Nedavni odlazak s. Bernardice Sučić, posljednje visočke sestre vrtlarice koja je preminula u dubokoj starosti 24. decembra 2025. godine, zatvorio je krug živih sjećanja. Ipak, priča o njima ostaje ukorijenjena u visočku zemlju jednako čvrsto kao i autohtone sorte cvijeća koje su decenijama spašavale od zaborava.

Dok se vozite vozom iz Sarajeva prema Bosanskom Brodu, negdje na početku puta, prozor vagona uokvirit će nesvakidašnji prizor. Tik uz željezničku prugu u Visokom, u kontrastu sa sivim gradskim krovovima i industrijskim sjećanjima, šepuri se raskošna, zelena oaza. To je vrt Franjevačkog samostana i konvikta. Lokalni željezničari znali su reći da od Sarajeva do Broda nema ljepšeg i boljeg vrta, a putnici bi u prolazu upijali rapsodiju boja koja je prkosila svakom sivom danu.

Iza tog botaničkog čuda, koje i danas broji čak 81 drvenastu i grmoliku vrstu uz mnoštvo jednogodišnjih cvjetnica, ne stoji vojska unajmljenih pejzažnih arhitekata. Stojale su krhke, ali nevjerovatno snažne ruke jedanaest žena – Školskih sestara franjevki, u Visokom poznatijih jednostavno kao sestre vrtlarice. Od njihovog dolaska 1929. pa sve do 2004. godine, kada su brigu o zemlji preuzeli “civili”, ove su redovnice motikom, molitvom i čistom ljubavlju ispisale jednu od najljepših, a slabo ispričanih mikropovijesti srednje Bosne.

Nedavni odlazak s. Bernardice Sučić, posljednje visočke sestre vrtlarice koja je preminula u dubokoj starosti 24. decembra 2025. godine, zatvorio je krug živih sjećanja. Ipak, priča o njima ostaje ukorijenjena u visočku zemlju jednako čvrsto kao i autohtone sorte cvijeća koje su decenijama spašavale od zaborava.

Od mariborske oskudice do vitaminskog blagoslova

Sve je počelo u ljeto 1929. godine kada su Školske sestre franjevke, na dugogodišnji poziv uprave bosanskih franjevaca, stigle iz Maribora u Sarajevo i Visoko. Iako je njihovo prvotno poslanje u Družbi, utemeljenoj još 1843. u Grazu, bilo odgojno-obrazovnog i karitativnog karaktera, društvene i ekonomske prilike u Bosni dodijelile su im ulogu voditeljica teških samostanskih domaćinstava.

U Visokom su zatekle mukotrpan rad: kuhinja, pekara, praonica rublja, šivaonica – i sve to ručno, uz minimalna sredstva, brinući o stotinama đaka i klerika. Godine 1930. u visočku zajednicu stiže sestra Edvarda Košir s jasnim zadatkom – preuzeti samostansku “bašču”. U svojoj bilješci, sestra Edvarda opisuje kako je u vrtu zatekla samo osnovno: krompir, kupus i luk. Već sutradan po dolasku posijala je salatu.

“Svećenici su malo čudno gledali i promatrali moje planove na vrtu”, zapisala je s. Edvarda. “No, kada su vidjeli da se bašča preobrazila, a kuharica servirala samostanskoj omladini svih vrsta vitamina i željeza u prirodnoj hrani, onda su mijenjali mišljenje i zapravo blagoslivljali rad baščovanke.”

Vrt je ubrzo postao stub samoodrživosti sjemeništa, donoseći ogromne uštede u poratnim godinama oskudice. No, sestre su u brazde utkale i estetiku – predstojnica s. Verena Dijaković, koja će kasnije kao provincijalka proći kroz montirane političke procese i istražne zatvore poslijeratnih vlasti, koristila je svoj izvanredan ukus kako bi sa s. Edvardom pravila savršene rasporede za sađenje cvijeća.

Vrtlarstvo je u svojoj suštini samotnjački posao, ali u Visokom je ono postalo most. Sestre vrtlarice nisu uzgajale samo povrće; one su uzgajale dobrosusjedske odnose.

Najviše tragova i toplih priča u sjećanjima Visočana ostavila je s. Kristofora Perko, koja je u visočkom vrtu službovala punih 28 godina – od 1970. do 1998. godine. Upravo je njen rasadnik postao tihi centar visočkog suživota. Visočanke svih konfesija, a posebno žene muslimanke iz komšiluka, redovno su dolazile u samostanski vrt. Pomagale bi sestrama u presađivanju, plijevljenju i berbi plodova. Dok su koljena bila u zemlji, a ruke uposlene, među ženama su se razmjenjivala ne samo vrtlarska iskustva, već i duboke životne mudrosti, porodične radosti i tuge.

Samostanski vrt je tako postao praktični prostor ekumenizma i međureligijskog dijaloga, bez velikih riječi i političkih govora. Sestrama se dolazilo po sjemena, po sadnice, ali i po prirodne ljekovite pripravke koje su same spravljale. Dugogodišnji direktor visočkog Zavičajnog muzeja, Senad Hodović, prisjećao se kako je njegova majka u svom cvijetnjaku imala isključivo cvjetnice s. Kristofore. Kada je majka ostarjela, Senad je preuzeo tradiciju i sam odlazio kod sestre Kristofore po sadnice, čuvajući tu nevidljivu porodičnu i komšijsku sponu.

Čak su i učenici Franjevačke klasične gimnazije u vrijeme poslijepodnevnog predaha pomagali u vrtu, nesvjesno upijajući lekcije o ekološkom uzgoju, predanosti i poštovanju prirode.

Vjerni hroničar i visočki učenik Predrag Mijić ostavio je dirljiv zapis o s. Kristofori, opisujući je kao ženu koja je s biljkama komunicirala na posebnoj, duhovnoj frekvenciji: “Kao da je milovala biljke i šaptala im, materinski se o njima brinula, nježno ih pomicala, opkopavala i zagrtala, zalijevala i oslobađala ih od nametnika… Čak ni kiša nije sestru Kristoforu mogla odvojiti od njezine bašče. Razrezala bi najlonsku vreću, pokrivala se njome, i onda bi vrijednim rukama nastavljala tamo gdje je prije kiše bila stala s poslom.”  

Jedino bi nedjeljom i blagdanima sestra u bašču prošetala “besposleno”, u svojoj svečanoj redovničkoj odori, kako je Mijić zapisao, “valjda da je njezina ‘dojenčad’ ne zaboravi”.

Ta neraskidiva veza sa zemljom i ljudima testirana je u najgorem mogućem trenutku – tokom ratnog vihora od 1992. do 1995. godine. Dok su gradom odjekivale granate, a samostanski vrt bio na udaru snajperista, s. Kristofora je odbila napustiti svoje biljke. Kada bi opasnost od snajperskih hitaca postala prevelika, ona bi se jednostavno preselila u plastenik. Dugogodišnjem ljekaru i prijatelju samostana, dr. Enveru Bektašu, šaljivo je govorila kako je u plasteniku “zaštićena”, ne prekidajući rad ni u jednom trenutku.

Razlog za taj inat bio je duboko humanitarni. Profesor fra Filip Zubak posvjedočio je kako je s. Kristofora sve proizvedeno povrće darivala visočkoj ratnoj bolnici i najpotrebitijima. Za potrebe Caritasa, u jeku rata, ova tiha heroina proizvela je i podijelila izbjeglicama više od 5.000 sadnica paradajza i paprike. Vrt koji je nekada hranio sjemeništarce, tada je hranio gladni i napaćeni grad.

Naslijeđe koje miriše i nakon odlaska

Sestre su vodile pedantne dnevnike o svojim vrtlarskim radovima, prateći svaku promjenu u prirodi. Sestra Kristofora je na osnovu tih bilješki nepogrešivo predviđala kasne proljetne mrazeve i pravovremeno štitila svoje biljke. Iako ti dnevnici nakon njene smrti nisu pronađeni, živi spomenik njihovom radu ostao je u flornom sastavu samostanskog dvorišta.

U svojoj knjizi sjećanja, pisac Dragan Pavelić započinje i završava svoje visočke memoare upravo mirisima iz samostanskog vrta – rapsodijom ljiljana, nevena, maćuhica, perunika, glicinija, krizantema i karanfila koje su sestre uzgajale s natjecateljskim duhom i molitvom. Pavelić bilježi kako i na početku novog stoljeća, baš kao nekad, mirisi iz cvijetnjaka u cvatu pršte, preskaču živicu i uvlače se kroz prozore vozova koji usporavaju pored stanice.

Godine 2004. sestre su zbog unutrašnjih potreba i reorganizacije zajednice napustile rad u vrtu. Iako civili koji danas održavaju zemlju svoj posao rade čestito, hroničari se slažu – rezultati sestara vrtlarica ostali su nedostižni. Razlog je jednostavan: sestre nisu radile za normu ili platu, već iz čiste, cjelodnevne predanosti Bogu i bližnjima.

Sestre vrtlarice u Visokom su dokazale da hortikulturna baština nije samo pitanje botanike, već pitanje srca. One nisu oplemenile samo parcele plodne visočke zemlje uz samostanski konvikt; one su oplemenile svakodnevicu generacija Visočana, ostavljajući iza sebe miris cvijeća koji ne može izblijedjeti ni pod najtežim historijskim kišama.

Izvor: Robert Kepić, Školske sestre franjevke vrtlarice i njihovo djelovanje u Visokom u razdoblju od 1929. do 2004. godine