Palestinska pjesnikinja Hind Joudah, koja je izbjegla iz Gaze, danas iz egzila u Egiptu piše stihove o ruševinama, strahu i zvuku dronova. Njena poezija, uvrštena u antologiju „Načini da budeš Palestinac“, dokumentuje tragediju naroda i postaje glas žena koje su svijet napokon čuo. “Moji stihovi su poruke u boci, bačene iz zemlje u plamenu,” kaže Joudah. “Mogu podnijeti gubitak roditelja, ali ne mogu prihvatiti gubitak Gaze.”
U središtu Madrida, ispred jedne male kafane, Hind Joudah zastaje pred poderanom palestinskom zastavom. Vlasnica joj objašnjava da ju je neko pocijepao tokom noći, ali da to zastavi daje još veću autentičnost. “Neću je skinuti,” kaže žena. Joudah se tiho nasmije, ta jednostavna gesta solidarnosti, kaže, grijala ju je mjesecima.
Ova 42-godišnja pjesnikinja iz Gaze, koja je uspjela napustiti Pojas nakon što su izraelski napadi počeli 2023. godine, danas živi u Egiptu. “Od tada osjećam da je svaka pjesma poput poruke ubačene u bocu i bačene u more,” govori. “Poruke iz izolovane, zapaljene zemlje koja ipak nekako stigne do ljudi u Španiji, Italiji, Francuskoj.”
Njene pjesme uvrštene su u antologiju Načini da budeš Palestinac (Ways of Being Palestinian), koju je priredila profesorica arapskih i islamskih studija na Univerzitetu Autònoma u Madridu, Luz Gómez. Zbirka okuplja 15 palestinskih pjesnika mlađih od pedeset godina, iz Gaze, Zapadne obale, Jerusalema, Izraela i dijaspore. Njihovi stihovi su svjedočanstva bola i postojanosti, ali i poetski arhiv jednog naroda osuđenog da piše pod bombama.
“Budućnost je zatvorena, i svaki put kad podigne glavu, rat je ubije,” piše Neama Hassan iz Gaze. “Biti palestinska majka znači naučiti pričati bajke tokom beskrajnih noći bombardovanja,” dodaje Maya Abu Al Hayat iz Jerusalema. “Meci mi nisu dali vremena da zagrlim srce voljenog,” jeca u svojim stihovima Mona Musaddar, Palestinka iz Dohe. U jednom od najpoznatijih Joudahinih stihova stoji: “Puhaću u rane Gaze i pjevat ću joj da zaspi. Pokriću joj uši da ne čuje tutanj aviona.”
“To su riječi majke,” objašnjava pjesnikinja. “Pišem iz Gaze u ratu, iz mjesta punog ljudi kojima treba zaštita i briga, kao našoj djeci kad su mala. To je moj život pretočen u riječi.” Ono što ovu antologiju čini izuzetnom, naglašava ona, jeste činjenica da su u njoj sabrane ženske poetske perspektive. “Ove stihove mogla je napisati samo žena”, kaže Joudah. “U ovom ratu žene su uspjele govoriti, a svijet nas je konačno čuo. Moji su stihovi prevedeni na petnaest jezika, to je veliko postignuće, iako je strašno što je morala doći takva tragedija da bi se čuo naš glas.”
Za Joudah, pisanje nije samo stvar umjetnosti nego i preživljavanja. “Kada su bombardovanja počela, pisala sam svaki dan. To je bila potreba. Bojala sam se smrti i osjećala da moram sve zapisati, za slučaj da ne preživim. Poezija je moj način postojanja.“ Njene pjesme, objavljivane online, postale su glas stotina hiljada Palestinaca koji nisu mogli govoriti. “Poezija je postala još jedan način dokumentovanja užasa Gaze. Moje riječi idu u svijet, i voljela bih vjerovati da nešto znače. Ti stihovi nemaju mnogo ukrasA, oni su fotografija stvarnosti, ispričana subjektivno, sa mnogo osjećaja i bola. Pišem o nestašici hljeba i šećera, o ruševinama, o strahu, o zujanju izraelskih dronova.”
U jednom stihu Joudah priznaje da se stidjela jer je imala čistu odjeću i nije joj bilo hladno. “To sam napisala dok sam bila u centralnoj Gazi, dok su bombardovali sjever i jug. U tom užasu osjećala sam se sigurnije od drugih, i to me mučilo. Ali prava krivnja došla je kasnije. Kada sam otišla u Pariz da čitam svoje stihove, u prekrasnom, sigurnom gradu, pitala sam se: ‘Šta ja radim ovdje dok je moja porodica u Gazi?’ Slomila sam se.”
Njena porodica danas živi u Al Zawaidi, u kući njenog oca, zajedno s četrdesetak raseljenih rođaka. “Kuća nema prozora, a u dnevnom boravku zjapi velika rupa od projektila, ali još stoji. Vojska nikad nije ušla u selo. Ljudi su se pomagali, sadili malo povrća i preživljavali.”
Kad govori o trenutnom prekidu vatre, Joudah je skeptična: “Rečeno je da Donald Trump pokušava spasiti Izrael od samog sebe. Ne mogu biti mirna dok ne vidim da su masakri stvarno prestali. Gazi treba period mira, tek tada možemo govoriti o trajnom rješenju.” Na pitanje o budućnosti, njen glas se lomi: “Nemam planove. Bojim se da se nećemo moći vratiti. Moj djed je prije više od 70 godina protjeran iz Ashdoda i tu bol nosimo generacijama. Mogu prihvatiti smrt roditelja, ali ne mogu prihvatiti gubitak Gaze.”
U Egiptu, gdje trenutno živi, život je daleko od lakog. “Egipatske vlasti nam ne olakšavaju. Moja djeca ne mogu u javne škole, pa uče online s nastavnicima sa Zapadne obale. Egipat ne želi da ostanemo, ali ako to žele, neka otvore granicu, pa ćemo se vratiti u Gazu.”
“Pisati iz egzila je teže,” kaže ona. “Ne možeš osjećati isto. Puno sam pisala o boli i patnji Gaze, ali sada me proganja pitanje: zašto svijet ništa nije učinio? Ipak, kad u Madridu ili Barceloni vidim proteste podrške Palestini, pošaljem slike porodici, da znaju da nisu sami.”
U antologiji uz nju piše i dvadesetogodišnja pjesnikinja Batool Abu Akleen, koja u svojim stihovima govori o “grobu koji želi samo za sebe”.
“U Gazi je toliko mrtvih da se ljudi više ne mogu sahranjivati pojedinačno,” objašnjava Joudah. “Postoje zajedničke grobnice. Njeni stihovi, iz pera tako mlade žene, udaraju kao grom. Ona bi trebala misliti o plesu i ljubavi, ali to je naš život.” Na kraju razgovora Hind Joudah govori o svom posljednjem, još neobjavljenom djelu. “To je pjesma o mom kvartu, Tel al Hawa, u gradu Gazi. Danas je potpuno uništen. Pišem: ‘Sjećam se njegovih stabala, zvuka vjetra kroz prozore, mirisa mora i odsjaja zore u svakom uglu. Da li je to stvarnost? Grad nestaje, miješa se s kamenjem, sve bježi, dok su srca ispod ruševina kuća. Aj, Gazo! Pred svima si, a na ivici nestanka.’”
Potom zašuti. “Toliko je bolno da je nisam ni podijelila s porodicom,” kaže tiho. “Neki stihovi su preteški i za riječi. Ali moramo ih zapisati, jer ako mi ne pišemo, ko će čuvati sjećanje na ono što nestaje?”
IZVOR: El Pais
