New York Times danas otkriva strogo čuvani plan Sjedinjenih Država i Izraela s početka rata u Iranu čiji je cilj bio svrgavanje tamošnje teokratske vlasti i postavljanje bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada na čelo države. Operacija je propala već prvog dana kada je Ahmadinedžad ranjen u izraelskom vazdušnom napadu na vlastitu kuću, koji je zapravo bio osmišljen da eliminira njegove čuvare i oslobodi ga iz kućnog pritvora. Plan je bio inspiriran nedavnim američkim zarobljavanjem venecuelanskog lidera Nicolasa Madura i brzim uspostavljanjem kooperativne prelazne vlasti u toj zemlji. Tekst NYT prenosimo u cjelosti

Nekoliko dana nakon što su u uvodnim salvama rata u izraelskim vazdušnim naparima ubijeni iranski vrhovni vođa i drugi visoki zvaničnici, predsjednik Trump je javno razmišljao o tome kako bi bilo najbolje da upravljanje zemljom preuzme „neko iznutra“. Ispostavilo se da su Sjedinjene Države i Izrael ušli u sukob s jednim konkretnim i vrlo iznenađujućim imenom na umu: Mahmudom Ahmadinedžadom, bivšim iranskim predsjednikom poznatim po radikalnim, antiizraelskim i antiameričkim stavovima.

Međutim, odvažni plan koji su razvili Izraelci, a o kojem je Ahmadinedžad prethodno konsultovan, brzo je propao, tvrde američki zvaničnici upoznati s detaljima operacije.

Ahmadinedžad je ranjen prvog dana rata u izraelskom napadu na njegovu kuću u Teheranu, čija je namjera bila da ga oslobodi iz kućnog pritvora, potvrdili su američki zvaničnici i jedan Ahmadinedžadov saradnik. Prema njihovim riječima, on je preživio udar, ali se nakon za dlaku izbjegnute smrti razočarao u plan o smjeni režima.

Od tada se nije pojavljivao u javnosti, a njegova trenutna lokacija i zdravstveno stanje ostaju nepoznati.

Reći da je Ahmadinedžad bio neobičan izbor značilo bi potcijeniti situaciju. Iako je u posljednje vrijeme sve više dolazio u sukob s vođama režima i bio pod strogim nadzorom iranskih vlasti, on je tokom svog predsjedničkog mandata od 2005. do 2013. godine ostao upamćen po pozivima da se Izrael „izbriše s mape“. Bio je nepokolebljivi pobornik iranskog nuklearnog programa, žestoki kritičar Sjedinjenih Država i lider poznat po brutalnom gušenju unutrašnjih nemira.

Kako je tačno Ahmadinedžad vrbovan za učešće u ovom planu, još uvijek nije poznato.

Postojanje ove operacije, o kojoj se ranije nije izvještavalo, bilo je dio višefaznog izraelskog plana za rušenje teokratske vlade u Iranu. Ono ujedno osvjetljava i način na koji su Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu ušli u rat, ne samo pogrešno procjenjujući brzinu kojom mogu ostvariti svoje ciljeve, već i rizikujući s planom smjene vlasti u Iranu koji su čak i neki od Trumpovih savjetnika smatrali neizvodljivim. Pojedini američki zvaničnici bili su posebno skeptični prema održivosti ideje o povratku Ahmadinedžada na vlast.

„Predsjednik Trump je od samog početka jasno definisao ciljeve operacije ‘Epic Fury’: uništiti iranske balističke rakete, demontirati njihove proizvodne pogone, potopiti njihovu mornaricu i oslabiti njihove proksi snage“, navela je Anna Kelly, glasnogovornica Bijele kuće, u odgovoru na zahtjev za komentar o planu smjene režima i Ahmadinedžadu. „Vojska Sjedinjenih Država ispunila je ili nadmašila sve svoje ciljeve, a naši pregovarači sada rade na postizanju sporazuma koji bi trajno okončao iranske nuklearne kapacitete.“

Glasnogovornik Mossada, izraelske vanjske obavještajne agencije, odbio je komentirati ove navode.

Američki zvaničnici su u ranim danima rata govorili o planovima razvijenim s Izraelom da se identifikuje pragmatična figura koja bi mogla preuzeti državu. Zvaničnici su insistirali na postojanju obavještajnih podataka koji ukazuju na to da bi pojedinci unutar iranskog režima bili spremni na saradnju sa Sjedinjenim Državama, čak i ako se ti ljudi ne bi mogli opisati kao „umjereni“.

Trump je u to vrijeme uživao u uspjehu operacije američkih snaga u kojoj je zarobljen venecuelanski lider Nicolas Maduro, kao i u spremnosti njegove privremene zamjene da sarađuje s Bijelom kućom što je model za koji je Trump očigledno vjerovao da se može preslikati i drugdje.

Posljednjih godina Ahmadinedžad se sukobljavao s vođama režima, optužujući ih za korupciju, dok su uporedo kružile glasine o njegovoj lojalnosti. Diskvalificiran je iz više predsjedničkih izbora, njegovi saradnici su hapšeni, a kretanje mu je bivalo sve više ograničeno na kuću u četvrti Narmak u istočnom Teheranu.

Činjenica da su američki i izraelski zvaničnici vidjeli Ahmadinedžada kao potencijalnog vođu nove vlade u Iranu pruža dodatni dokaz da je rat u februaru pokrenut s nadom da će se u Teheranu instalirati popustljivije rukovodstvo. Trump i članovi njegovog kabineta tvrdili su da su ratni ciljevi bili usko fokusirani na uništavanje iranskih nuklearnih, raketnih i vojnih kapaciteta.

Mnogo je neodgovorenih pitanja o tome kako su Izrael i Sjedinjene Države planirali postaviti Ahmadinedžada na vlast, kao i o okolnostima vazdušnog napada u kojem je povrijeđen. Američki zvaničnici navode da je udar, koji su izvele izraelske vazdušne snage, imao za cilj eliminaciju stražara koji su nadzirali Ahmadinedžada, u sklopu plana za njegovo oslobađanje iz kućnog pritvora.

Prvog dana rata, u izraelskim udarima ubijen je ajatolah Ali Hamneei, iranski vrhovni vođa. Napad na kompleks ajatolaha Hamneija u centru Teherana takođe je prekinuo sastanak iranskih zvaničnika, usmrtivši nekoliko pojedinaca koje je Bijela kuća identifikovala kao spremnije na pregovore o promjeni vlasti od njihovih nadređenih.

U to vrijeme u iranskim medijima pojavili su se i inicijalni izvještaji da je Ahmadinedžad poginuo u napadu na svoju kuću.

Sam udar nije značajnije oštetio Ahmadinedžadovu kuću, koja se nalazi na kraju slijepe ulice, ali je pogođena sigurnosna ispostava na ulazu u ulicu. Satelitski snimci pokazuju da je taj objekat potpuno uništen.

U danima koji su uslijedili, zvanične novinske agencije pojasnile su da je on preživio, ali da su njegovi „tjelohranitelji“, zapravo pripadnici Islamske revolucionarne garde koji su ga istovremeno čuvali i držali u kućnom pritvoru, poginuli.

Nakon tog članka, jedan Ahmadinedžadov saradnik potvrdio je za The New York Times da je bivši predsjednik doživio ovaj napad kao pokušaj njegovog oslobađanja. Isti izvor navodi da su Amerikanci vidjeli Ahmadinedžada kao nekoga ko može voditi Iran i ko ima sposobnost upravljanja „političkom, društvenom i vojnom situacijom u zemlji“.

Ahmadinedžad bi bio u stanju odigrati „vrlo važnu ulogu“ u Iranu u bliskoj budućnosti, dodao je saradnik, sugerišući da su ga Sjedinjene Države vidjele u sličnoj ulozi kakvu ima Delcy Rodriguez, koja je preuzela vlast u Venecueli nakon što su američke snage zarobile Madura i od tada blisko sarađuje s Trumpovom administracijom.

Tokom svog predsjedničkog mandata, Ahmadinedžad je bio poznat kako po svojoj tvrdolinijaškoj politici, tako i po često bizarnim fundamentalističkim izjavama, poput tvrdnje da u Iranu nema nijedne homoseksualne osobe i negiranja Holokausta. Govorio je i na konferenciji u Teheranu pod nazivom „Svijet bez cionizma“.

Zapadni satiričari su ismijavali ove stavove, pa je Ahmadinedžad postao svojevrsni nevoljni fenomen pop-kulture, čak i predmet parodija u emisiji Saturday Night Live.

Takođe je upravljao zemljom u periodu kada je Iran ubrzavao obogaćivanje uranijuma, koji bi jednog dana mogao iskoristiti za izradu nuklearne bombe ukoliko odluči da militarizuje svoj program. Američka obavještajna procjena iz 2007. godine zaključila je da je Iran godinama ranije zamrznuo rad na stvaranju nuklearne naprave, ali da je nastavio obogaćivanje nuklearnog goriva koje bi mogao upotrijebiti za nuklearno oružje ako promijeni odluku.

Nakon odlaska s funkcije, Ahmadinedžad je postepeno postao otvoreni kritičar teokratske vlade, ili je u najmanju ruku bio u nesuglasicama s ajatolahom Hamneijem.

Tri puta, 2017, 2021. i 2024. godine, Ahmadinedžad je pokušao da se kandidira za svoju bivšu poziciju, ali je svaki put iransko Vijeće čuvara, tijelo sastavljeno od civilnih i islamskih pravnika, blokiralo njegovu predsjedničku kampanju. Ahmadinedžad je optuživao visoke iranske zvaničnike za korupciju i loše upravljanje, profilišući se kao kritičar vlasti u Teheranu. Iako nikada nije bio otvoreni disident, režim ga je počeo tretirati kao potencijalno destabilizirajući faktor.

Ahmadinedžadove veze sa Zapadom znatno su nejasnije.

U intervjuu za The New York Times iz 2019. godine, Ahmadinedžad je pohvalio predsjednika Trumpa i založio se za približavanje Irana i Sjedinjenih Država.

„Gospodin Trump je čovjek od akcije“, rekao je tada Ahmadinedžad. „On je biznismen i stoga je sposoban izračunati odnos troškova i koristi i donijeti odluku. Mi mu poručujemo: hajde da izračunamo dugoročnu korist i trošak za naše dvije nacije i da ne budemo kratkovidi.“

Ljudi bliski Ahmadinedžadu optuživani su za previše bliske veze sa Zapadom, pa čak i za špijunažu u korist Izraela. Esfandiar Rahim Mashai, bivši Ahmadinedžadov šef kabineta, izveden je na suđenje 2018. godine, a sudija u tom postupku javno ga je ispitivao o vezama s britanskim i izraelskim obavještajnim agencijama, što je optužba koju su državni mediji naveliko eksponirali.

U proteklih nekoliko godina, Ahmadinedžad je poduzimao putovanja izvan Irana koja su dodatno podstakla spekulacije.

Tokom 2023. godine otputovao je u Gvatemalu, dok je 2024. i 2025. boravio u Mađarskoj, što su posjete koje je detaljno opisao magazin New Lines. Obje ove države održavaju bliske odnose s Izraelom.

Tadašnji mađarski premijer Viktor Orban u bliskim je odnosima s Netanyahuom. Tokom posjeta Mađarskoj, Ahmadinedžad je govorio na univerzitetu povezanom s Orbanom.

Iz Budimpešte se vratio samo nekoliko dana prije nego što je Izrael prošlog juna započeo napade na Iran. Kada je taj rat izbio, držao se povučeno u javnosti i objavio tek nekoliko izjava na društvenim mrežama. Njegova relativna šutnja o ratu sa zemljom koju je Ahmadinedžad dugo smatrao glavnim neprijateljem Irana bila je primijećena od strane mnogih na iranskim društvenim mrežama.

Rasprave o Ahmadinedžadu na iranskim društvenim mrežama intenzivirale su se nakon izvještaja o njegovoj smrti, pokazuje analiza kompanije FilterLabs koja prati javno mnijenje. Međutim, rasprava je utihnula u sedmicama koje su uslijedile, svodeći se uglavnom na zbunjenost povodom toga gdje se nalazi.

Izrael je u početku zamišljao da će se rat odvijati u nekoliko faza, počevši od vazdušnih udara Sjedinjenih Država i Izraela, uz eliminaciju vrhovnih iranskih vođa i mobilizaciju Kurda za borbu protiv iranskih snaga, navode dvojica izraelskih odbrambenih zvaničnika upoznatih s operativnim planiranjem.

Potom je izraelski plan predviđao da kombinacija kampanja uticaja koje bi provodio Izrael i kurdske invazije stvori političku nestabilnost u Iranu i osjećaj da režim gubi kontrolu. U trećoj fazi, pod intenzivnim političkim pritiskom i teretom štete na ključnoj infrastrukturi poput električne mreže, režim bi kolabirao, što bi omogućilo uspostavljanje onoga što su Izraelci nazivali „alternativnom vladom“.