Mnogi značajniji bošnjački intelektualci bili su ubijeni ili su nestali pod nerazjašnjenim okolnostima. Među njima se posebno ističe nejasna smrt Mehmeda Handžića, ubistvo Mustafe Busuladžića, hapšenja i pogubljenja pripadnika organizacije “Mladi muslimani”. Sve zajedno utjecalo je na razložno nepovjerenje Bošnjaka prema novoj državi, što je proizvelo sasvim sporadično javljanje u književnom i kulturnom životu nove Jugoslavije.

Bošnjačka književnost ovog razdoblja započinje prvim formalnim izdanjem Kulenovićeve poeme Stojanka majka Knežopoljka u izdavačkoj kući “Svjetlost” u Sarajevu 1945. godine. Ova će poema otvoriti niz socrealističke književnosti, ili književnosti o Narodnooslobodilačkoj borbi (1941–1945), ili “književnosti bunta i otpora”. Rijetki bošnjački pisci međuratnog razdoblja nastavljaju sa svojim književnim angažmanom, a za one koji uspijevaju nastaviti jedini okvir unutar kojega mogu pisati jeste upravo ovaj – socrealistički.

Iako je na zasjedanju ZAVNOBiH-a kazano kako Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, već u prvim danima nakon formiranja nove države jasno je bilo da Bošnjaci neće biti priznati, a ni sama Bosna neće biti punopravna članica nove federalne tvorevine. S druge strane, dokidanje ZAVNOSA gurnut će Novopazarski sandžak u zapećak novih društveno-političkih tokova. Dio bošnjačkih pisaca nije preživio rat: Hamdija Mulić, Zija Dizdarević, Hasan Kikić, Ilijas Dobardžić; jednom dijelu zabranjen je javni angažman: Edhem Mulabdić, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Enver Čolaković, Husejn Ðogo Dubravić, Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, Džemila Hanumica Zekić, a mnogi značajniji bošnjački intelektualci bili su ubijeni ili su nestali pod nerazjašnjenim okolnostima. Među njima se posebno ističe nejasna smrt Mehmeda Handžića, ubistvo Mustafe Busuladžića, hapšenja i pogubljenja pripadnika organizacije “Mladi muslimani”. Sve zajedno utjecalo je na razložno nepovjerenje Bošnjaka prema novoj državi, što je proizvelo sasvim sporadično javljanje u književnom i kulturnom životu nove Jugoslavije.

Pojedinci koji se okušavaju na književnom polju u prvim godinama nakon rata svoju poetiku usklađuju s trendom socrealizma i ispisuju priče o narodnooslobodilačkoj borbi, bratstvu i jedinstvu te samoupravljanju (Šukrija Pandžo, Skender Kulenović, Mak Dizdar, Hamid Dizdar, Hamza Humo, Razija Handžić, Derviš Sušić i Meša Selimović, ponajviše u poratnoj periodici Zora, Oslobođenje, Brazda…). Takvi su trendovi i unutar sakupljanja i istraživanja usmene književnosti, te se pojavljuju zbirke partizanske usmene književnosti, kakva je zbirka iz 1949. godine Salke Nazečića Slavne godine – narodne pjesme iz narodno oslobodilačkog rata i borbe za socijalizam. Na književnom planu u periodici javljaju se rane pripovijetke Derviša Sušića, roman Adem Čabrić (1947) i drama Tri svijeta (1951) Hamze Hume, poema Zbor derviša (1949) Skendera Kulenovića, roman Labudova poljana (1952) Ahmeta Hromadžića, kao i prve zbirke poezije i proze: U susretu (1949) Izeta Sarajlića, Prva četa (1950) Meše Selimovića, Jabučani (1950), S proleterima (1950) i Momče iz Vrgorca (1954) Derviša Sušića, Nad bezdanom (1952) Zaima Topčića te poema Ševa (1952) Skendera Kulenovića. Dominantno su prisutne teme iz narodnooslobodilačke borbe, zatočeništva u logorima, teškog preživljavanja ratnih strahota, sa snažnim elementima moralnog didaktizma kroz ideje socijalističke budućnosti zajednice. Na sasvim realističan način autori, neko manje neko više uspješno, dočaravaju priče malog čovjeka u borbi za fizički opstanak, a kroz ideje o radnim ljudima i seljaku kao idealističkim slikama “novog čovjeka”. Iako na samom početku književnih karijera, već tada se sasvim jasno razaznaje umjetnički potencijal svakog od njih, koji će postepeno sazrijevati u narednoj deceniji. Za razliku od Selimovića i Sušića, koji će postati utemeljiteljima novijeg bošnjačkog romana, Kulenovića, koji će postati najbolji pisac soneta na južnoslavenskom prostoru, Sarajlić neće ostvariti znatnije estetske pomake, već će u narednom periodu ponavljati vlastite dosege iz ovog razdoblja – izrazita liričnost, melanholija, slike iznevjerenih očekivanja, potraga za pravdom. Već u prvim godinama nakon revolucije pojavit će se zbirka Komedije I (1947) Skendera Kulenovića, koja će sadržati tri drame: Djelidba, Večera i A šta sad? Premijerno izvođenje Djelidbe u Narodnom pozorištu Sarajevo prekinuto je, jer je tadašnje visoko političko rukovodstvo Bosne i Hercegovine demonstrativno napustilo predstavu. Kontroverznost teme ogleda se u činjenici da predstavnici sva tri naroda podjednako pokušavaju da pokradu humanitarnu pomoć prilikom njezine djelidbe, što je, naravno, narušavalo idealiziranu sliku bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti. Novonastala će situacija u dobroj mjeri narušiti Kulenovićev status u javnosti, drama će sačekati do svoje ponovne premijere, a sam autor će se okretati neangažiranim temama.

Proces postepenog popuštanja rigidnog komunističkog sistema prema Bošnjacima započet će već 1950. godine dopuštanjem da se nastavi objavljivanje Glasnika Vrhovnog islamskog starješinstva, što je bilo obustavljeno 1945. godine kao oblik kazne zbog “saradnje s okupatorom”. Ova će promjena biti osnov za potencijalna kasnija relaksiranja odnosa Partije prema islamu i muslimanima, odnosno prema samoj organizaciji Islamske zajednice, naravno više prešutno nego zvanično, što će se ponajbolje osjetiti desetak godina poslije. U isto se vrijeme dešava i osnivanje Univerziteta u Sarajevu (1949) te Filozofskog fakulteta (1950), što će umnogome nagovijestiti promjene statusa Bosne i Hercegovine u odnosu na međuratni period kada je bila sasvim ostavljena u zapećku društvenih i kulturnih dešavanja.

Prekretnicu u razvoju novije bošnjačke književnosti ostvarit će zbirka pripovijedaka Ram bulja Ćamila Sijarića iz 1953. godine i poema Plivačica Maka Dizdara iz 1954. godine. Ovi će književni radovi pomaknuti fokus s kolektivnih ideja socijalizma na plan intimnog, što će Sijarić ostvariti suptilnim slikama sandžačkog mentaliteta, a Dizdar impregniranim slikama ženske putenosti. Inovativnost pjesničkih slika Plivačice nadrasta sve do tada poznato u lirskom izrazu na prostoru širem od bosanskohercegovačkog. Iako se pojavljuje u isto vrijeme, poezija Huseina Tahmiščića ostaje negdje na razmeđu Sarajlića i Dizdara, niti se sasvim zatvara kao Sarajlićeva, niti sasvim iskoračuje poput Dizdareve.

Iako je časopis Pregled postojao od 1946. godine a Brazda od 1948. godine, te su na svojim stranicama donosili kako književne tako i izvanknjiževne radove, u ovom se razdoblju pojavljuju dva najznačajnija bosanskohercegovačka časopisa vezana za književnost: Život (1952) i Izraz (1957). Sasvim je izvjesno da će samo gašenje dominantno socijalističke Brazde 1952. godine biti svojevrsno otvaranje vrata znatno širem Životu, a nešto kasnije i sasvim uskostručnom Izrazu – časopisu za književnu i umjetničku kritiku. Njihov se značaj ne ogleda tek na okvire i granice bosanskohercegovačkog prostora, već su ove periodične publikacije činile sami vrh južnoslavenske književne, književnokritičke, književnoteorijske i esejističke misli. Brojni bošnjački intelektualci kreirali su uredničku politiku ovih časopisa: Midhat Begić, Meša Selimović, Hamid Dizdar, Mak Dizdar, Husein Tahmiščić, Kasim Prohić, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Nedžad Ibrišimović, Alija Isaković, Irfan Horozović, Dževad Karahasan, Almir Zalihić, Ibrahim Kajan, Almir Bašović, a na njihovim stranicama pojavljivala su se sva značajnija imena iz tadašnje države, Evrope i Svijeta.

Važnu dionicu u razvoju očuvanja bošnjačke tradicije nakon Drugog svjetskog rata svakako čini objavljivanje usmene književnosti, podjednako lirike i epike. Sasvim je znakovito da se zbirka Ljubavne narodne pjesme – Iz Bosne i Hercegovine Hamida Dizdara, u kojoj sakupljač i redaktor donosi poglavito sevdalinke, pojavljuje iste 1953. godine s antologijskim izborom bošnjačke epike Mustafe Zirića Junačke narodne pjesme (muslimanske) obje objavljene u Sarajevu, što će ukupno označiti ponovno bavljenje tradicijskim obrascima i novo oživljavanje svijesti o vlastitoj kulturi. Tih se godina svojim zbirkama javlja i Husein Tahmiščić: Putnik života (1954), a potom i Budna vrteška (1956), Preludij za neimare (1958) i Neimari (1960). Veoma rano dao se raspoznati njegov modernistički prosede u slikama osjećaja praznine, otuđenosti i prolaznosti, dok je prisustvo svjetlosti u rasponu od blještavila do mrklog mraka. Kao jezički kuriozitet Tahmiščićevog pjesništva jeste isključivo prisustvo ekavice u njegovoj poeziji, što ga nije uspjelo uključiti u postojeće historije srpske književnosti.