Od bakrenih žica koje su 1850. spajale Dover i Calais, do današnjih optičkih vlakana koja prenose stotine terabita svake sekunde, podmorski kablovi ispisali su nevjerovatnu priču ljudske povezanosti. Oni su nevidljive žile kucavice globalne ekonomije, kulture i svakodnevnice
Na dnu okeana, daleko od pogleda i svakodnevne pažnje, leži infrastruktura bez koje bi savremeni svijet bio nezamisliv. Riječ je o podmorskim kablovima, mreži od gotovo milion i po kilometara koja povezuje kontinente i omogućava većinu globalnih komunikacija. Ti kablovi, tihi i skriveni, danas nose više od 95% međunarodnog internetskog saobraćaja. Njihova priča je istovremeno i historija tehnoloških inovacija, trgovine, politike i sigurnosnih prijetnji.
Sredinom 19. stoljeća, izum telegrafa označio je revoluciju u komunikaciji. Poruke koje su ranije putovale danima ili sedmicama mogle su se prenositi u skoro realnom vremenu. Velika Britanija bila je pionir, prvi kabl položen je 1837. godine, a ubrzo su Sjedinjene Države, uz Samuela Morsea, uspostavile liniju između Washingtona i Baltimora.
No, more je ostajalo prepreka. To se promijenilo 1850. godine kada je položen prvi podmorski kabl između Engleske i Francuske. Bio je dug 38 kilometara, načinjen od bakra i obložen gutaperkom. Uprkos smetnjama i prekidima, omogućio je novu eru povezanosti.
Pravi test stigao je 1857. godine, ideja da se povežu Evropa i Amerika. Britanski i američki brodovi Niágara i Agamemnon ponijeli su hiljade kilometara kabla, ali su oluje i kvarovi projekt pretvorili u niz neuspjeha. Tek 1866. godine, zahvaljujući ogromnom parobrodu Great Eastern, transatlantski kabl je položen uspješno. Od tada su London i New York, a s njima i dva kontinenta, bili trajno povezani.
Ovi pionirski pokušaji bili su preskupi i nesigurni, ali su postavili temelje globalne komunikacijske mreže. Ljudi poput Cyrusa Fielda i naučnika Williama Thomsona – lorda Kelvina pretvorili su ideju u stvarnost.
Prva velika modernizacija dogodila se 1956. godine, kada je proradio TAT-1, prvi transatlantski kabl za glasovne razgovore. Mogao je nositi 35 simultanih razgovora, što je tada bilo revolucionarno. Kasniji modeli prenosili su hiljade razgovora, a 1988. uvedena je optička vlakna, koja su višestruko povećala kapacitet.
Danas kablovi koriste segmente optičkih vlakana dopiranih erbiumom, rijetkim elementom koji omogućava lasersko pojačavanje signala svakih pedesetak kilometara. Zahvaljujući tome, kroz njih putuju terabiti podataka u sekundi, e-mailovi, video pozivi, finansijske transakcije, streaming filmovi, pa čak i algoritmi umjetne inteligencije.
Za razliku od prošlosti, kada su države polagale kablove, danas glavnu riječ imaju tehnološki giganti. Meta (Facebook) posjeduje kabl Anjana koji povezuje Južnu Karolinu i Santander u Španiji. Dugačak je oko 7.000 kilometara i prenosi podatke kapaciteta od gotovo 500 terabita u sekundi. Google upravlja kablom Grace Hopper od New Yorka do Cornwalla i Bilbaa. Planovi idu i dalje: predviđa se polaganje kabla od 50.000 kilometara koji bi kružio planetom, osiguravajući podršku za eksplozivan rast aplikacija zasnovanih na umjetnoj inteligenciji.
Podmorski kablovi nisu neuništivi. Većina ih se zakopava do jednog metra u morsko dno pomoću robota, ali mnogi ostaju izloženi. Svake godine bilježi se više od 100 incidenata. Najčešći uzrok su sidra brodova ili ribarske mreže, no postoje i slučajevi sabotaže.
U februaru 2024. brod Rubymar oštećen je projektilom kod Jemena, a njegovo sidro presjeklo je tri ključna kabla koja su povezivala Evropu s Indijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nedavni incidenti zabilježeni su i u Baltičkom moru i u blizini Tajvana. Rusija je, nakon sabotaže plinovoda Sjeverni tok, čak sugerirala mogućnost napada na podmorske kablove kao oblik odmazde.
U mirnodopsko vrijeme kablovi su gotovo neprimjetni. No, u kriznim situacijama oni postaju strateški resurs. Njihovo uništavanje moglo bi paralizirati bankarske sisteme, trgovinu, pa čak i državnu administraciju. Zbog toga se sve češće govori o potrebi njihove zaštite kao o vojnom prioritetu. NATO i druge vojne alijanse već razmatraju načine kako osigurati ovu krhku, ali vitalnu infrastrukturu od podmorskih dronova do satelitskog nadzora.
