Na Tradfestu je u središtu Zagreba zazvana ideja „neuspjele“ Bosne i Hercegovine i „nužnosti“ trećeg hrvatskog entiteta, a Armin Hodžić, zastupnik pet nacionalnih manjina u Hrvatskome saboru, jasno je tu operaciju imenovao kao uvođenje Dodikova narativa u Hrvatsku. Umjesto argumenta, dobio je fotomontažu s Osamom bin Ladenom i al-Bagdadijem, zelenu mudžahedinsku traku na čelu i pripisano „Allahu akbar“. Govor mržnje kojim se Bošnjaka pretvara u „mudžahedinskog teroristu“ i „unutarnjeg neprijatelja“ stara je tema na koju se mora reagirati

Kad se nešto ne može reći u Republici srpskoj, to se izgovori u Zagrebu. Kad se ne može u Zagrebu, pošalje se u Mostar na hercegbosanske medije. A kad se ne može ni u Mostaru, stigne na opskurni Facebook-kanal pod nazivom „Hrvatski Kanal“, s fotomontažom u kojoj saborski zastupnik bošnjačke nacionalne manjine viče „Allahu akbar“ sa zelenom mudžahedinskom trakom na čelu, dok mu iza ramena namiguje bin Laden i al-Bagdadi. Tako, dakle, izgleda politička misao hrvatskih ultrakonzervativaca pod aprilskim suncem Zagreba 2026. godine. Trideset godina poslije rata, dvadeset poslije Tuđmana, deset poslije Plenkovićeve konsolidacije Hrvatske u europsku političku rutinu, taj je kanal nekome ipak nalijepljen na jezik kao istina o „neuspjeloj državi“.

Ali idemo redom. U Hotelu Dubrovnik, na Trgu bana Jelačića, zaklada Vigilare zajedno s poljskom organizacijom Ordo Iuris i američkim Heritage Foundationom, partnerom Trumpove administracije, organizirala je dvodnevni festival „Tradfest 2026.“, a među gostima je bio i Brian Brown koji je nedavno proglasio Vučićeve izbore u Srbiji „besprijekornima“ pa preporučio da SAD „puno može naučiti od Srbije“. Glavna tema dvodnevnoga skupa, izvedeno u službenome programu na engleskome jeziku, glasila je: Bosnia and Herzegovina: A Failed State and the Imperative for a Third Croatian Entity. Govornici Carafano, Pepić, Havel, Raspudić, zatim je tu bila nagrada kardinalu Puljiću za „životnu posvećenost vjeri i identitetu Hrvata u BiH“, upečatljiva i skandalozna mapa s tri federalne jedinice u kojoj je „Hrvatska republika“ označena crvenom bojom. Sve, dakle, u skladu s onim što već znamo o ovakvim okupljanjima, uljudbena terminologija, akademske diplome, sponzorska imena preko Atlantika, panel-diskusije, kavica i predizborni fotosi.

I kao i obično, kad takav skup završi, ostane neugodnih polemičkih tonova i još više neugodnoga političkog vonja.

Treći entitet kao tema u Zagrebu nipošto nije novost. Ono što jest novost jest sklop u kojem se ova teza danas plasira. Ako se hoće biti pošten, a pošten u ovim stvarima vrijedi biti, treba reći da rasprava o federalizaciji BiH nije izmišljena u Hotelu Dubrovnik. Ona postoji koliko i sam Dejtonski sporazum, javljala se kroz Carrington–Cutileirov plan iz 1992., tinjala kroz različite faze poslijeratnih ustavnih rasprava, vraćala se u različitim think-tank elaboratima i hercegovačkim političkim programima. No upravo je zato važno pripaziti ko temu propagira, ko je financira i čija se agenda provodi.

Tradfestov sadržaj je, gledano s tehničke strane, koalicija triju strujanja: američkoga konzervativnog think-tankerstva s vidikom „kršćanske Europe“, srednjoeuropskoga desničarstva orbanovskog tipa i hercegovačke desnice koja desetljećima tone, ali svejedno junački diže glavu i kliče hrvatskom stolnom Mostaru u slavu. Sve bi se to, na koncu, moglo svesti na pluralizam, na to da svako ima svoje pravo da kaže svoje mišljenje, ali cijela operacija se svjesno odvila u trenutku u kojem je Milorad Dodik osuđen za neustavno djelovanje, a Stjepo Bartulica i Nikola Grmoja, nešto prije „Tradfesta“, oboje su gostili u Washingtonu na liniji MAGA pokreta. Heritage Foundation u istome je mjesecu pisao memorandume o „trećem entitetu“. Ne treba puno mašte da se vidi ko je tu izvođač radova, a ko podizvođač.

Zaboravimo na trenutak Hodžića i pogledajmo samu opremu prostora u kojem se rasprava odvija. Vigilare i Ordo Iuris udruge su koje su godinama unatrag vukle javne kampanje protiv Istanbulske konvencije, „rodne ideologije“ i „pobačajskoga lobija“. Nemamo s njihovom konzervativnom misijom posebnih problema, niti s pravom da je javno izgovore, to im jamči i hrvatski Ustav i običajno pravo demokratske zemlje. Imamo, međutim, ozbiljan problem s činjenicom da se taj isti građanski front, koji se hoće prikazati zaštitnikom obitelji i tradicije, ne ustručava postati platformom za rasprave o teritorijalnoj reorganizaciji susjedne suverene države. Te dvije stvari, stvarno, nisu ista stvar, a od njih je drugu Vigilare svjesno preuzeo.

A američki Heritage Foundation posebna je priča. Think-tank koji se desetljećima bavi američkom unutarnjom politikom danas otkriva Balkan kao novi predmet svoje strateške pažnje. Što je tu novoga? Novo je to što njegovi savjetnici i suradnici dolaze izravno u Zagreb i govore o „trećem hrvatskom entitetu“ kao „jamcu stabilnosti“. Tu prestaje biti riječ o akademskoj diskusiji i počinje biti riječ o vanjskoj politici. I to o vanjskoj politici koja u istome dahu, preko Browna, podržava i Aleksandra Vučića. To znači da je linija Banja Luka–Beograd–Washington danas povučena s jednom novom postajom: Zagreb.

I tu je, posve precizno, intervenirao Armin Hodžić. Rekao je dvije stvari. Prvo da nezamislivo bi bilo da se u Berlinu ili Parizu drži panel pod naslovom „Neuspjela Francuska i njena teritorijalna reorganizacija“. Druga, ista je zaklada koja stoji iza ovog festivala lobirala za skidanje sankcija Miloradu Dodiku. Te su dvije rečenice bile dovoljne da se pred Hrvatskom javnosti postave pitanja o narativima koje konzumiramo?

Hodžić je učinio ono što se zove atribucija izvora, kad se dimni signal vidi izdaleka, i odgovorna javnost mora reći iz čije kuhinje dolazi. Hodžić je tu kuhinju imenovao – Dodikova. A onda je, sasvim u skladu s onim što politička higijena traži, dodao da Dodik nije ni prijatelj niti saveznik hrvatskoga naroda, niti Hrvatske, jer mu je hrvatski izborni zakon usputna stanica, a Oluja, kad mu zatreba, „genocidna operacija“. Ko ima oči, vidio je tu poruku jasno.

I tu je, nažalost, ono što stvar čini dvostruko gorom. Hodžićevu argumentaciju doslovno je istoga dana potvrdio sam Nikola Grmoja. U kratkom istupu koji je trebao biti odgovor „na neutemeljenost“ Hodžićevih izjava, Grmoja je u istome dahu izjavio da je „BiH definitivno neuspjela država“ i da će „BiH biti uspješna kad Bošnjaci dobiju svoj entitet, što znači da i Hrvati imaju svoj entitet“. Pa koja je onda razliku između ove rečenice i onih koje često izgovora Milorad Dodik na bilo kojoj banjalučkoj tribini? Razlika je u akcentu, Grmoja ima dubrovačko-neretvanski, Dodik banjalučki. Sve je drugo, suštinski, isto.

Što treba reći, Hodžić nije išao u proširene povijesne digresije. Nije podsjećao na Prliće iz haškoga tribunala, nije citirao presude, nije izlagao mape protjerivanja iz Livna ili Stoca. Na to je pretrpio tri vrste odgovora: kolegijalni iz Sabora (Grmoja), koalicijski iz Domovinskog pokreta (Dabro) i marginalno-medijske u kojima, među ostalima, bilježimo opskurni Facebook-kanal koji je zaključio da Hodžiću valja zalijepiti etiketu teroriste.

Josip Dabro iz vladajućega Domovinskog pokreta uputio je niz teških optužbi na račun dijela koalicijskih partnera, ponajprije Darija Hrebaka i Armina Hodžića. U njegovom istupu Hodžić je proglašen predstavnikom „velikobošnjačkoga projekta“, „antihrvatskoga djelovanja“ i „kulture samodestrukcije“. Onda se, kao na traci, povlače fraze o „Trumpovoj Americi“ kao prioritetnom savezniku, o predsjedniku Milanoviću kao „vanjskopolitičkom domobranu“, o tome kako su Bošnjaci ti koji „otimaju politička prava hrvatskome narodu“ u BiH. I, ne smijemo to preskočiti, o muslimansko-bošnjačkome ratnom rukopisu kojeg, kako Dabro navodi, „Hrvati pamte“ jednako kao i srpski.

No, Bošnjaci pamte i hrvatske konclogore i presude za ratne zločine pa bi bilo dobro da taj rukopis Dabro, koji voli rafalat kalašnjikovom po kukuruzištima, prvo izloži u vlastitome dvorištu, a zatim, ako preživi pogled u zrcalo, izvuče za dnevnu polemičku upotrebu. Ovako je optužba na Hodžićev račun samo još jedan otužni dokaz da Domovinski pokret ne razumije razliku između sugovornika i neprijatelja. U Dabrinoj histeričnoj retorici nedvojbeno postoji poznati pristup koji jednoga koalicijskog kolegu pretvara u eksternoga neprijatelja. On je, doduše, naš zastupnik, ali zapravo služi tuđemu interesu. To je dovoljno blizu klasičnoj definiciji neprijatelja iznutra, kako bi je definirali uvodi u političke pojmove, da kojim slučajem o tome treba ozbiljno govoriti. Niti je Hodžić „neprijatelj“, niti je dio nekog „velikobošnjačkog projekta“ jer Hodžić je bošnjački zastupnik koji je samo rekao ono što je vidio. Ksenofobna politika tu vrstu viđenja zapravo i ne zna nositi, pred njome posrće, pa onda kažnjava bilo retorikom poput Dabrine, bilo, što slijedi, fotomontažom.

Na Facebook stranici imenom „Hrvatski Kanal“, a taj naziv u sebi nosi malu tipografsku ironiju jer Hrvatska kao zemlja s tim opskurnim kanalom nema apsolutno ništa, pojavila se serija fotomontaža u kojima je Armin Hodžić, kako bi se reklo u našim krajevima, „dotjeran“. Na prvoj slici nosi zelenu mudžahedinsku traku, dok mu iz oblačića izlazi natpis „Allahu akbar“. Na drugoj sjedi pored al-Bagdadija, ozloglašenoga vođe ISIL-a. Na trećoj se nalazi između Bin Ladena i al-Zavahirija, dok se u sredini kompozicije pojavljuje fotografija ruke koja drži svežanj novčanica afganistanskoga izgleda. U pratećem se audiozapisu komentator „pita“ je li Hodžić „duboko povezan s radikalnim strukturama Al-Kaide i Hamasa“, „ko ga financira“, „gdje je bio 7. listopada 2023.“ i, što je već domet krajnje političke fantazije, „zašto se novac iz Afganistana ne spominje“.

I ovdje se izlazi iz prostora polemike i satire. Ovdje počinje čista, klasična, udžbenički razlučiva produkcija govora mržnje. Metoda kojom se jedan građanin, izabran u Hrvatskome saboru, pretvara iz političara u prijetnju, iz Bošnjaka u „mudžahedina“, iz osobe u metu. Nije slučajno što je Hrvatski Kanal zalijepio zelenu traku, a ne crveni rubac, i nije slučajno što je u gornjem desnom uglu fotomontaže pisalo „Allahu akbar“. To je, naime, signal toj svojoj publici da Bošnjak, kao Bošnjak, nije sugovornik nego „drugi“, „stranac“, „teroristički neprijatelj iznutra“.

Ne treba zaboraviti ni gdje se ovo događa. U Republici Hrvatskoj je u Domovinskome ratu, prema statistici hrvatskoga MORH-a, poginulo 1.187 Bošnjaka u redovima Hrvatske vojske, MUP-a i pridruženih postrojbi, oko 80 ih je nestalih, 350 je teško ranjeno. Bošnjaci su podizali zastavu na kninskome jarbolu u akciji Oluja. Bošnjaci su u Sabor unijeli zastavu prilikom njegova svečanog otvaranja 1990. godine. To je činjenica iz hrvatskih arhiva, koju isti onaj Grmoja osporava jer mu ne odgovora u kreiranju predrasuda prema Bošnjacima. A zastupnik tih istih Bošnjaka u tome istom Saboru danas se na ekranima nečijeg mobitela pojavljuje s mudžahedinskom trakom. To nije samo uvreda Hodžiću. To je uvreda i onim Bošnjacima koji su ginuli širom Hrvatske, za hrvatsku neovisnost i pod hrvatskom zastavom.

Treba napomenuti da se ovakvi sadržaji objavljuju u atmosferi koju je vrlo precizno priredio „Tradfest“, koju je proširio Grmoja u Saboru, a koju je Dabro u svome javnom istupu dodatno pothranio retorikom o antihrvatskome projektu. „Hrvatski Kanal“ samo je zadnja karika lanca. Ne najodgovornija, ali svakako najotvorenija. Onima koji bi ovo minimalizirali, valja reći da su, nažalost, dio ekosistema u kojem se mudžahedinska etiketa može slobodno prilijepiti zastupniku pet nacionalnih manjina u Hrvatskome saboru, a da nitko od mainstream političke scene ne reagira. To u 2026. godini ipak boli.

Hodžićev je odgovor, mora se reći, bio zrelijim od svega što mu je upućeno. Pustio je kratki video u kojem je, mirno, montirao izjave Grmoje i Dodika koje, riječ po riječ, ponavljaju isti narativ o „neuspjeloj državi“. Pustio je javnost da sama vidi. Onda je dodao samo jednu rečenicu: „Mene to neće spriječiti da nastavim i dalje beskompromisno zastupati naše stavove i naša uvjerenja.“

Ali na Hrvatskoj, kao zemlji u koju Bošnjaci ulažu povjerenje, ostaje dug. Bilo ko od vodećih hrvatskih političara može, ako mu je do stalo do demokratske države, sjesti pred kameru i izgovoriti: „U našoj zemlji jedan zastupnik nacionalne manjine ne može biti predmet fotomontaže s Bin Ladenom, u našoj zemlji govor mržnje prema Bošnjacima nije politički argument, u našoj zemlji se ‘Tradfest’, kao i svaki drugi festival, može održati, ali se s ‘Tradfesta’ ne može uvoziti Dodikov narativ pod ambalažom Heritage Foundationa.“ Ovo do danas nije izgovoreno.