će kasnije, samo da bi majka znala da su učinili sve što je bilo u njihovoj moći. Tada joj je neko dodao CT snimak. Metak. Pogodak u slijepoočnicu. Napravila je fotografiju s dna kreveta, jednu od rijetkih koje je napravila u Gazi. Razlog zašto je to učinila rečenica je koja sažima čitav problem: “Ako ne snimim, niko mi neće vjerovati.”

Novinari su morali na daljinu provjeravati priče onih koji su liječili žrtve i upoređivati ih s fotografijama, rendgenskim snimcima, dnevnicima i operacionim bilješkama. Veliki dio njihovog posla sastojao se u odlučivanju šta ne treba prikazati. List je pregledao slike desetina djece s prostrijelnim ranama i objavio selekciju nakon duge rasprave, smatrajući ih suštinskim dijelom istrage. Ljekari koji su ih snimili konsultovali su se s porodicama kada je to bilo moguće, a kada nije, jer je porodica bila mrtva, raseljena ili nedostupna, podijelili su ih vjerujući u javni interes. Većina materijala ipak nije objavljena, jer je bila previše užasna.

Nizam Mamode, britanski transplantacijski hirurg od 63 godine, već polupenzioniran kada su ga pozvali u Gazu, vratio se u London i svjedočio pred komisijom britanskog Parlamenta. Ispričao je da je vidio rendgenski snimak koji prikazuje metak zaglavljen u mozgu trogodišnjeg djeteta. Opisao je i šta se dešavalo nakon bombardiranja: pojavljivali bi se dronovi koji su pucali na one koji bi izlazili da pomognu ranjenicima. “Iz dana u dan, iz dana u dan”, rezimirao je.

Usred svjedočenja ostao je bez glasa, zatvorio oči, dok su mu usne drhtale. Nakon toga je makazama presjekao svoju člansku kartu Laburističke stranke, nakon skoro tri decenije članstva, jer se stidio vlade koja je imala moralnu obavezu da djeluje, a to nije učinila.

Ljekari iz izvještaja otišli su u Gazu da operiraju, a ne da optužuju. Gotovo svi su shvatili, jedan po jedan, da se njihov posao ne završava povratkom kući. Sidhwa je na kraju svjedočio pred Vijećem sigurnosti UN-a 28. maja 2025. godine. Tamo je izjavio da tokom pet sedmica u Gazi nije vidio niti liječio nijednog borca. Njegov originalni govor, ispričat će kasnije, bio je mnogo oštriji; ublažio ga je na savjet osobe od povjerenja kako ne bi odstupio od diplomatskih uzusa i kako ne bi bio optužen za pristrasnost.

Činjenica da hirurg iz Kalifornije, a ne terenski novinar, mora govoriti o tome pred Vijećem sigurnosti nije nevažan detalj. Kada se onemogući nezavisan pristup štampi, teret svjedočenja pada na ljude koji nisu birali tu ulogu i često ne znaju kako da je nose. Effting i Feenstra su iz redakcije u Amsterdamu prikupili ta rasuta svjedočanstva, ukrstili ih, uporedili s dokumentima i slikama, podvrgli forenzičkim analizama i filtrirali ih sve dok nisu došli do jezgra koje je najteže osporiti.

Sidhwa je prethodno, 2024. godine, učestvovao u inicijativi lista The New York Times koja je prikupila svjedočanstva šezdeset i pet ljekara, medicinskih sestara i bolničara koji su radili u Gazi. Očekivao je da će te izjave izazvati daleko veću političku reakciju. Kako je hirurg kasnije ispričao, to se nije dogodilo: Bidenova administracija ga je jednostavno ignorirala.

U martu 2025. godine, nakon što je Izrael nastavio bombardiranja i nakon što je primirje prekinuto, Sidhwa je primio petogodišnju djevojčicu po imenu Sham. Geler joj je probio mozak. Sjedeći na podu, dok joj je pokušavao pomoći da diše i dok je gledao krv koja joj teče iz lijevog obraza, hirurg je shvatio da više ne može razmišljati kao ljekar. Pitao se ko je platio taj projektil, da li je izašao iz njegovog poreza ili poreza nekog od njegovih komšija, i kojem Amerikancu može pisati da mu kaže gdje je završila njegova municija.

IZVOR: Bosna.hr, ABC, de Volksrant