Doughan upućuje na ozbiljnu problematiku koju izaziva selektivna primjena sjećanja na Holokaust u savremenoj Njemačkoj. Ona ukazuje na to kako ovaj narativ, umjesto da služi kao univerzalna opomena protiv rasizma i nasilja, često postaje alat za marginalizaciju određenih zajednica, poput muslimanskih i palestinskih, koji se tretiraju kao prijetnja društvenoj stabilnosti.
U tekstu “Sjećanje na holokaust nakon Gaze” Sultan Doughan analizira način na koji se sjećanje na Holokaust koristi u savremenoj Njemačkoj, posebno u kontekstu manjinskih pitanja, te odnosa prema muslimanima, Arapima i Palestincima. Doughan polazi od analize “Debate o katekizmu”, koju je pokrenuo Dirk Moses, a koja kritikuje rigidni njemački narativ o Holokaustu. Naime, u savremenoj Njemačkoj Holokaust je sakraliziran i postavljen kao osnov za temelj liberalne demokratije, ali istovremeno stvara binarnu podjelu između “tolerantnih Evropljana” i “vjerski fanatičnih muslimana/Arapa/Palestinaca”.
Doughan u ovom tekstu istražuje način na koji se sjećanje na Holokaust koristi kao instrument u savremenim političkim i društvenim procesima. Prema njenoj analizi, sjećanje na Holokaust instrumentalizirano je u svrhu oblikovanja politika o državljanstvu, migraciji i odnosu prema etničkim i vjerskim manjinama. Kroz prizmu ovog narativa, sjećanje na Holokaust postaje alat kojim se legitimizira politička praksa koja diskriminira određene zajednice, dok se druge štite i favoriziraju. Naprimjer, Palestinci, koji su suočeni sa strukturnom diskriminacijom i bezdržavnošću, kao i muslimanske zajednice u Evropi, često se nalaze na meti ovih selektivnih politika.
Doughan postavlja važno pitanje o tome kako normativna konstrukcija Holokausta kao jedinstvenog i izuzetnog zločina u modernoj historiji utječe na današnje rasizirane zajednice, koje se suočavaju sa sličnim oblicima nasilja, kao što su Palestinci. Kroz ovu prizmu autorica istražuje i razliku između tretmana evropskih Jevreja tokom nacističkog režima, koji su bili rasizirani, denaturalizirani, lišeni državljanstva i deportirani u smrt, te trenutnog stava prema migrantima, koje desničarske stranke u Njemačkoj žele deportirati. Ovim se postavlja pitanje da li je evropska politika sjećanja na Holokaust zaista univerzalna, koja se temelji na ljudskim pravima i zaštiti manjina, ili je selektivna, omogućavajući da se određene grupe tretiraju kao manje vrijedne i kriminalizirane.
Kritika se, između ostalog, odnosi i na obrazovne politike u Njemačkoj, koje se koriste kao instrument za upravljanje različitim oblicima ekstremizma. Jedan od ključnih problema jeste uključivanje “islamskog ekstremizma” kao kategorije od 2008. godine, koja se ne odnosi na određeni politički pravac, već na širu populaciju muslimana. Time se homogenizira muslimanska zajednica i ignoriraju unutrašnje razlike među muslimanima u Njemačkoj u pogledu pravnog statusa, vjerskih uvjerenja i nacionalnih identiteta. Ovaj diskurs stvara percepciju da su muslimani homogena grupa, što dovodi do njihovog dodatnog marginaliziranja i političke demonizacije.
Doughan analizira i paradoks u kojem se Holokaust, kao najvažniji zločin u njemačkom kolektivnom pamćenju, koristi kao alat za oblikovanje integracijskih politika prema muslimanima. Naime, iako je Njemačka bila zemlja koja je organizirala i koordinirala Holokaust, danas se sjećanje na taj zločin koristi kao osnova za političke strategije prema muslimanskim zajednicama. Ministarstvo unutrašnjih poslova u Njemačkoj koristi narativ o Holokaustu kako bi legitimiziralo svoje akcije, predstavljajući se kao institucija koja promovira dijalog i toleranciju, dok istovremeno upravlja i nadzire muslimansku zajednicu kroz obrazovne i integracijske programe. Doughan naglašava da ova strategija može biti shvaćena kao pokušaj proširenja institucionalne kontrole nad određenom grupom, dok se iste mjere prikazuju kao borba protiv ekstremizma i jačanje društvene kohezije.
Osim toga, Doughan analizira pristup Njemačke prema islamu i muslimanskim zajednicama kroz pravni, politički i društveni okvir. Iako je Njemačka pokušala oblikovati “tolerantne njemačke muslimane” kroz reformirani islam, u stvarnosti je islamu uskraćen pravni status javne korporacije, koji bi omogućio muslimanskim organizacijama da uživaju institucionalnu autonomiju, sličnu onoj koju imaju katolička i protestantska crkva u zemlji.
Negiranje kolektivnih prava zasniva se na tvrdnji da muslimani još nisu dovoljno integrirani i tolerantni. Nasuprot tome, prema njemačkom Ministarstvu unutrašnjih poslova iz 2006. godine, moderna Njemačka od pruskih vremena gaji ideju tolerantne nacije. Ovaj pravni okvir, prema Doughanu, otkriva duboku nelagodu prema islamu u Njemačkoj, gdje se islam i muslimanske zajednice doživljavaju kao prijetnja, a ne kao dio društvenog i kulturnog mozaika zemlje.
Doughan također ukazuje na širi politički kontekst u kojem se Holokaust koristi u njemačkom političkom diskursu da bi se oblikovale obrazovne politike, naročito one usmjerene protiv islamskog ekstremizma. Jedan od ključnih aspekata ovog diskursa jeste tvrdnja da postoji specifičan islamski antisemitizam, koji se smješta u islamsku historiju i teologiju, a prema kojem islamski ekstremisti žele uništiti državu Izrael. Ova konstrukcija antisemitizma, kako kaže Doughan, postaje sredstvo za opravdanje i političku izolaciju muslimanskih zajednica u Njemačkoj, dok se istovremeno ignoriraju stvarne političke i društvene tenzije koje proizlaze iz izraelske okupacije palestinskih teritorija.
Kao praktičan primjer, Doughan ističe proteste u Njemačkoj koji se dešavaju u kontekstu sukoba u Gazi ili nasilja u Izraelu i Palestini. Ovi protesti, koji često privlače ljude različitih političkih orijentacija, u javnom diskursu se često prikazuju kao izrazi radikalizacije i antisemitizma povezanog s kritikama Izraela. Kroz ovaj fenomen, autorica otvara pitanje selektivnog tretmana muslimanskih zajednica, gdje se izrazi solidarnosti s Palestinom često tretiraju kao prijetnja sigurnosti, dok se istovremeno kritički diskurs o izraelskoj politici sve više nadzire i sankcionira.
Ovaj fenomen proteže se i na ograničavanje prava na protest u Njemačkoj, posebno kada su u pitanju palestinski aktivisti. Doughan analizira slučajeve kada su protesti u znak solidarnosti s Palestinom zabranjeni, uključujući pokušaje palestinskih aktivista i organizacija poput Jüdische Stimme für gerechten Frieden in Nahost da obilježe Nakbu u Berlinu. Nakba, koja označava palestinsko sjećanje na protjerivanje iz historijske Palestine 1948. godine, postala je kontroverzna tema u njemačkom javnom prostoru. Iako organizacije za ljudska prava smatraju zabranu protesta ozbiljnim kršenjem građanskih sloboda, njemačke vlasti opravdavaju ove mjere policijskim naređenjima koja tvrde da bi takva okupljanja mogla potaći antisemitizam i izazvati nasilje.
Kroz ovaj proces Doughan otkriva kako njemačka država koristi Holokaust kao referentnu tačku u izgradnji političkih narativa o toleranciji, dok istovremeno manipulira historijskim sjećanjima kako bi opravdala represiju prema određenim grupama. Ovaj pristup ima ozbiljne političke i etičke konsekvence, jer potiskuje i delegitimira politička iskustva i borbu Palestinaca i drugih marginaliziranih grupa, dok istovremeno stvara iluziju da je Njemačka postala simbol ljudskih prava i demokratskih vrijednosti.
Doughan u svom tekstu upućuje na ozbiljnu problematiku koju izaziva selektivna primjena sjećanja na Holokaust u savremenoj Njemačkoj. Ona ukazuje na to kako ovaj narativ, umjesto da služi kao univerzalna opomena protiv rasizma i nasilja, često postaje alat za marginalizaciju određenih zajednica, poput muslimanskih i palestinskih, koji se tretiraju kao prijetnja društvenoj stabilnosti. U tom smislu, sjećanje na Holokaust postaje, prema Doughan, ambivalentno oruđe koje ne doprinosi napretku socijalne kohezije, već produbljuje postojeće tenzije i podjele u društvu.
Sultan Doughan (doktorirala 2018. na UC Berkeley) je politička antropologinja koja se bavi pitanjima građanstva, pamćenja i vjerske različitosti u Njemačkoj, Evropi i na Bliskom istoku. Posebno je zainteresirana za to kako funkcioniraju odnosi između države i građana. Predavačica je na Odjelu za antropologiju na londonskom Goldsmithsu.
(Izvor: https://americangerman.institute/2025/02/holocaust-memory-after-gaza/)
