Na Zapadu ga najčešće prikazuju kao protivnika križarskog kralja Ričarda Lavljeg Srca. Ali on je bio puno više od toga, on je bio sultan, moćan vođa i muslimanski junak. POvodom godišnjice Salahudinove smrti o tome se govorilo u podcastu Emily Briffett iz magazina HistoryExtra

Sunitski musliman kurdskog podrijetla, Salahudin je osnivač Ejubidske dinastije (koja je vladala današnjim Egiptom i dijelovima Iraka, Sirije, Palestine i Jemena) te je bio prva osoba u vrijeme križarskih ratova koji je istovremeno bio sultan Egipta i Sirije. Godine 1187. Salahudin je pobijedio križarske snage u bici kod Hattina i osvojio Jerusalem nakon gotovo devet desetljeća franačke vlasti nad svetim gradom.

Samo šest mjeseci nakon sklapanja primirja s Rilardom Lavljim Srcem, jednim od njegovih najznačajnijih suparnika, Salahudin je preminuo. Bio je i ostaje junak islama, a njegovi neprijatelji na Zapadu hvalili su ga zbog vojnih vještina, skromnosti te velikodušne i vrle naravi.

Salahudino puno ime bilo je Salah ad-Din Yusuf ibn Ayyub. Zvao se Yusuf, ime koje mu je bilo posebno drago jer je podsjećalo na biblijskog Josipa (latinizirana verzija Yusufa), koji je poslan u Egipat kao rob, ali je postao moćan vođa – priča slična Salahudinoj vlastitoj karijeri. Ime Salah ad-Din (zapadnjački prevedeno kao Salahudin ili Saladin) zapravo znači “pravednost vjere”. Ayyub (Ejub) je bilo ime njegovog oca, pa ibn Ayyub znači sin Ayyuba.

Rođen 1137. ili 1138. u gradu Tikritu (današnji Irak), Salahudin je odrastao u uglednoj kurdskoj porodici, s ocem i amidžom na visokim položajima u muslimanskoj sirijskoj vlasti. Kao dječak, Salahudin se s porodicom preselio u jedan od velikih gradova Bliskog istoka: bogati i užurbani Damask, kojim je vladao moćni Nur al-Din. U ozračju rastućeg osjećaja protukrižarskog rata, mladi Salahudin našao se u okruženju gdje je ideja džihada bila istaknuta.

Pod vodstvom svog amidže Shirkuha, snažnog, iskusnog ratnika i vjerojatno najboljeg Nur al-Dinovog generala, Salahudin je započeo vlastitu vojnu karijeru i pratio ga na pohodima u Egipat. Tokom 1160-ih izbio je sukob između sirijskih muslimana i križarskih država oko kontrole nad Egiptom. Bogatstvo regije i slabljenje vlasti pod Fatimidskim šiitskim halifatom učinili su je primamljivom metom.

Shirkuh, s mladim Salahudinom u svojim redovima, preuzeo je kontrolu nad regijom u januaru 1169., ali je samo dva mjeseca kasnije umro od komplikacija uzrokovanih prejedanjem. U ranim tridesetima, Salahudin je postavljen za zapovjednika sirijskih snaga i novog vezira Fatimida. Unatoč pobunama, pokušajima atentata i križarskoj agresiji, Salahudinov uspon nastavio se nesmetano. Dvije godine kasnije ukinuo je Fatimidski halifat i, na čelu nove Ajubidske dinastije, postao guverner Egipta.

“Ovo je bio jedan od najuzbudljivijih trenutaka u Salahudinovom životu”, kaže historičar križarskih ratova Jonathan Phillips u podcastu HistoryExtra. “Bio je Kurd na čelu sunitske sirijske invazijske vojske koja je osvojila šiitski Egipat. Taj brzi uspon s relativno nepoznate pozicije do takve vlasti bio je doista izvanredan.”

S Egiptom pod svojom kontrolom, Salahudin je brzo naučio potrebne vladarske vještine. Poduzimao je oštre mjere protiv onih koji su ga pokušali svrgnuti, dok se okružio stabilnom i lojalnom skupinom upravitelja. Kako bi bolje razumio svoj novi posjed, naručio je istraživanje egipatske privrede i knjigu o lokalnom bontonu. Sve vrijeme ostao je teoretski odan Nur al-Dinu, svom pokrovitelju u Siriji, ali to se na kraju raspalo. Salahudin je odbio sve Nur al-Dinove prijedloge za koordinirani napad na križarske države, a 1174. naredio je osvajanje Jemena u ime Ejubida (nazvanih po njegovom ocu, koji je preminuo 1173.).

Nur al-Din prepoznao je Salahudino izazivanje njegovog autoriteta i krenuo protiv njega. Tokom slijedećih nekoliko mjeseci, Salahudin je imao izuzetnu sreću: Nur al-Din jepreminio, a ubrzo nakon njega i kralj Jerusalema. Salahudin je krenuo preuzimati kontrolu nad Nur al-Dinovim carstvom. Vratio se u Siriju s vojskom i osigurao Damask; oženio se bivšom ženom svog pokrovitelja, Ismat al-Din (poznatom i kao Asimat); te objavio namjeru da vlada muslimanskim teritorijama Egipta, Sirije, Mezopotamije i Palestine i povede sveti rat protiv križarskih država. Trebalo mu je 12 godina, a rezultat je bila krhka konfederacija, a ne potpuno ujedinjeni muslimanski svijet, ali Salahudin je do 1186. postigao svoj cilj silom i diplomacijom.

Salahudina su pokretale i ambicija i vjerska odanost. Nije bilo sumnje da je želio izgraditi dinastičko carstvo za svoju porodicu, Ejubide. No, kako pokazuju pisci oko njega, bio je očito pobožan musliman. Aktivno je proširio sunitsku kontrolu nad Egiptom, koji su prije pod Fatimidima vodili šije i značajno je podupirao vjerske škole. Njegova predanost najjasnije se očituje u odlučnosti da povrati Jerusalem, treći najsvetiji grad u islamu.

“Pobožan, milosrdan, velikodušan, odan – prema suvremenim muslimanskim izvorima, Salahudin je zadovoljavao sve uslove. Da su postojale društvene mreže u 12. stoljeću, Salahudina svita bila bi svuda prisutna”, kaže Phillips. “Bili su izvrsni propagandisti koji su neprestano pisali o tome koliko je njihov vođa veličanstven, pa Salahudin ima snažan, vanjski usmjeren PR profil.”

Iako njegov pretjerani imidž može djelovati kao književna tvorevina njegovog zadivljenog kruga, Salahudin je zasigurno postigao mnoge uspjehe koji su mu donijeli pohvale i od saveznika i od neprijatelja. “Proučavanje izvora koje su pisali kršćanski pisci može biti dobar test”, dodaje Phillips. “Možda biste očekivali da budu negativni prema Salahudinu – i mnogi jesu – ali neki nam pružaju nijansiraniju sliku.”

William od Tira, kršćanski historičar i hroničar križarskih ratova, opisao je kako je Salahudin posjedovao tri kvalitete koje su plašile svakog protivnika: bio je mudar u savjetovanju, hrabar u ratu i vеlikodušan iznad svake mjere. Salahudina se smatralo uzorom viteškog ponašanja, ljubiteljem poezije i lova, skromnim u načinu na koji se predstavljao (navodno je odbio bojiti kosu kad je osijedjela), a njegova velikodušnost vidjela se u tome što je dijelio ogromne količine novca. Usput, govorilo se da je nakon njegove smrti njegova blagajna bila toliko prazna da je novac morao biti posuđen za njegov dženazu. Takva velikodušnost prema svima imala je svoju cijenu – nepokolebljivu odanost.

Salahudinov krajnji cilj bio je sveti rat protiv križara i protjerivanje latinskih kršćanskih snaga, ili Franaka, iz država koje su uspostavili nakon Prvog križarskog rata 1099. godine. To je uključivalo Kraljevstvo Jerusalem. Ipak, prvo je morao osigurati svoj posjed, što je dovelo do godina borbi protiv svojih muslimanskih sunarodnjaka i osvajanja važnih gradova poput Damaska, Halepa i Mosula. Borbe protiv križarskih država bile su povremene i u početku neuspješne.

Salahudinov poraz u bici kod Montgisarda 1177. godine, blizu Ramle u današnjem Izraelu, bio je težak udarac i završio je njegovim bijegom natrag u Egipat. No, postupno se sreća okrenula u njegovu korist: gotovo dvije godine kasnije, njegove snage opsjele su i osvojile novoizgrađeni zamak kod Jakobovog broda, preko rijeke Jordan.

Kako je zamah rastao, Salahudin je čvrsto usmjerio pogled na Jerusalem i pokušao s nekoliko invazija između 1183. i 1184. Tek 1187. pokrenuo je puni napad. Iskoristivši franački napad na muslimanski karavan u području preko Jordana kao povod za rat, napao je Kraljevstvo Jerusalem s ogromnom vojskom prikupljenom iz cijelog svog posjeda i opsjeo križarski zamak u Tiberiji. To je konačno izazvalo Franke na bitku.

Franci su odlučili osloboditi opsjednuti zamak, poslali su veliku vojsku koja je na kraju bila zarobljena. Dana četvrtog jula 1187. dvije vojske sukobile su se blizu ugaslog vulkana poznatog kao Rogovi Hatina. Salahudin je nadmašio križare, predvođene samim kraljem Jerusalema, Guyem od Lusignana, i ostvario pobjedu.

Uništenje kršćanske vojske u bitci kod Hatina bilo je tako potpuno da su Salahudine trupe mogle zarobiti njihov veliki talisman, Pravi križ, veliki komad drveta u srebru za koji su križari vjerovali da je s križa na kojem je Krist razapet. Pobjeda je slomila Franke. Tokom slijedećih nekoliko mjeseci Salahudin je osvojio mnoge gradove pod križarskom kontrolom, poput Akre, Nazareta i Jaffe, ali što je još važnije, otvorio je put prema Jerusalemu.

U septembru 1187. Salahudin je zauzeo položaj izvan čvrstih zidina Jerusalema. Ako osvoji sveti grad, neki su očekivali da će osvetiti masakr muslimanskih branitelja iz 1099. Kad je došao trenutak, postupio je drugačije. “Franački zapovjednik grada nije imao mnogo aduta, ali ih je dobro odigrao”, objašnjava Phillips. Dao je Salahudinu dvije mogućnosti: prihvatiti njihovu predaju ili napasti grad i suočiti se s posljedicama. S potencijalnom sudbinom hiljada muslimanskih zatvorenika i svetih svetišta Al-Aksa džamije i Kupole na stijeni, Salahudin je izabrao prvo.

Jerusalem je osvojen drugog oktobra uz minimalno prolijevanje krvi, nakon 88 godina franačke kontrole. Salahudin je dopustio onima unutar grada da se otkupe, često po niskim cijenama ili čak besplatno ako nisu mogli platiti. Dok su kršćanske crkve pretvorene u džamije, Salahudin je dopustio istočnim pravoslavnim i koptskim kršćanima da ostanu u Jerusalemu i osigurao zaštitu Crkve Svetog groba. “Ovo je trenutak gdje Salahudino veliko milosrđe dolazi do izražaja”, kaže Phillips. “Paradoksalno, on je zabio kolac u srce kršćanstva osvojivši grad, a ipak je pokazao veliku moć u ovom neočekivanom činu milosrđa prema kršćanima.”

Salahudinov autoritet i status u islamu nikada nisu bili veći. No, osvajanje Jerusalema istovremeno je stvorilo trenutni problem, kako objašnjava Phillips. S mnogo toga već u ravnoteži u smislu očuvanja njegovog velikog carstva i zaštite islamske vjere, “on je u osnovi upravo pritisnuo startno dugme za ono što danas zovemo Treći križarski rat.” Vijest da je Jeruzalem izgubljen šokirala je kršćanske nacije na Zapadu i onda ih okupila. Papa Grgur VIII pozvao je na križarski rat s namjerom ponovnog osvajanja Svete zemlje, a poziv su prihvatila tri moćna teškaša zapadne Evrope: Filip August iz Francuske, car Svetog Rimskog Carstva Fridrik Barbarossa i engleski Ričard Lavlje Srce.

Salahudin se morao suočiti sa svima njima. Kako bi stvorio snažan odbrambeni položaj, osvojio je što je više moguće zemlje od križarskih država i pozvao muslimanski narod na akciju. Nije mogao spriječiti desetke hiljada kršćanskih muškaraca i žena, nadahnutih gubitkom Jeruzalema, da se prijave i krenu iz Evrope. Godine 1188. prvi od tih križara došli su na Salahudinov prag.

Ipak, činjenica da Salahudin nije uspio osvojiti grad Tir bila je značajna, jer je tvrđava na obali postala okupljalište za ono što je ostalo od kršćanskih snaga koje je već pobijedio. Odande je Guy od Lusignana opsjeo Aku (današnji Akko). To je bio veliki sukob Trećeg križarskog rata, koji su savremenici opisali kao sličan drevnoj Opsadi Troje. “Salahudin to nije očekivao, i završio je opsjedajući Guya, čovjeka koji je opsjedao Aku”, kaže Phillips. Njegovi pokušaji probijanja kroz križarske redove nisu uspjeli, i duga i naporna opsada se otegla. U jednom trenutku dogovoreno je primirje zbog fizičke i mentalne iscrpljenosti na obje strane.

Salahudin se borio s održavanjem morala usred vlastitog lošeg zdravlja. “Pateći od kolika, imao je strašne bolove u trbuhu i povraćanje”, objašnjava Phillips. “Kao da mu je imunološki sistem otkazao.” Sreća ga je ponovno poslužila: 1190. godine, dok je putovao kroz današnju Tursku, Fridrik Barbarossa se utopio, a njegova vojska se raspala prije nego što je stigla blizu Jerusalema. No, s dolaskom kraljeva Filipa Augusta i Rikarda I ljeti 1191., sudbina Akre bila je zapečaćena. Uz zamah i veliki broj trupa, opsada je prekinuta i grad je pao u ruke križara.

Oni unutra bili su prisiljeni predati se, ali Ričard ih nije tretirao s istim razumijevanjem koje je Salahudin pokazao u Jeruzalemu. “U onome što se može opisati kao ratni zločin, Ričard je hladnokrvno pogubio oko 2.500 zatvorenika”, kaže Phillips. “Osim što je to bila užasna grozota, to je ponizilo Salahudina. Pokazalo je da nije sposoban brinuti se za svoj narod.”

Iz Akre, Ričard je poveo svoju vojsku niz obalu i pobijedio Salahudina u bitci kod Arsufa u septembru 1191. Nakon konačnog poraza muslimanskih snaga kod Jaffe u julu 1192., potreba za diplomatijom bila je na vrhuncu. Salahudin je bio bolestan – kao i Ričard – i obojici je ponestajalo novca i morala. Dok je Ričard bio uvjeren da pregovorima mogu nešto postići, Salahudin je odbio lično prisustvovati, napominjući da se vladari sastaju tek nakon postignutog dogovora. Umjesto toga, Ričard je puno vremena proveo razgovarajući s Salahudinovim bratom (i kasnije nasljednikom) Saphadinom. Iako su se izvanredno dobro slagali, nisu uspjeli postići primirje u tom trenutku. Ričard je morao ispuniti glavni cilj križarskog rata: poveo je svoju vojsku prema Jerusalemu. Na tako velikoj udaljenosti u unutrašnjosti preko planina i ravnica, s iscrpljenim i umornim križarskim snagama, bio bi to monumentalni zadatak osvojiti grad.

Salahudin je uspio usporiti Ričardov napredak, u oštru zimu 1191. Suočeni s užasno lošim vremenom i strahom od okruženja, Ričardove snage odustale su od bilo kakvog napada na Jerusalem. Kad je drugi pokušaj propao ljeti 1192., Ričard je zaključio da čak i ako bi osvojio grad, ne bi ga mogao zadržati. “Njegovo opravdanje bilo je da nije želio ući u anale kao čovjek koji je povratio Jerusalem i onda ga izgubio”, kaže Phillips. “To je neobična kalkulacija koja je devastirala njegovu vojsku.”

Treći križarski rat završio je pregovoranim primirjem u septembru 1192. Salahudine snage bile su potučene, ali on je uspio zadržati moćne križarske vojske na remiju, osigurao mir na tri godine i osam mjeseci i zadržao Jerusalem. Dogovoreno je da kršćanski hodočasnici mogu imati pristup gradu i njegovim svetim mjestima, ali krajnji cilj križarskog rata koji je postavio papa nije ostvaren.

Salahudin je preselio na bolji svijet četvrtog marta 1193. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što su kršćanske vojske Trećeg križarskog rata otišle. Bio je u svjim srednjim pedesetima. Vratio se u svoj omiljeni grad, Damask, gdje se razbolio. Pateći od iscrpljujućih bolova u trbuhu i povraćanja, njegovi liječnici pokušali su mu pomoći tretmanima poput puštanja krvi i emetika. Ti su tretmani na kraju pogoršali njegovo stanje i vjerojatno, zajedno s teretom njegovih mnogih godina kao ratnika i vođe, uzrokovali njegovu smrt.