Rimski papa – institucija stara više od 2.000 godina

Korijeni papinske moći sežu u 1. stoljeće, kada je, prema kršćanskoj tradiciji, apostol Petar, jedan od Isusovih učenika, postao prvi biskup Rima. Rim je tada bio centar Carstva, a kako se kršćanstvo širilo, biskupi Rima sticali su sve veći autoritet. Titula “papa” (od grčke riječi pappas, otac) počela se koristiti u 3. stoljeću, ali tek u kasnijim stoljećima papa postaje neprikosnoveni duhovni vođa Katoličke crkve.

Papinstvo označava službu i jurisdikciju pape (latinski papa, od grčkog pappas, „otac“), koji predsjeda Svetom stolicom (centralnom vladom) Rimokatoličke crkve, najveće od tri glavne grane kršćanstva. Izraz papa izvorno se koristio za sve biskupe u zapadnoj crkvi. Međutim, 1073. godine, papa Grgur VII ograničio je upotrebu tog naslova isključivo na biskupa Rima, čime je potvrdio praksu koja je postojala još od 9. stoljeća. Ovaj se izraz također koristi i za označavanje patrijarha Aleksandrije (danas poglavar Koptske pravoslavne crkve), koji još uvijek nosi tu titulu.

Prema Annuario Pontificio, papinskom godišnjaku, do danas je bilo više od 260 papa počevši od svetog Petra, koji se tradicionalno smatra prvim papom. Među njima, 83 su proglašena svecima, kao i neki antipape (suparnički pretendenti na papinsko prijestolje, imenovani ili izabrani u opoziciji legitimnom papi).

Annuario Pontificio ne navodi pape po uzastopnim brojevima, jer je u određenim razdobljima bilo nemoguće utvrditi legitimnu sukcesiju među više pretendenata. Većina papa bili su Rimljani ili Italijani, uz nekoliko drugih Evropljana, uključujući jednog Poljaka i jednog papu iz Latinske Amerike. Svi su bili muškarci, iako se u 13. stoljeću pojavila legenda o ženi papi — papisi Ivani.

Tokom 2.000 godina postojanja papinskog sistema i razvoja prakse izbora papa u papinskoj konklavi, papinstvo je igralo ključnu ulogu u historiji Zapada i svijeta. Historija papinstva se obično dijeli na pet glavnih perioda:

Rano papinstvo: od svetog Petra do Pelagija II (do 590. godine) Srednjovjekovno papinstvo: od svetog Grgura I do Bonifacija VIII (590–1303) Papinstvo u doba renesanse i reformacije: od Benedikta XI do Pija IV (1303–1565) Rano moderno papinstvo: od svetog Pija V do Klementa XIV (1566–1774) Moderno papinstvo: od Pija VI (1775) do 21. stoljeća.

Od početka 20. stoljeća Katolička je crkva imala 11 poglavara: Leo XIII 1878–1903, Pius X  1903–1914, Benedict XV 1914–1922, Pius XI1922–1939, Pius XII 1939–1958, John XXIII 1958–1963, Paul VI 1963–1978, John Paul I 1978, John Paul II 1978–2005, Benedict XVI 2005–13 I posljednji Papa Francis I.

Vatikan – mala država, a veliki centar

Sjedište pape, službeno poznato kao Vatikanska gradska država (Stato della Città del Vaticano), predstavlja najmanju nezavisnu državu na svijetu, kako po površini (oko 44 hektara), tako i po broju stanovnika (manje od 1.000). No, uprkos svojoj veličini, Vatikan je stoljećima jedno od najvažnijih središta duhovne, političke i kulturne moći u svijetu. Sjedište je Katoličke crkve i rezidencija pape, njenog poglavara, koga katolici širom svijeta smatraju Kristovim namjesnikom na Zemlji.

Korijeni papinske moći sežu u 1. stoljeće, kada je, prema kršćanskoj tradiciji, apostol Petar, jedan od Isusovih učenika, postao prvi biskup Rima. Rim je tada bio centar Carstva, a kako se kršćanstvo širilo, biskupi Rima sticali su sve veći autoritet. Titula “papa” (od grčke riječi pappas, otac) počela se koristiti u 3. stoljeću, ali tek u kasnijim stoljećima papa postaje neprikosnoveni duhovni vođa Katoličke crkve.

Tokom srednjeg vijeka, papa nije bio samo duhovni poglavar, već i svjetovni vladar, naročito nad Papskim državama koje su obuhvatale velik dio današnje Italije. Vatikan je stekao enorman utjecaj u političkim, kulturnim i znanstvenim procesima Evrope.

Moderna Vatikanska država formalno je nastala 1929. godine, potpisivanjem Lateranskog sporazuma između pape Pija XI. i tadašnjeg italijanskog vođe Benita Mussolinija. Time je Vatikan priznat kao suverena država, nezavisna od Italije, sa svim atributima državnosti: vlastitim novcem, poštom, vojnim snagama (Švicarska garda) i zakonodavstvom.

Kako se bira papa

Nakon smrti posljednjega poglavara Katoličke crkve Franje I, uslijedit će proces izbora novoga pape. Pretpostavlja se koji bi kardinali mogli biti kandidati, ali sam će izbor biti neizvjestan do kraja jer je izbor pape jedan od najznačajnijih i najtajanstvenijih događaja u životu Katoličke crkve, poznat kao konklava (lat. cum clave, „pod ključem“). Evo kako taj proces izgleda:

Smrt ili abdikacija prethodnog pape – Kada papa umre ili, kao u slučaju Benedikta XVI., abdicira, biskupi iz cijelog svijeta okupljaju se u Rimu, ali samo kardinali ispod 80 godina starosti imaju pravo glasa u izboru novog pape.

Zatvaranje konklave – Kardinali se zatvaraju u Sikstinskoj kapeli unutar Vatikana, gdje ostaju u izolaciji — bez kontakta s vanjskim svijetom — sve dok ne izaberu novog papu. Cijeli proces nadgleda Dekan Kardinalskog zbora.

Tajno glasanje – Glasanje se odvija u strogoj tajnosti. Svaki kardinal piše ime svog kandidata na glasački listić, koji zatim stavlja u posebnu urnu. Da bi neko bio izabran za papu, mora dobiti dvotrećinsku većinu glasova.

Dim kao znak – Nakon svakog kruga glasanja, glasački listići se spaljuju. Ako nema pobjednika, iz dimnjaka Sikstinske kapele izlazi crni dim (fumata nera). Kada se izabere papa, izlazi bijeli dim (fumata bianca) — znak da Crkva ima novog poglavara.

Prihvatanje izbora i novo ime – Izabrani kardinal mora odgovoriti na pitanje: “Prihvataš li izbor za papu?” Ako pristane, odmah bira novo ime koje će koristiti kao papa. Nakon toga se oblači u bijelu papinsku odoru i prvi put se pojavljuje na balkonu bazilike svetog Petra, gdje izgovara svoj prvi blagoslov Urbi et Orbi (“Gradu i svijetu”).

Uloga pape danas

Današnji je papa duhovni vođa za više od 1,3 milijarde katolika širom svijeta, ali i važan globalni glas mira, pravde i ekologije. Papa Franjo, izabran 2013. godine, bio je prvi papa iz Latinske Amerike, poznat je po svom skromnom načinu života, otvorenim stavovima o socijalnoj pravdi, migracijama i klimatskim promjenama.

Iako Vatikan više nema vojnu ili političku moć kao u srednjem vijeku, njegov simbolički, duhovni i diplomatski utjecaj ostaje ogroman, naročito u pitanjima ljudskih prava, izgradnje mira i međureligijskog dijaloga.