U Bosni i Hercegovini ovaj izazov ima još jednu dimenziju, a to su predmeti iz nacionalne grupe. Na Sarajevskom univerzitetu, koji je, prema relevantnim međunarodnim statistikama i mjerilima, i dalje daleko najbolje pozicionirana visokoškolska ustanova u zemlji, sve je manje studenata bosanskoga jezika, književnosti, historije

Kad se u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama iz okruženja, spomene kriza obrazovnoga sistema, najčešće se misli na falsificirane ili kupljene diplome, loše ili nikakve udžbenike, zastarjele nastavne programe, a onda i na nekompetentnost obrazovne vlasti na različitim nivoima (u ovisnosti o tome o kojoj je zemlji riječ obrazovanjem upravljaju kantoni, entiteti, država).   

Međutim, u posljednje je vrijeme sve prisutniji problem kojim će se društva morati ozbiljno pozabaviti, a to je nedostatak nastavničkoga kadra u osnovnim i srednjim školama. Nastavničke fakultete upisuje sve manje studenata, a sa smanjenjem broja zainteresiranih opada i kvalitet onih koji ulaze u učionice da mlade generacije nauče nečemu korisnom.

Poseban su problem “inžinjerski“ predmeti poput matematike, fizike, informatike jer je sve manje onih koji su voljni raditi za plaću koja se nudi nastavnicima budući da svoje znanje imaju gdje mnogo bolje unovčiti, od domaćih preduzeća do svjetskih korporacija koje svakodnevno traže stručnjake, programere, inžinjere. Sada oni koji imaju potrebna znanja i vještine mogu sjediti u nekoj balkanskoj varošici i raditi za globalne svjetske kompanije, bez obzira na to na kojem su kontinentu smještene njihove centrale, i tako zarađivati tri do pet puta više od nastavnika u najboljoj školi.

Uprave škola sve teže nalaze i profesore stranih jezika, već je akutan problem kako pronaći profesora njemačkog jezika, a ubrzo će slično biti i s engleskim. Uskoro ćemo, kao u ratnoj i poratnoj Bosni, zapošljavati studente, pa priučene predavače, ali ni njih neće biti lahko “namamiti“ u školu. Za mlade je stručnjake svakako dobro što mogu birati posao koji je bolje plaćen, ali ćemo, ne pristupimo li strateški rješavanju rastuće krize, doći u situaciju iz koje neće biti izlaza – stvorit će se ozbiljan diskontinuitet, prekid, vakuum u prenošenju znanja na mlađe, a to će biti nemoguće nadoknaditi.

S ovim se problemom suočavaju i najrazvijenija društva, najveće ekonomije, jer se i kod njih u posljednjim decenijama težište sve više stavljalo na trenutni profit, a dugoročno ulaganje u obrazovanje palo je u drugi plan. Ali snažne će države mnogo lakše rješavati goruće probleme jer su im mnogi alati na raspolaganju, pogotovo onim kapitalističkim društvima u kojima je privatno školstvo razvijeno do nivoa profitabilnog biznisa pa su i plaće nastavnicima adekvatne.

U Bosni i Hercegovini ovaj izazov ima još jednu dimenziju, a to su predmeti iz nacionalne grupe. Na Sarajevskom univerzitetu, koji je, prema relevantnim međunarodnim statistikama i mjerilima, i dalje daleko najbolje pozicionirana visokoškolska ustanova u zemlji, sve je manje studenata bosanskoga jezika, književnosti, historije. Na Odsjeku za bosanski jezik ove je školske godine (2024/25) na prvi ciklus studija upisano devet studenata, slovom i brojem, što je za deset manje nego u vrijeme pandemije (2021/22). Na Odsjeku za književnost ih je upisano desetero (ukupno dvadeset pet u posljednje četiri godine). Na Historiji je nešto bolje stanje ali je i na ovom odsjeku došlo do znatnog pada novoupisanih studenat u odnosu na prethodne godine.

Ništa bolje stanje, ako nije mnogo gore, nije ni na univerzitetima u Zenici, Tuzli, Bihaću, Mostaru. I zato će Bošnjacima u skorijoj budućnosti historijske činjenice i njihove nacionalne vrijednosti tumačiti neko drugi, a takvo su iskustvo kao narod već nekoliko puta skupo platili.

Svako će se društvo morati ozbiljno pozabaviti nedostatkom nastavnoga kadra – vjerovatno razvijanjem programa ciljanog subvencioniranja i stipendiranja studenata nastavničkih fakulteta, povećanjem ulaganja u obrazovanje uopće, s naglaskom na deficitarna zanimanja.

A svaki regionalni problem u Bosni je na kvadrat – obrazovanje u Federaciji BiH spušteno je na kantone, koji sami nemaju dovoljno kapaciteta uspostavljati strateške politike i nuditi dugoročna rješenja. Susjedi će imati više alata na raspolaganju jer im je obrazovni sistem centraliziran na državnom nivou.