Riječ „sevdalinka“ potiče od riječi sevdah (odnosno osmansko-turskog sevda), što znači „ljubav“, „čežnja“ ili „strast“. Jusić objašnjava njeno arapsko porijeklo u riječi sawda, što znači „crna žuč“; vjerovalo se da njen višak izaziva melanholiju. Na pitanje šta ta riječ zaista znači, jedno dijete je – prema Jusićevim riječima – odgovorilo: „Sevdah je kad moj babo pjeva i plače, a nije tužan.“

Iza impozantnih kamenih zidina Dubrovnika u Hrvatskoj, opreznim koracima izlazi stariji gospodin sijede kose začešljane unazad. U lijevoj ruci nosi kofer za gitaru, a u desnoj dugi povodac na kojem vodi akitu po imenu Simba. To su njegova dva oslonca, njegove dvije ljubavi.

Regionalna legenda, pjevač Ibrica (rođen kao Ibrahim) Jusić, koji sada ima 81 godinu, za mnoge je sinonim za ovo mjesto – grad u kojem je rođen i biser hrvatske jadranske obale. Zastaje na trenutak kako bi još jednom uživao u pogledu na more, dok njegova crna majica i farmerke upijaju jako sunce.

Više od 60 godina Jusić je jedna od zvijezda sevdalinke, muzičkog žanra povezanog sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. Kroz zvuk akustične gitare i duboko emotivan vokal, izgradio je prepoznatljiv i jedinstven stil.

Riječ „sevdalinka“ potiče od riječi sevdah (odnosno osmansko-turskog sevda), što znači „ljubav“, „čežnja“ ili „strast“. Jusić objašnjava njeno arapsko porijeklo u riječi sawda, što znači „crna žuč“; vjerovalo se da njen višak izaziva melanholiju. Na pitanje šta ta riječ zaista znači, jedno dijete je – prema Jusićevim riječima – odgovorilo: „Sevdah je kad moj babo pjeva i plače, a nije tužan.“

Sevdalinka i procvat mašte

Za Nirhu Efendić, etnologinju i kustosicu u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, sevdalinka je „tradicionalna bosanska ljubavna pjesma nastala u muslimanskom okruženju ukorijenjena u lokalnoj slavenskoj tradiciji, ali pod snažnim uticajem orijentalnog načina života“.

U decembru 2024. godine sevdalinka je uvrštena na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva, kao priznanje za njene jedinstvene muzičke odlike.

Doživjela je procvat od 16. vijeka u mahalama (gradskim četvrtima) u kojima su životi muškaraca i žena bili strogo razdvojeni, a susreti mladih prije braka pod strogim nadzorom. Žena je često mogla u potpunosti vidjeti muškarca, dok on nju nije mogao vidjeti. „Morao se osloniti na svoju bujnu maštu kako bi je zamislio u cjelini”, kaže Efendić, budući da je često čuo samo njen glas.

„Upravo u tom okruženju sevdalinka je iznjedrila svoje najljepše stihove – nastala je iz napetosti između snažne čežnje s jedne strane i nepremostive barijere tradicije s druge”, objašnjava Efendić.

„Sevdalinka proizlazi iz onoga što uvijek govorim: niko u životu nikada nije stvorio ljubavnu pjesmu a da ona nije proizašla iz stvarnog iskustva”, razmišlja Jusić. „Želiš to doživjeti, a sada proživljavaš patnju. To je sevdah – patnja koja izvire iz same suštine ljubavi.”

Mnoge od ovih pjesama nisu apstraktna razmišljanja, već bilježe proživljeni trenutak – slučajan susret, čežnju i žudnju, te prisilnu rastavljenost.

U pjesmi „U Stambolu na Bosforu”, bolesni paša, čija se duša gasila i „težila crnoj zemlji”, izgovara posljednju molitvu prije smrti. Nakon što je njegova supruga saznala za njegovu smrt, „suza joj je kanula iz oka i pala je mrtva pored paše, pašine istinske ljubavi.” Njihovi životi – i smrti – bili su neraskidivo povezani.

Pjesma „Žute dunje” također oslikava bol gubitka. „Dvoje mladih se voljelo… [ali] dušmani im nisu dali”, počinje pjesma. Fatma se ubrzo razboli i čezne jedino za žutim dunjama iz Stambola. Njen dragi odlazi po voće, ali ga nema tri godine; „niti šalje vijesti, niti se vraća”. Kada se konačno vrati s dunjama, Fatmu već polažu u grob. Nudi novac nosačima tabuta u zamjenu za jedan posljednji poljubac. Ono što izdvaja sevdalinku, ili sevdah, jeste emocionalna težina kojom se ona izvodi. „Danas kažu da je to pjesma srca – i to je istina: možete je pjevati, možete kroz nju tugovati, možete se čak i nadglasavati”, kaže Jusić, „ali ona istinski funkcioniše samo kada posjedujete tu sirovu, iskrenu emociju i energiju.”

„Sevdah se živi”, nastavlja on. „Mora nas duboko dirnuti, oplemeniti naše duše. Tako je oduvijek bilo.”

Porijeklo sevdalinke i dalje budi znatiželju. „Svi misle da je potekla s Istoka, ali strukturu sevdalinke donijeli su Sefardi u 15. vijeku, kada su protjerani”, kaže Jusić, aludirajući na špansku inkviziciju, „nakon čega su se preko Dubrovnika naselili u Bosnu.” Osmanski Turci ih, kaže on, nisu odbacili; naprotiv, „prihvatili su ih sve”, prisjeća se. „Vremenom je postala sastavni dio svakodnevnog života bosanskog naroda, razvivši se u njihovu tradicionalnu pjesmu.”

Zanin Berbić, jedna od nadolazećih zvijezda sevdalinke u Bosni i Hercegovini, počeo je pjevati ove pjesme još kao dijete. „Za mene, sevdalinka znači život”, kaže on. To je „jedinstvena pjesma jer predstavlja spoj različitih kulturnih uticaja koji su vijekovima prožimali Bosnu i Hercegovinu.”

Kao pasionirani poznavalac historije ovog žanra, Berbić tvrdi da sevdalinka odražava i prikazuje različite društvene i političke prilike kroz koje je zemlja prolazila. On smatra da sevdalinka predstavlja „svjedoka i simbol bosanske istrajnosti i kontinuiteta”.

Prema riječima Efendić, ovaj žanr se razvijao kroz nekoliko zasebnih historijskih faza.

„Ta prva faza bila je vrijeme kada su javna okupljanja bila problematična, pa su pjesme živjele u privatnim prostorima”, kaže ona. Prelazak na austrougarsku vlast krajem 19. vijeka donio je prelazak sevdalinke „iz privatnih kuća u kafane (kako su ih Osmanlije nazivale) uz miješanje stilova à la Turca i à la Franca”. Pojava radija konačno je uvela sevdalinku u domove, kako u urbanim tako i u ruralnim sredinama. „To je, u suštini, naš lokalni džez – prelijepa, čuvena i duboko ukorijenjena tradicija.”

Ključni dio te evolucije bilo je širenje dosega same muzike. „U početku je sevdalinka bila usmena tvorevina koja se prenosila i oblikovala usmenim putem”, napominje Berbić, „ali se razvojem tehnologije i medija etablirala kao muzički žanr koji će svoj vrhunac popularnosti dostići nakon 1945. godine.” Od Drugog svjetskog rata i nastanka bivše Jugoslavije, izvođači sevdalinki uživaju ogromnu popularnost.

Od dubrovačkih ulica do svjetske slave

Jusić je rođen kao jedno od sedmero djece u muzički nadarenoj, ali siromašnoj porodici. Država je podijelila porodičnu imovinu u Dubrovniku, prisilivši ih na život u skučenom prostoru.

„Smjestili su nas u podrum”, prisjeća se Jusić mladosti provedene u nošenju teških gajbi s voćem kako bi pomogao porodici da preživi. „Kao dijete, nisam imao ni stolicu na koju bih sjeo”, kaže. „To su stvari koje te mijenjaju – to mi je dalo snagu da budem čvrst i da nikome ne dopustim da me gazi.”

Muzika je za njega bila i naslijeđe i način bijega od stvarnosti. „Moj otac je imao harmoniku marke Dallapé [čuveni italijanski brend] sa 120 basova”, prisjeća se. „Pokušajte danas naći harmonikaša koji uopšte zna šta znači Dallapé sa 120 basova!” (Kompanija je zatvorena 2010. godine nakon 134 godine rada, a stari modeli su sve rjeđi.)

„Majka mi je prelijepo pjevala”, nastavlja Jusić. „Imala je nježan sopran,dok smo sjedili za stolom, zvučalo je čarobno.” Njen način izvedbe postao je uzor za njegov vlastiti.

Njegov pokojni brat Đelo osnovao je čuveni sastav Dubrovački trubaduri. „Đelo je bio neumoran”, kaže Jusić. „Stalno je držao gitaru u rukama, samo da bi svima pokazao da je najbolji. U tajnosti je vježbao punim srcem i satima analizirao kako se tonovi i akordi međusobno uklapaju.”

Već sa 17 ili 18 godina, Đelo je nastupao na koncertima uživo u Dubrovniku. „Svirao sam kontrabas tik uz njega”, kaže Jusić. „Zato mi je on bio uzor. Nije bilo važno šta radim – samo sam želio biti blizu njega.”

Prekretnica u Jusićevom životu dogodila se na ulicama grada u kojem je rođen kao musliman u zemlji s većinskim katoličkim stanovništvom. Nakon služenja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, vratio se kući bez novca i očajan. S gitarom je otišao na kamene stepenice – poznate kao „skaline“ – ispred dominikanskog samostana. Jusić se prisjeća tog trenutka: „Sjedi tu. To je tvoje mjesto, otvori se, pokreni se… širi pozitivnost, širi ljubav!“ Jedan mladi par zastao je da ga posluša. „Srce mi je bilo osvojeno.Neko me sluša. Nisam sam!“

Te stepenice postale su njegova pozornica i emocionalni dom, a publika mu je dolazila iz različitih vjerskih zajednica Dubrovnika.

Jedne večeri u ponoć, poznati lokalni umjetnik čuo je Jusića kako svira i nagovorio kompozitora Pera Gotovca da ga pozove na Zagrebački festival, prestižni muzički događaj u regiji. „Već sam imao spremne papire za odlazak u Njemačku, gdje je trebalo da radim kao tapetar automobilskih sjedišta“, prisjeća se Jusić. No, čekala ga je slava. Godine 1968. osvojio je veliku nagradu na festivalu, što ga je vinulo u žižu javnosti. Zahvaljujući tom uspjehu, Jusić je ostao vezan za svoj rodni grad.

Sevdalinka nije bila jedini muzički uticaj kojem je bio izložen u mladosti. „Boravili smo na festivalu u Dubrovniku, gdje su se održavali koncerti klasične muzike“, prisjeća se Jusić. Uz lokalne legende, Jusić je postao jedan od ključnih stubova primorskog šansonskog stila. „Bila je to italijanska škola uz koju smo svi odrasli“, kaže on – stil koji je manje sirov, a možda melodičniji i pamtljiviji.

Ta raznolikost naslijeđa na kraju je odvela Jusića u Francusku, čime je ostvario dječački san. „Nisam otišao u Pariz samo da sviram u nekom lokalnom klubu jugoslovenske dijaspore – nastupao sam u elitnim kabareima, poput ‘Don Camila'“, kaže on. „Sjećam se televizijskog prenosa, voditelj me predstavio me riječima: ‘On pjeva prelijepo i s ogromnom strašću, čak i na jezicima koje ne govori tečno.'”

“Najljepši trenutak” u Jusićevom životu dogodio se kada mu je, nakon što je otpjevao obradu pjesme Jacquesa Brela – majstora moderne šansone – sam Brel rekao: “Imam osjećaj da sam tu pjesmu napisao za tebe, a ne za sebe.”

Gdje god da je odlazio, Jusić je u duši nosio sevdalinku, ostajući vjeran njenim idealima. “Ibrica posjeduje ogromno znanje i istinski razumije tradiciju sevdalinke”, kaže Efendić. “On je živi i duboko je osjeća. Zna kako prenijeti taj žanr na svoj specifičan način. Kreira moderne aranžmane, ali duboko poštuje i poznaje ‘dušu’ sevdalinke.”

Kako ističe Berbić, “izuzetno je važno da umjetnici takvog kvaliteta kao što je Ibrica Jusić osjećaju i prepoznaju vrijednost sevdalinke. Njegova interpretacija sevdalinke dragocjena je jer je, s jedne strane, ukorijenjena u njenim izvornim, tradicionalnim stilskim odlikama, dok je istovremeno snažno obojena Jusićevom jedinstvenom umjetničkom individualnošću, koja ga krasi već decenijama.”

Kako je starija generacija odlazila, odgovornost za očuvanje tih principa pala je na Jusićeva pleća. Za njega, budućnost sevdalinke u potpunosti zavisi od tog duhovnog očuvanja.

Izvor: Aramcoworld