Kad je Kovačević imao 11 godina, obitelj se preselila u Sarajevo. Otac je tamo dobio posao, bio je klesar, kamenorezac. Roditelji su se odlučili na preseljenje u Sarajevo kako bi ih mogli lakše školovati. Nije mu bilo lako, ni njemu ni starijoj sestri i mlađem bratu. Morali su napustiti društvo u svom selu i doći u velik, nepoznat grad.

Mnogi su ljetos Marija Kovačevića dočekali s nepovjerenjem, mnogi su se pitali je li Kovačević trener za klupu Dinama. Povećale su se te sumnje pogotovo jesenas, u vrijeme kada je Dinamo doživljavao europske debakle od Celte, Lillea, Betisa, te u HNL-u gubio od Vukovara i Istre. No, Mario Kovačević izdržao je sve te “napade”, imao je srećom na tom putu i zaštitu Zvonimira Bobana. Bio je predsjednik u pravu, stao je iza trenera u tom turbulentnijem dijelu sezone, bio je strpljiv, prepoznao je u Kovačeviću čovjeka koji će Dinamo vratiti na šampionski put.

– Klub je jako dobro reagirao kad je došla ta kriza, čelni ljudi stali su iza mene i tako preuzeli odgovornost, a da je to dobra odluka, vidjelo se već na kraju polusezone, kad smo opet počeli igrati dobro i pobjeđivati – govorio je Kovačević nakon prebrođene krize.

A u početku mu nije bilo lako, jer dočekala ga je potpuno rekonstruirana momčad, s čak 17-18 novih igrača.

– Bio je to ogroman i kompleksan izazov. Nisam se, naravno, u trenerskom poslu susreo s takvom situacijom. Ona je rijetka čak i u svjetskim razmjerima – govorio je Kovačević, koji se i sam trebao prilagoditi na najveći izazov u svojem životu.

Boban stao iza njega

– Najmanje sam se bojao rada na terenu, to mi nije bio problem. Problematičnije su bile stvari izvan travnjaka, jer kad ste trener Dinama, onda se stalno pod povećalom i pritiskom sa svih strana. Bila je ta priča kako nisam trener za veliki klub, ali i jedan Ćiro Blažević je krenuo iz četvrte švicarske lige, a Branko Ivanković iz malog kluba Trnovca kraj Varaždina… U baš svakom klubu u kojem sam radio ostvario sam uspjehe, dvaput sam bio prvak druge lige, pet puta treće, osvajao niže lige… Jasno, Dinamo je nešto drugo, ali i ovo su ljudi i ovo je nogomet, a ja sam sada sigurno bolji trener nego što sam bio kada sam došao u Dinamo. Klub mi je jako pomogao da se u trenucima krize osjećam sigurno i mirno. Tu sam osjetio da smo prava obitelj, a taj osjećaj prenio se i na igrače – govorio je trener Dinama u intervjuu za Večernji u decembru 2025.

Borio se Kovačević tijekom sezone i sa zlonamjernim tvrdnjama da mu Boban slaže momčad.

– Tko god imalo pogleda moje odluke, vidjet će da to nije istina. Naravno da Zvone i ja razgovaramo, i to svakodnevno, ali on uvijek kaže: “Mario, to je samo tvoja odluka, a ja ti mogu reći što mislim.” Jer, i on je svjestan da bi u suprotnom to bio kraj našeg odnosa i kraj bilo kakvog funkcioniranja ozbiljnog sportskog kolektiva. Ja radim s igračima na terenu. Ja odlučujem tko igra. Tako je bilo, tako će uvijek i biti. Sretan sam pak da mogu imati pomoć u nogometnim diskusijama s ljudima poput Zvone koji je prošao sve razine nogometa i dokazao da vrhunski razumije nogomet – objasnio nam je Kovačević.

Ljudi iz kluba su nam pak govorili kakav je radoholičar Kova. Kada je tek stigao u Dinamo, dolazio je u klub rano ujutro, a ostajao i do 1-2 sata iza ponoći. Nakon treninga gledao brojne snimke, analizirao, pripremao se za svaku iduću utakmicu…

Stvari su na svoje sjele nakon Božića, jer u 2026. Kovačevićeva je momčad postala stroj koji melje. Zabijao je Dinamo tri, četiri, pet, ponekad i sedam golova po utakmici, rušio brojne rekorde, a usput je Dinamova igra iznjedrila i nezaustavljivog Belju, napadača koji bi do kraja sezone mogao srušiti i Eduardov nestvarni rekord od 34 pogotka u sezoni.

I u svemu tome velike zasluge ima i Mario Kovačević, kojem se sudbina htjela da baš protiv Varaždina igra utakmicu za naslov prvaka. Protiv kluba u kojem je došao na veliku scenu, ali i protiv kluba u kojem je doživio najteže trenutke života. Trenutke u kojima se, doslovno borio za život.

– Borba s rakom pluća bio je najstresniji trenutak mog života, ali nekako sam se izvukao. Pozitivno sam razmišljao i bio uvjeren da ću uspjeti. Najteže mi je bilo zbog obitelji, no u najtežim danima razmišljao sam da su mi djeca ipak velika pa će se već nekako snaći. Nisam se bojao, nisam se nikad pitao zašto baš ja. Puno toga sam vidio i prošao u ratu u Sarajevu, pa sam vjerojatno i zbog toga bio čvršći od prosječne osobe. Hvala Bogu, sve je na kraju dobro završilo, idem na kontrole svaka tri mjeseca, sve je sad dobro – rekao je Kovačević, pa naglasio:

– Život mi je spasio videoanalitičar Varaždina Krešimir Gregurić, jer zbog njega sam u ranom stadiju otkrio rak. Jednoga dana vozio sam se iz Varaždina automobilom po kćer, a u jednom trenutku osjetio sam veliku slabost i više jednostavno nisam mogao upravljati vozilom. Parkirao sam sa strane, kraj ceste i telefonom nazvao klupskog videoanalitičara Krešimira Gregurića, koji je svojim automobilom došao po mene. Nakon toga odradio sam trening s momčadi u 11 sati, a da je bilo po mojem, ne bih ni išao liječniku, jer sam tu slabost pripisivao stresu, visokom tlaku i južini. Međutim, Gregurić je inzistirao da odem na pregled u bolnicu, gdje su na rendgenu odmah uočili sjenu na plućima…

Taj isti Gregurić jučer je bio u Maksimiru, kao videoanalitičar na klupi Varaždina. Pa recite da to nije sudbina…

Kovačevićev život zaista je za film, prošao je trener Dinama puno teških, nevjerojatnih trenutaka… Rodio se u skromnoj obitelji u Doljanima, selu 10 kilometara od Jablanice. Prvi klub mu je bio Turbina iz Jablanice, tamo je igrao s kasnijom legendom Bayerna Hasanom Salihamidžićem, a njegov otac bio mu je trener. Njih dvojica su odskakala po kvaliteti u tim prvim danima bavljenja nogometom. Kad je Kovačević imao 11 godina, obitelj se preselila u Sarajevo. Otac je tamo dobio posao, bio je klesar, kamenorezac. Roditelji su se odlučili na preseljenje u Sarajevo kako bi ih mogli lakše školovati. Nije mu bilo lako, ni njemu ni starijoj sestri i mlađem bratu. Morali su napustiti društvo u svom selu i doći u velik, nepoznat grad.

– Sjećam se da smo prvih mjesec dana samo plakali. Ali sad sam zahvalan roditeljima što smo se preselili i što su nam tako omogućili neke stvari. Kad smo te 1986. došli u Sarajevo, tamo sam nastavio trenirati nogomet, odnosno shvatio da će nogomet biti moj život – otkrio nam je Kovačević, pa nastavio:

– Tamo sam prošao sve, od pionira do seniora. Imao sam 16 godina kad sam počeo trenirati s prvom momčadi. To je bilo najljepše razdoblje mog života. Nažalost, još sam završavao srednju školu i jednog jutra, mislim da je bio 6. travnja 1992. godine, krenule su barikade i rat, sve je nekako odjednom postalo tmurno… Bile su to dvije i pol jako teške godine, ali nismo se predavali. Koliko god smo se borili za život, ni u jednom trenutku nisam odustajao od nogometa. No bez obzira na to koliko je bilo teško, meni su to dani najvećeg ponosa. Ostala su zauvijek i ta najljepša ratna prijateljstva. Uspjeli smo sve to nekako preživjeti. Ne volim se prisjećati tih dana, bilo je teško, ali sam, hvala Bogu, uspio preživjeti. Nakon izlaska iz Sarajeva došao sam u Varaždin i poslije počeo igrati veliki nogomet. Sudbina je htjela da završim u Varaždinu.

Težak život u Sarajevu

Iako o ratnim vremenima govori s knedlom u grlu, trener Dinama otkrio nam je još neke potresne ratne priče…

– Nas petero, otac, majka, starija sestra, mlađi brat i ja živjeli smo u stanu od 35 kvadrata, a u to ratno vrijeme svakog smo jutra brojili metke u sobi. Živjeli smo u Briješću, dijelu Sarajeva koji je bio jako izložen poziciji iz koje su Srbi pucali po nama. Spavali smo u hodniku, jer tako nas je zid štitio od metaka. Ma bilo je puno situacija u kojima smo zamalo poginuli. Jednom je granata udarila u stan, točno u mjesto na kojem sam ja minutu prije toga stajao… Urušio se zid, mama i brat su bili i ranjeni. Ali i tada sam išao na trening u Skenderiju, koja je bila najzaštićenija dvorana u gradu. Svakog sam dana iz svog stana pješice ili na prijateljevu biciklu putovao 11-12 kilometara do dvorane. Doslovno sam svakoga dana mogao poginuti na tom putu, ali nisam razmišljao o tome. Nas pet krene, jednog pogode. Sve te pogibije su nam postale normalne. Na putu do treninga često sam gledao ubijene ljude koji su stradali od snajperskih metaka. Da, izgubio sam puno prijatelja. Ni sam ne znam na koliko su mjesta snajperisti pucali dok sam odlazio na treninge. Hvala Bogu, bio sam brži, odnosno imao sam sreće. Bilo je situacija u kojima sam trčao, a pogodili bi čovjeka iza mene. Teško je prenijeti što smo sve kao obitelj prošli zajedno u ratu. Jedno je vrijeme situacija bila baš bezizlazna, nismo imali ni struje ni vode ni ogrjeva… Rat me očvrsnuo, shvatio sam da nema toga što čovjek ne može izdržati. Ne volim se prisjećati tog razdoblja, ali ono mi je najviše izgradilo karakter. Nakon što sam to preživio, na sve u životu mogu gledati pozitivno. Iako, katkad pomislim da je Dinamo možda zeznutiji od toga – govorio je Kovačević, trener koji je rezultatima ovoga proljeća svima pokazao da nije samo trener za male klubove. I da itekako zaslužuje biti na klupi Dinama.

Izvor: Večernji