Lokalni organi vlasti radili su na sprečavanju ili otežavanju vjerskih aktivnosti u toku mjeseca ramazana, koristeći određene administrativne mjere, kao što je odbijanje odobrenja za teravih-imame.

U namjeri da se prevaziđu problemi na terenu oko kadrovskog deficita u Islamskoj zajednici, Ulema medžlis u Sarajevu je za vrijeme ramazana, u mjestima gdje nije bilo džamija, ili su iste bile udaljene više kilometara, omogućavao vakufskim povjerenstvima da mogu davati privremena ovlaštenja i licima koja nisu vjerski službenici, teravih-imamima za obavljanje vjerske dužnosti u mektepskim zgradama, ili privatnim kućama, ali samo ako pored vjerskih i moralno-političkih kvalifikacija imaju za to potrebne uslove.

Lokalni organi vlasti, međutim, radili su na sprečavanju, ili otežavanju vjerskih aktivnosti u toku mjeseca ramazana, koristeći određene administrativne mjere, kao što je odbijanje odobrenja za teravih-imama. Naime, vakufska povjerenstva bila su dužna prijaviti kandidata za teravih-imama i sačekati odobrenje od Povjereništva unutrašnjih poslova sreza. Tek nakon što bi se od nadležnog organa vlasti dobilo odobrenje za vršenje vjerskih obreda za određenog teravih-imama, vakufsko je povjerenstvo bilo u mogućnosti izdati pismeno ovlaštenje za vršenje vjerskih obreda za vrijeme ramazana.

Ova mjera provjeravanja i eventualnog otkazivanja odobrenja za teravih-imama imala je teških posljedica po vjerski život lokalnog muslimanskog stanovništva, jer je odbijanje spomenutog odobrenja za muslimane značilo provesti mjesec ramazana bez vjerskog života u džematu.

Osim toga, lokalni organi vlasti kažnjavali su Bošnjake novčanom kaznom i zbog navodnog kašnjenja predavanja molbe za odobrenje klanjanja teravih-namaza u privatnoj kući. Zabilježen je slučaj da je SUP u Duvnu predao sudiji za prekršaje prijavu protiv Bešlagić Abida i Dilaver Mehe, koji su kažnjeni novčanom kaznom, prvi sa 2.500 dinara, a drugi sa 5.000 dinara i to zbog, kako se navodi, „kašnjenja predavanja molbe za odobrenje klanjanja teravije u njihovim kućama“.

U dopisu vakufskog povjerenstva u Duvnu, a koji je upućen Ulema medžlisu u Sarajevu, 10. 5. 1955. godine, konstatira se da su muslimani u Mandinom selu, kao i drugim selima, zbog mjera lokalnih organa vlasti ostali bez ramazanskog imama, te da je time prouzrokovano „veliko ogorčenje kod muslimana“.

Eklatantan primjer takvog odnosa vlasti prema teravih-imamima jesu i podaci o broju molbi organa Islamske zajednice BiH prema organima vlasti (Sreskom narodnom odboru) za održavanje vjerskih obreda u privatnim kućama u vrijeme ramazana za period 1957–1960. Naime, broj molbi prema nadležnim organima vlasti bio je značajan: 1957. godine 1.040, a odbijeno 101; 1958. godine 1.334, a odbijeno 77; 1959. godine 1.501, a odbijeno 82; i 1960. godine 1.786 molbi, dok su odbijene 83 molbe.

Dakle, ukoliko uzmemo u obzir sve odbijene slučajeve za teravih-imame na području Bosne i Hercegovine u naznačenom periodu, možemo zaključiti da su organi vlasti itekako pratili sve procese i ljude koji su bili dijelom procesa Islamske zajednice u BiH, a samim time direktno su produbljivali problem oko kadrovskog deficita u Islamskoj zajednici u BiH i otežavali vjerske aktivnosti na području Bosne i Hercegovine.