Hiljade ljudi ubijenih, sedamdeset šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremili služiti svom dušom.

Pogledam u historijski kalendar i vidim da je 11. marta 1856. godine rođen srpski vojvoda Stepa Stepanović, čije je ime decenijama nosila jedna od glavnih sarajevskih ulica, kojom ide tramvaj, kojom se šeta, na koju se naslanjaju mostovi.

I sjetim se jednog otrežnjujućeg iskustva.

Prije nekoliko godina, vraćajući se sa službenog puta, sletim na sarajevski aerodrom i, da nikog ne zahmetim, ubacim kofer u taksi i sjednem. Pita me sarajevski taksista dokle ću. Rekoh mu da me vozi do ulice Safvet-bega Bašagića. Okrenu se prema meni, pogleda me s podozrenjem i upita: “Misliš – Miloša Obilića?” “Ne, ne mislim”, odgovorih spremno.

Valjda je zbog kofera mislio da sam neki posjetilac ili novopridošli Sarajlija, pa je uzeo sebi za pravo da “papku” održi lekciju iz historije grada u kojem sam se rodio i o kojoj podosta znam. Vidno iznerviran, sruči na mene priču kako su novopečeni muslimani, ovi “M-92” izmijenjali stara imena sarajevskih ulica, pa tako i jednu od glavnih čaršijskih (koja za sebe veže nekoliko muslimanskih mahala i desetak džamija) preimenovaše u nekog Safvet-bega. A zna se, kaže šofer, da su begovi bili zulumćari.

Ne bih sebi oprostio da sam ostao dužan pa sam ga strpljivo informirao da je taj njegov Obilić vjerovatno izmišljen lik, da možda nije ni postojao, a i da jeste, sa Sarajevom nije imao nikakve veze. I da je Safvet-beg Bašagić bio prvi doktor nauka među Bošnjacima, da je pisao na nekoliko jezika, da je bio pjesnik i autor naučnih studija, da je bio prvi predsjednik Bosanskog sabora, osnivač i urednik književnih listova, prevodilac…

Ne mogavši naći nijedan valjan protuargument, samo je odmahnuo rukom i prekinuo razgovor. Ne znam da li je nakon toga ispravljao mušterije koje su tražile da ih vozi u Safvet-bega Bašagića,  ali mi je postalo jasno da će prosvjećivanje našeg naroda biti težak, da ne kažem uzaludan posao svima onima koji ga se prihvate, barem dok ne stasaju generacije rođene u nezavisnoj Bosni, a ove starije, kojoj i sam pripadam, ne odstupe s dunjalučke scene.  

Vrijeme Jugoslavije, koji još mnogi pamte i u kojem su odrastali, ostavilo je duboke tragove u dušama i umovima stanovnika Bosne, ponajviše onim bošnjačkim. Velikosrpska ideološka mašinerija, zavijena u komunističko i jugoslavensko ruho, kroz iluziju “bratstva i jedinstva” radila je planski, na duge staze. Ako je suditi po mom taksisti, imala je dobre rezultate.

Jedna od efikasnih ideoloških metoda bilo je i nadijevanje ulica po srpskim ličnostima koje s Bosnom nisu imale ništa ili, ako su nešto imale, onda je to nešto najčešće bilo destruktivno i antibosansko.   

Generacije Sarajlija odrastale su u Nemanjinoj, Hajduk Veljkovoj, Obilićevoj, šetajući obalama vojvoda Stepa i Putnika, igrajući se u Parku cara Dušana.  Sarajevo je odavalo počast tuđim herojima, a za Bašagića, Ćatića, Mulabdića, Kulovića, Ljubušaka, Čauševića nije bilo mjesta.

A taj Stepa Stepanović, vojvoda srpske i jugoslavenske vojske, simbolično je (ne fizički) kao “oslobodilac” ušao u Sarajevo 6. novembra 1918. godine i u njemu dobio dva velika spomena – desna obala Miljacke od Šeherćehajine ćuprije do ušća Koševskog potoka u Miljacku prekoputa Skenderije po njemu se zvala gotovo sedam narednih decenija (od 1919. do 1993., s prekidom od četiri godine kada je, u vrijeme NDH, bila Obala Adolfa Hitlera), a najšira i najprometnija bistrička ulica zvala se 6. novembra, po danu kada se Stepina srpska kraljevska vojska, tačnije jedna jedinica pod komandom Živana Rankovića, spustila u Sarajevo 1918. godine i “oslobodila” njegove stanovnike od austrijskog okupatora, iako su ratna dejstva već uveliko bila prestala.

A kako je narod u Bosni živio nakon “oslobođenja” govore, između ostalog, brojni članci iz tadašnjih dnevnih novina, prije nego su nove vlasti uvele cenzuru, u kojima se opisuje nasilje koje su nad domaćim stanovništvom činili osokoljeni srpski zločinci – otimanje bošnjačke imovine, ubistva, zlostavljanje različitih vrsta – u Sarajevu, njegovoj okolici, ali i širom Bosne i Sandžaka. Izlaz iz nepodnošljvog stanja u kojem se nakon “oslobođenja” našao njegov narod pokušao je pronaći tadašnji vrhovni muslimanski poglavar u Bosni i Hercegovini reis Džemaludin Čaušević, obraćajući se upravo vojvodi Stepi Stepanoviću i od njega tražeći zaštitu.

Vojvoda je, sasvim uljudno, odgovorio da je naredio: “1) da se svi događaji rasvetle i ispitaju; 2) da se ovome zlu bezuslovno stane na put svim zakonskim sredstvima; 3) da se zaostaloj čeljadi porodica izginulih i poklanih omogući izdržavanje za život i obezbedi opstanak; 4) da se muslimanskim građanima i porodicama osigura lična i imovna bezbednost; 5) da se nastane da se svi oni koji čine ova zločinstva pohvataju i predadu nadležnim vlastima na suđenje.”

Da vojvoda kojega je Sarajevo slavilo kao oslobodioca skoro sedam decenija nije uradio ništa, da je bezočno slagao Čauševića, vidjelo se odmah jer su već nakon nekoliko dana novine počeli zatrpavati članci slični onima prije vojvodine “intervencije”.  

Čaušević se nakon toga obraćao predsjedniku Vlade Atanasiju Šoli, pa kad ni to nije popravilo stanje, reis je za bošnjački narod zaštitu tražio od evropske javnosti, dajući intervju za francuski list “Le temps”, a novinar Charles Rivet zabilježio je, pored ostalog, i ove Čauševićeve riječi:  “Hiljade ljudi ubijenih, sedamdeset šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremili služiti svom dušom.”

A šestog novembra 2020., 102 godine nakon ulaska “oslobodilačke” vojske u Sarajevo, u Istočnom Sarajevu postavljena je bista vojvodi Stepi Stepanoviću, odmah pored Srđana Kneževića, komandanta zloglasne jedinice Beli vukovi, koja je djelovala u sastavu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS.

U vožnji od aerodroma do Bašagićeve ulice nisam stigao sve ovo ispričati mom taksisti, a pitam se da li bi bilo fajde i bi li moj tadašnji sagovornik razumio koliko mu je Bašagić bliži od Obilića.