U današnjem svijetu, koji se suočava s novim krizama i podjelama, Zweigova priča ima posebnu težinu. Njegova vjera u kulturu kao spas, njegove zablude i konačni očaj podsjećaju nas na krhkost ideala. Čitati ga u potpunosti – ne samo njegove „dobre“ strane – znači suočiti se s istinom da su i najveći umovi podložni zabludama svog vremena. Možda je upravo u tome njegova trajna vrijednost: u sposobnosti da nas podsjeti na našu vlastitu nesavršenost.

Stefan Zweig, austrijski pisac čije ime većina povezuje s pacifizmom i vizijom ujedinjene Evrope, skrivao je u svojoj prošlosti mračniju stranu koju šira javnost, dugo nije poznavala. Njegova slava kao pisca međuratnog razdoblja, autora bestselera poput „24 sata u životu jedne žene“, zasjenila je činjenicu da je na početku Prvog svjetskog rata, 1914. i 1915. godine, bio gorljivi zagovornik rata.

Osam njegovih članaka iz tog razdoblja otkrivaju Zweiga kakvog nismo navikli vidjeti – čovjeka koji je pozivao na oružje, slavodobitno veličao snagu njemačkog i austrijskog naroda i poručivao da „Njemačka mora udariti objema pesnicama“ kako bi se oslobodila neprijateljskog okruženja.

Stefan Zweig (1881.–1942.) bio je austrijski pisac, jedan od najpopularnijih i najprevođenijih autora ranog 20. stoljeća. Rođen u bogatoj jevrejskoj porodici u Beču, proslavio se svojim novelama, biografijama i esejima, uključujući. U svojim djelima često je istraživao ljudsku psihologiju, historijske ličnosti i kulturnu raznolikost Evrope prije rata.

Bježeći od nacističkog progona 1930-ih, živio je u egzilu u Engleskoj, SAD-u i Brazilu, gdje su on i njegova supruga 1942. počinili samoubistvo, očajni zbog sudbine Evrope.

Sve doskora vjerovalo se da Zweigova proza nudi utjehu u nesigurnim vremenima, evocirajući nostalgičnu sliku Evrope prije katastrofe. No ta slika nije bila potpuna jer je postojala mračniju strana Zweiga.

U člancima poput „Povratak u Austriju“ (1. augusta 1914.) i „Nekoliko riječi o Njemačkoj“ (6. kolovoza 1914.), Zweig ne pokazuje ni tračak pacifizma. Umjesto poziva na mir, on opisuje uzbuđenje masa na putu prema ratu i poziva Bečlije da se pridruže borbi. Njegove riječi o „volji naroda“ i jedinstvu Njemačke i Austrije danas zvuče zlokobno, gotovo kao predskazanje nacističke retorike, što je ironično s obzirom na to da je Zweig bio Jevrej. Kasnije, u „Svijetu od juče“ iz 1942. godine, isti događaji dobivaju drugačiji ton – nostalgičan, melanholičan, kao da pisac pokušava pomiriti svoje nekadašnje stavove s kasnijim uvjerenjima.

Takve kontradikcije nisu bile rijetkost među piscima tog doba. Robert Musil i Karl Kraus, naprimjer, već su izražavali sumnje u Zweigovu pacifističku fasadu. I moguće je da su upravo te unutrašnje borbe mogle doprinijeti Zweigovom samoubistvu 1942. godine, zajedno s teretom nacističkog progona i gubitkom iluzija o kulturnoj Evropi u koju je toliko vjerovao.

S jedne strane, bio je kosmopolita koji je oplakivao nestanak stare Evrope; s druge, entuzijasta koji je 1914. podržavao ratnu mašineriju. U članku „Prijateljima u inozemstvu“ (19. septembra 1914.) čak prekida veze s prijateljima iz Francuske, Belgije i Engleske, smatrajući da rat opravdava takvu odluku. Francuski pisac Romain Rolland, jedan od tih prijatelja, odgovorio mu je s gorčinom: „Ja sam vjerniji našoj Evropi od vas, dragi Stefane Zweigu.“

Ova epizoda pokazuje koliko je Zweig bio zarobljen duhom svog vremena. Njegova naivnost navela ga je da zanemari opasnosti nacionalizma. Čak i kad je sarađivao s Richardom Straussom, već očitim nacistom, Zweig je mislio da ga njegov status intelektualca može zaštititi. Filozofkinja Hannah Arendt kasnije je primijetila da Zweig nije mogao podnijeti teret svojih kontradikcija – pisao je kao Bečlija, a ne kao Jevrej, što ga nije spasilo.

Ove priče, iako bacaju novo svjetlo na Zweiga, ne umanjuje njegovu važnost. Naprotiv, pokazuju da su veliki pisci često nesavršeni ljudi, uhvaćeni u mrežu historijskih i ličnih okolnosti. Zweigova djela, od nostalgičnih romana do ratobornih članaka, nude nam priliku da sagledamo sve nijanse njegove ličnosti – i naše vlastite.

U današnjem svijetu, koji se suočava s novim krizama i podjelama, Zweigova priča ima posebnu težinu. Njegova vjera u kulturu kao spas, njegove zablude i konačni očaj podsjećaju nas na krhkost ideala. Čitati ga u potpunosti – ne samo njegove „dobre“ strane – znači suočiti se s istinom da su i najveći umovi podložni zabludama svog vremena. Možda je upravo u tome njegova trajna vrijednost: u sposobnosti da nas podsjeti na našu vlastitu nesavršenost.