Godine 711. Tariq Ziyad, berberski vojskovođa, prešao je Gibraltarski prolaz s vojskom uglavnom sastavljenom od islamiziranih Berbera, označivši tako početak jednog od najznačajnijih događaja u historiji Pirinejskog poluotoka: muslimanskog osvajanja koje je dovelo do uspostave al-Andalusa.

Ovaj čin, koji je kulminirao porazom vizigotskog kralja Rodriga u bici kod Guadaletea, označio je kraj Vizigotskog kraljevstva i početak osamstoljetne muslimanske dominacije u južnoj Evropi. Proces osvajanja, obilježen kombinacijom vojne sile, diplomatskih pregovora i integracije lokalnih elita, postavlja ključna pitanja: kako su muslimanske snage ušle u tadašnju Hispaniju? Zašto se Vizigotsko kraljevstvo tako brzo urušilo? Ko su bili osvajači i šta ih je motiviralo?

Nakon uspostave Emevijskog hilafeta u Damasku 661. godine, ova arapska dinastija revitalizirala je ekspanzionistički zamah islama. Jedan od ključnih ciljeva bila je regija Magreba, područje koje je obuhvaćalo današnji Tunis, Alžir i Maroko. Osvajanje Magreba bilo je izazovno, ne toliko zbog bizantskih vlasti koje su kontrolirale dijelove regije, koliko zbog otpora lokalnih, djelimično romaniziranih plemena, koje arapski izvori nazivaju homogenim pojmom “Berberi”.

Godine 670. general ‘Uqba b. Nafi osnovao je grad al-Qayrawan, koji je postao važna baza za daljnju ekspanziju. Gotovo tri desetljeća kasnije, 698. godine, Hasan b. al-Nu’man osvojio je i uništio Kartagu, osnovavši Tunis kao središte za brodogradnju.

Za razliku od ranijih osvajanja, gdje su muslimanske snage pobjeđivale u sukobima sa centraliziranim vojskama Bizanta ili Perzijanaca, u Magrebu su se suočile s fragmentiranim, ali prilagodljivim protivnicima. Berberska plemena pružala su žestok otpor, usporavajući muslimansku ekspanziju. Potrebno je bilo više od pola stoljeća da muslimanske snage napreduju od Nila do Atlantskog okeana, integrirajući pritom berberske dijelove u svoju vojsku. Ova integracija bila je ključna za kasnije poduhvate, uključujući osvajanje al-Andalusa.

Godine 705. Musa b. Nusayr imenovan je guvernerom novoosvojene provincije Ifriqiya, koja je obuhvaćala područje od Tripolitanije do današnjeg Maroka. Njegova misija bila je učvrstiti muslimansku vlast, organizirati provinciju i nastaviti ekspanziju prema zapadu. Integracija berberskih grupa u emevijsku vojsku, uz sistem redovnih plaćanja u novcu, omogućila je Musi značajnu vojnu moć. Nakon osvajanja Ceute i Tangersa, počeo je planirati invaziju preko Gibraltarskog prolaza.

Godine 710. Tarif, vjerovatno berberski vođa, izveo je prvu pljačkašku ekspediciju na obale Hispanije, koja je služila kao izvidnica. Slijedeće godine, 711., Tariq b. Ziyad, oslobođeni rob i zapovjednik Tangersa, poveo je odlučujuću ekspediciju. Njegova vojska, gotovo isključivo sastavljena od islamiziranih Berbera, bila je neobična u kontekstu Emevijskog hilafeta jer nije uključivala značajan broj Arapa. Ova odluka vjerojatno je bila posljedica Musine strategije pacifikacije Ifriqiye, gdje je integracija Berbera u vojsku služila kao sredstvo za smirivanje regije, uz praktičnu potrebu za većim brojem vojnika.

U isto vrijeme, Vizigotsko kraljevstvo prolazilo je kroz razdoblje unutrašnjih sukoba. Dvije dekade prije muslimanske invazije zabilježene su pobune protiv kraljeva Egice (687.–702.) i Witisse (702.–710.), što ukazuje na duboke podjele unutar vladajuće elite. Smrt kralja Witisse 710. godine dodatno je destabilizirala kraljevstvo. Njegovi sinovi bili su isključeni iz nasljedstva, a prijestolje je preuzeo Rodrigo uz podršku dijela aristokratije. Ova odluka izazvala je otpor “wititskih” frakcija, koje su, prema nekim izvorima, možda čak zatražile pomoć od muslimanskih vlasti u Magrebu.

Prema legendi, Tariq je, nakon iskrcavanja na Gibraltar (nazvan Yabal Tariq, “Tarikova planina”), održao vatreni govor svojim vojnicima: „O, ljudi! Kamo ćete bježati kada je more iza vas, a neprijatelj pred vama? Ne preostaje vam ništa osim, tako mi Alaha, čvrstine i ustrajnosti; ja ću se sam suočiti s njihovim tiraninom i neću odustati dok ga ne sretnem ili poginem pokušavajući.“ Ovaj govor, iako vjerojatno obojen retoričkim i književnim elementima, odražava očajničku situaciju u kojoj su se muslimanske snage našle: poraz bi značio smrt, dok su pobjeda ili mučeništvo bili jedini izlazi.

Iskrcavanje muslimanske vojske, procijenjene na 12.000 do 18.000 ljudi, dogodilo se krajem proljeća 711. godine u blizini Gibraltara. Rodrigo, koji je u to vrijeme vodio kampanju protiv Baska na sjeveru kraljevstva, hitno se vratio kako bi se suprotstavio invaziji. Do odlučujuće bitke došlo je krajem jula 711. godine kod Guadaletea, blizu Algecirasa. Muslimanske snage odnijele su potpunu pobjedu, vjerojatno uz pomoć izdaje sinova Witisse, koji su, prema nekim izvorima, sklopili tajni dogovor s Tariqom i prešli na njegovu stranu. U ovoj bici Rodrigo je vjerojatno poginuo, a poraz je izazvao lančanu reakciju urušavanja vizigotskih političkih struktura.

Nakon Guadaletea uslijedile su ekspedicije na ključne gradove Vizigotskog kraljevstva. Tariq je brzo osvojio Córdobu i Toledo, dok su gradovi poput Méride i Seville pružali veći otpor, ali su pali nakon dolaska Muse b. Nusayra 712. godine s dodatnim snagama. Između 711. i 714. godine muslimanske snage sistematski su zauzimale poluotok, nailazeći na relativno slab otpor.

Godine 713. Musa se susreo s Tariqom u Toledu, gdje ga je, prema legendi, prekorio zbog samostalnosti u osvajanju, možda ljubomoran na plijen koji mu je izmakao. U tom kontekstu spominje se mitski “Salomonov sto”, simbol bogatstva Hispanije.

Iako je osvajanje al-Andalusa bilo obilježeno nasiljem, posebno u ključnim bitkama poput Guadaletea, pregovori s lokalnim elitama igrali su jednako važnu ulogu. Primjer je pakt između Teodomira, vizigotskog plemića, i ‘Abd al-Aziza, Musinog sina, kojim je Teodomiro zadržao kontrolu nad jugoistokom poluotoka uz plaćanje poreza. Ovaj teritorij kasnije je postao poznat kao Tudmir. Brakovi između muslimanskih osvajača i vizigotskih elita, poput navodnog vjenčanja ‘Abd al-Aziza s Rodrigovom udovicom ili kćeri, dodatno su učvrstili muslimansku vlast, iako su takvi potezi izazivali otpor među nekima od osvajača, što je kulminiralo njegovim ubistvom 716. godine.

Osim vojnih sukoba, muslimansko osvajanje karakterizirala je strategija sklapanja saveza s lokalnim aristokratima. Ovi savezi, često zapečaćeni brakovima ili ekonomskim dogovorima, omogućili su brzu konsolidaciju vlasti. Takav pristup bio je uobičajen u Emevijskom hilafetu, gdje su osvajači često preferirali pregovore nad dugotrajnim sukobima, posebno u regijama s razvijenim društvenim strukturama poput Vizigotskog kraljevstva.

Iako je Tariqova ekspedicija koristila dostupna trgovačka plovila, to ne znači da osvajanje Hispanije nije bilo planirano. Dolazak Muse s dodatnim snagama 712. godine ukazuje na pomnu pripremu, a neke izvore spominju korištenje tuniske flote, prvobitno namijenjene za sukobe s Bizantincima. Zanimljivo, između 710. i 720. godine obustavljene su pljačkaške ekspedicije iz Ifriqiye prema Siciliji, što sugerira da su svi resursi bili usmjereni na osvajanje al-Andalusa.

Kovanje bronzanih novčića (felusa) u Tangersu između 709. i 711. godine, s natpisima povezanim s džihadom, dodatni je dokaz planiranog karaktera poduhvata. Ovi novčići, koji su vjerojatno služili za plaćanje vojnika, nosili su natpis “prilog na putu Alaha”, što ukazuje na religijsku dimenziju osvajanja. Iako su pragmatični motivi poput povećanja moći i bogatstva bili značajni, religijski žar i želja za širenjem islama nedvojbeno su igrali važnu ulogu. Grafiti iz 7. i 8. stoljeća pronađeni na Arapskom poluotoku, koji spominju džihad i mučeništvo, potvrđuju prisutnost ovih ideja među osvajačima.

Osvajanje al-Andalusa bilo je dio šire ekspanzije Emevijskog hilafeta, obilježeno centralizacijom vlasti i učinkovitom administracijom. Brzina osvajanja, olakšana unutarnjim sukobima u Vizigotskom kraljevstvu, kombinacija vojne sile i diplomatskih saveza, te integracija lokalnih elita, omogućili su muslimanima da uspostave čvrstu vlast na poluotoku.

Tariq b. Ziyad, sa svojim legendarnim govorom i odlučnošću, postao je simbol ovog historijskog preokreta, koji je ne samo ukinuo Vizigotsko kraljevstvo već i stvorio al-Andalus, političku i kulturnu tvorevinu koja će obilježiti Evropu slijedećih osam stoljeća. Proces osvajanja, iako prožet nasiljem, pokazuje i sofisticiranost emevijskog pristupa, gdje su pregovori i integracija bili jednako važni kao i mač. (IZVOR: Muy Historia)