Pavelićev relativno miran život u Argentini prekinut je 11. aprila 1957. godine, kada je ranjen u atentatu na putu prema svojoj kući u El Palomaru. Napad je izazvao pažnju javnosti i ponovno skrenuo svjetlo na njegovu prisutnost u Argentini, što je narušilo reputaciju zemlje. Teško ranjen, Pavelić je neko vrijeme proveo u skrivanju u provinciji Chaco, prije nego što je pobjegao u Španiju.

Šestog novembra 1948. godine, brod “Sestriere” uplovio je u luku Buenos Airesa nakon 25-dnevnog putovanja iz Genove. Među putnicima bio je mađarski inženjer Pal Aranyos, čovjek s pasošem izdanim od Crvenog križa u Rimu i odobrenjem za ulazak koje mu je izdao argentinski konzulat u Genovi.

Tokom plovidbe nije komunicirao s drugim putnicima, a kabinu prve klase dijelio je sa svećenikom Josipom Bujanovićem. No, kada se brod zaustavio u luci, a argentinski zvaničnici približili čamcem, Pal Aranyos ušao je u čamac sa svojim kovčezima, skinuo civilnu odjeću i odjenuo svećeničku odoru. Na obali ga je čekao Branko Benzon, prijatelj i lilni liječnik argentinskog predsjednika Juana Dominga Peróna, u automobilu s tablicama Predsjedništva.

Mađarski inženjer nije bio niko drugi doli Ante Pavelić, poglavnik Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a njegov dolazak označio je kulminaciju akcije spašavanja koju su organizirali Perón i određeni krugovi unutar Vatikana.

Pavelićev bijeg u Argentinu bio je pažljivo isplaniran. Njegova supruga, Ana Mirjana Pavelić, stigla je šest mjeseci ranije pod imenom Mara Flego, zajedno s najstarijom kćeri Višnjom i njezinim suprugom. Šest dana nakon Pavelićevog dolaska, njegov ulazak zabilježen je u knjigama Imigracijskog ureda pod imenom Antonio Serdar. Dokument je zapečatila i ovjerila Nacionalna uprava za migracije, a procesom je upravljao Jan Durcansky, novi šef tog tijela, također tražen zbog ratnih zločina u Jugoslaviji.

Ovaj složeni sistem lažnih identiteta i administrativne zaštite omogućio je Paveliću i njegovim suradnicima da započnu novi život u Argentini.

Buenos Aires postao je idealno utočište za Pavelića i njegove pristaše. Procjenjuje se da je u mjesecima koji su uslijedili oko 20.000 Hrvata pronašlo dom u Argentini, a većina njih priznavala je Pavelića, bivšeg čelnika nacističke marionetske države NDH, kao svog političkog vođu. Između 1941. i 1945., Pavelić je bio odgovoran za smrt stotina hiljada ljudi u ustaškim logorima smrti, od kojih je najozloglašeniji bio Jasenovac. Unatoč tome što je bio na vrhu savezničkih popisa ratnih zločinaca, u Argentini je pronašao sigurnost pod zaštitom Perónovog režima.

Prva struktura koju su Pavelić i njegovi saradnici osnovali bila je takozvana “Hrvatska vlada u egzilu”, na čelu s njim samim, uz Vjekoslava Vrančića kao zamjenika. U ovom krugu bili su i Edo Bulat, Josip Subašić, Ratimir Gadža, Nedim Salihbegović, Nikola Perić i Marijan Gudelj. Osim toga, formirana je i Hrvatska grupa Peronističkog pokreta za strance, što je dodatno učvrstilo njihov položaj. Perónova vlada pružila je Paveliću ne samo političku zaštitu, već i materijalnu podršku.

Dobio je na korištenje dva stana, a živio je u kući na adresi Aviador Mermoz 643 u Ciudad Jardínu, El Palomar, u vlasništvu vladinih agencija za socijalnu pomoć. Njegov tjelohranitelj bio je Dinko Šakić, bivši komandant Jasenovca.

Kada je Jugoslavija 24. maja 1951. zatražila Pavelićevo izručenje, nazivajući ga “glavnim ratnim zločincem posljednjeg rata”, argentinska vlada odgovorila je da u zemlji nema osobe s tim imenom. Ova strategija negiranja nastavila se i kasnije, uključujući 1957. godinu, kada je Argentina ponovno odbila zahtjev za izručenje, ovaj put pod vladom takozvane Oslobodilačke revolucije.

Pavelić nije bio jedini koji je pronašao utočište u Argentini. Hiljade fašističkih zločinaca – komandanti koncentracionih logora, oficiri Gestapa, SS generali, bankari i vojni službenici Trećeg Reicha – pobjegli su u Južnu Ameriku, noseći sa sobom ogromno bogatstvo, uglavnom opljačkano tokom rata. Argentina, pod Perónom, i Paragvaj, pod diktatorom Alfredom Stroessnerom, postali su magnet za ratne zločince, privučene simpatijama ovih režima prema fašizmu Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. Opljačkano zlato i umjetnine iz Holokausta dodatno su učvrstili njihov položaj u novim domovinama.

Pavelićev bijeg bio je olakšan i podrškom određenih krugova Katoličke crkve. Prema dokumentu američke obavještajne službe, bio je u kontaktu s Giovannijem Battistom Montinijem, podtajnikom Vatikana, koji će kasnije postati papa Pavao VI. Prije dolaska u Argentinu, Pavelić se skrivao u franjevačkom samostanu u austrijskom Tirolu, gdje je, uz zaštitu Dinka Šakića planirao svoj budući život.

Pavelićev relativno miran život u Argentini prekinut je 11. aprila 1957. godine, kada je ranjen u atentatu na putu prema svojoj kući u El Palomaru. Napad je izazvao pažnju javnosti i ponovno skrenuo svjetlo na njegovu prisutnost u Argentini, što je narušilo reputaciju zemlje. Teško ranjen, Pavelić je neko vrijeme proveo u skrivanju u provinciji Chaco, prije nego što je pobjegao u Španiju.

Umro je u njemačkoj bolnici na periferiji Madrida, u noći 28. decembra 1959. Pokopan je na groblju San Isidro u Madridu, gdje njegovi posmrtni ostaci počivaju i danas. U političkoj oporuci imenovao je trojicu ustaša koji su živjeli u Argentini za svoje nasljednike.

Identitet atentatora nikada nije službeno potvrđen. Najčešće se spominje Blagoje Jovović, Crnogorac rođen 1922. godine, koji je navodno djelovao iz osvete za zločine ustaša nad Srbima.

Jovovićeva životna priča sama po sebi je složena. Blagoje Jovović, pridruživši se četnicima Baje Stanišića, svog bivšeg komandanata, napredovao je u hijerarhiji crnogorskih četnika unutar Jugoslavenske vojske u otadžbini. Borio se protiv partizana na Neretvi 1943., a nakon Stanišićeva ubistva u opsadi manastira Ostrog prebačen je u štab bjelopavlićke brigade pod komandom rođaka Jakova Jovovića, gdje je imao čin podoficira.

Prije Teheranske konferencije 1943., kojom su Saveznici podržali partizane i osudili četnike, Jovović je sudjelovao u pregovorima s Britancima u Tarantu, a ti kontakti s Britancima pomogli su mu nakon rata, koji je dočekao u talijanskom logoru za izbjeglice. Navodno ga je tamo regrutirao MI6. U Italiji je doznao da se Ante Pavelić skriva u samostanu pod zaštitom Katoličke crkve, a kasnije, uz informacije jevrejske zajednice, saznao je da je Pavelić pobjegao u Argentinu. Odlučan, navodno, u osveti za ustaške zločine, Jovović ga je slijedio.

U Argentini se povezao s četničkom emigracijom, radeći kao kamenorezac, konobar i trgovac, te otvorio hotel gdje je s Jakovom isplanirao atentat.

Prema Jovovićevim navodima, na Pavelića je pucao u 21 sat, u ulici Sanchez u predgrađu Buenos Airesa. Pavelić je, izlazeći iz minibusa, posumnjao da ga neko prati, izvukao pištolj i zapucao na Jovovića. Ovaj je uzvratio, ranivši Pavelića s dva hica, nakon čega je pobjegao, vjerujući da je ubio poglavnika. Međutim, Pavelić je preživio i kasnije prebačen u Španiju, gdje je podlegao posljedicama ranjavanja.

Jovović se nakon atentata povukao, radeći kao pomorac, prije nego što se vratio u Argentinu. Godine 1999. posjetio je Crnu Goru, gdje je razgovarao s mitropolitom Amfilohijem Radovićem i otkrio detalje o atentatu. Umro je iste godine u Argentini, gdje je ostao cijenjena figura među četničkom emigracijom.