Nadahnuti htijenjem da unište i pobiju sve što je neprijateljsko, podlegli su naglom nagonu da urade više od samog kažnjavanja gospodara, veleposjednika i begova. Zahvatio ih je viši plam mržnje; podstakla ih je kolektivna misao na važnost trenutka, na značaj svoje sopstvene moći, pa su mahinalno stali udarati na muslimanske kuće, ne razlikujući koja kome pripada.

Ustanak pravoslavnih Bošnjaka u Posavini dignut je nakon temeljite pripreme i organizovanog uzbunjivanja što ga je iz Beograda osmislio srpski knez. Počeo je u rano jutro 9. marta prije sunca po hladnom i vjetrovitom vremenu u više posavskih sela ispod gore Vučjaka. Najvatreniji ustanici su na zborna mjesta pristizali još u toku noći grupišući se oko svoga vođe popa Jovice Ilića, kojeg su prijatelji zvali Čizma jer se usudio nositi obuću koju smiju obuvati jedino Bošnjaci muslimani. Po svojoj vanjštini pop je naočit čovjek, visok, krupan, zdravlje je kipilo iz njega. Naoko bješe usredsređen, staložen i miran, seljacima se obraćao s malo riječi, blagih i odmjerenih, ali je u sebi nosio nevidljiv ogroman naboj bijesa i odlučnosti. Svaki čas su pristizali kuriri iz sela duž obale Save, Liješća, Gornjeg i Donjeg Svilaja, Novog Grada, Dubice… donoseći vijesti o broju ustaničkih četa, njihovoj opremi i vrsti oružja, izvještavajući o spremnosti svih da u borbi istraju do posljednjeg. Svrstavali su se u čete, veće ili manje, čija snaga je zavisila od veličine čifluka s kojih dolaze. Do svanuća ih se skupilo više od šest stotina. Na čelu svake jedinice nalazilo se nekoliko svećenika.

Već se vidjelo da su im oružje i oprema veoma oskudni. Osobito malo imali su municije. Nju su, očigledno, namjeravali zaplijeniti od protivnika i njome širiti borbu, mada su i vojno bili posve neiskusni. Carstvo nikoga od njih nikada nije pozivalo u rat. Njihovo glavno zanimanje bilo je zemljoradnja.

Prva meta ustaničkih napada bila su udaljena begovska i spahijska imanja oko Odžaka, ona koja nisu imala jaku zaštitu. Ta zemljišna dobra su osiguravali uglavnom kavazi, seizi i sluge. Nadahnuti htijenjem da unište i pobiju sve što je neprijateljsko, podlegli su naglom nagonu da urade više od samog kažnjavanja gospodara, veleposjednika i begova. Zahvatio ih je viši plam mržnje; podstakla ih je kolektivna misao na važnost trenutka, na značaj svoje sopstvene moći, pa su mahinalno stali udarati na muslimanske kuće, ne razlikujući koja kome pripada. Poharali su više sela, čak i ona koja su im bila u komšiluku, a begovske odžake su redom pljačkali i rušili. Muslimane koji su im pali šaka, ponižavali su, tukli, neke ubijali, što je kasablije navelo da se pokrenu i priključe begovima i spahijama u otporu.

Glas o pripremi ustaničkih napada stigao je prilično kasno pa su begovi i spahije u zadnji čas uputili brze glasnike da se diže odbrana. Najbrže su se digle spahijske konjice derventskog i gradačačkog muselimluka a iz Banja Luke, iz odžaka muselima Himza-age Đumišića je javljeno da odmah kreće i njihova. Ova promijenjena okolnost je otklonila tajnost priprema i početka ustaničkog pohoda pa su se neki seljaci naglo pokolebali, drugi se uplašili, čak i neki knezovi, pa, bojeći se represalija, stali bježati preko Save i skrivati se u Austriji. Pobjegle su desetine pravoslavnih porodica, stotine ljudi. Tamo je i vođa bune izmjestio svoju porodicu.

Prvi ustanički udar sručio se na Potočane, muslimansko selo bogatog spahiluka, od koga čifčijama nikad nije prijetila nikakva opasnost. Napad je izveden neorganizovano, ličeći na vojni manevar, pokušaj da se kroz akciju okuraže, a potom krenu na begovske odžake i čardake. Čim su zapucali, Potočani su poskakali na konje i složno ih dočekali. Štaviše, krenuli su u juriš. U tom početnom naletu ustanici su oborili s konja nekoliko konjanika smrtno pogođenih, a isto toliko je i njih ostalo na poprištu. Kako protiv konjice nisu mogli, odustali su i povukli se. Izabrali su drugu metu – Odžak.

Kasabu su ustanici napali dva dana kasnije. Način borbe je promijenjen utoliko što su krenuli prvo sa paljenjem begovskih imanja i spahiluka. Spahijska vojska s tog prostora, dok se ne skupi i ne omasovi, povukla se da ne bi doživjela teške gubitke.

Treća borba začela se kod Gomionice. Obje vojske bile su na vrhuncu svoje spremnosti pa je stoga bila najsloženija i najžešća. I sa jedne i sa druge strane jurišale su stotine pješadinaca i konjanika. Ustanici su pucali s ležećih položaja, s povremenim pretrčavanjem s mjesta na mjesto, a spahijski vojnici su koristili brzinu konja i s njih gađali protivnike. Kako je s takvog položaja teže gađati tako su i konjanici promašivali te češće padali i prevrtali na zemlji. Konji im i oružje postajali su plijen seljaka.

I ovaj boj su ustanici dobili.

Četvrti okršaj, najveći i najširi, zbio se u selu Podnovlju, četiri sata hoda jugoistočno od Dervente. Dogodio se 13. marta. Do tog dana sjedinile su se sve spahijske jedinice i izvršile opsežan, organizovan napad, koga ustanici s polupraznim puškama nisu mogli izdržati. A kako ne bi mogli dobiti obećanu pomoć od istovjernika iz Kneževine Srbije, vezir Davud-paša je odmah digao petnaest naoružanih buljuka i rasporedio ih duž obale Drine pod komandom Ali-paše Fidahića.

Ustanici su napokon poraženi. Izginule su i izranjavane njihove vođe, skoro svi sveštenici, a priliku da se bijegom spase iskoristili su samo pojedinci i manje grupe. Umakao je nakon ranjavanja, glavni vođa – pop Jovica Ilić. Podnovljansko polje je ostalo crno i krvavo od leševa ljudi i konja, dvostruko više čifčijskih nego spahijskih. Poraz seljaka bješe potpun, nekoliko stotina poginulih, toliko i ranjenih, ne manje i raspršenih.  

Vođa Ilić se neko vrijeme krio u šumama Vučjaka, a kad mu je rana zacijelila, pobjegao je u Kneževinu Srbiju. Da ne bi zbog njega oslabio svoj ugled i položaj, knez Miloš Obrenović je krajem godine otpremio bundžiju u Carigrad da mu se tamo sudi.

Na drugoj strani, domaćoj, muselim Ahmed-beg Gradaščević je s ćehajom Alaj-begom, svojim mlađim bratom i derventskim muselimom naredio svim begovima da smire čifčije i kažnjavaju neposlušne, osobito preživjele ustanike, što su oni i činili osvećujući se „preko svake mjere“.