Prve svoje literarne radove Hasan Kikić objavljuje 1926. u zagrebačkom časopisu „Vijenac“. Prva objavljena pjesma bila je „Pjesma bolesne djevojke“ (1926). Prva objavljena priča mu je „Kraj pušnica“ (Vijenac, 1927) i već u tim prvim svojim pjesmama i pričama Hasan Kikić je odskočio od svojih savremenika po novom načinu na koji je obrađena socijalna stvarnost društva u kojem je odrastao.

Hasan Kikić rodio se 20. augusta 1905. godine u Gradačcu, kao prvi sin u porodici Hase Kikića, koji je porijeklom bio iz jednog posavskog sela, a radio je kao školski podvornik, i majke Munire, porijeklom iz osiromašene posjedničke porodice. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu.

Idilu u bosanskoposavskom kraju prekida Prvi svjetski rat koji jedanaestogodišnjeg Hasana pretvara u hranioca porodice, dok za to vrijeme njegov otac ratuje u Italiji. Hasan postaje gonič goveda i o tom teškom životu pisat će u svojoj noveli „K. und K. Goveda“. U Gradačcu je našao materijale za niz novela kao što je i „Historija be-ha čaršije“. Obje ove novele su dio „Provincije u pozadini“, najzapaženijeg djela Hasana Kikića.

Nastavlja školovanje na Višoj dječačkoj školi u Derventi od 1919. do 1922. Prema sjećanjima školskih drugova, Hasan Kikić je bio poznat kao dobar slikar i muzičar te je dodatna sredstva zarađivao crtajući za druge učenike. Zbog učešća u jednom „crvenom đačkom štrajku“ i sukoba s direktorom, zajedno s Ilijom Grbićem morao je napustiti Derventu, ne završivši školu. Odlazi u Zagreb, gdje uz pomoć ujaka Đulbegovića iz Sombora završava Učiteljsku školu. Tačnije, maturirao je 19. juna 1926. godine.

Prve svoje literarne radove Hasan Kikić objavljuje 1926. u zagrebačkom časopisu „Vijenac“. Prva objavljena pjesma bila je „Pjesma bolesne djevojke“ (1926). Prva objavljena priča mu je „Kraj pušnica“ (Vijenac, 1927) i već u tim prvim svojim pjesmama i pričama Hasan Kikić je odskočio od svojih savremenika po novom načinu na koji je obrađena socijalna stvarnost društva u kojem je odrastao.

Godine 1927. najprije radi kao učitelj u Hajdarovićima kod Zavidovića, potom od 1928. do 1932. učiteljuje u Rogatici i Ustiprači. Ženi se kolegicom Ankom Jovanović, te zbog nerazumijevanja ženine i vlastite familije bježi iz Bosne i odlazi u Hrvatsku. Godine 1931. podnosi molbu Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu da mu odobri privatno polaganje svih osam razreda. Ovaj neobični zahtjev da se u jednom ispitnom roku položi oko stotinu različitih ispita za osam razreda je kuriozitet po sebi. Kikić je uspio da u junu 1931. godine položi sve ispite do šestog razreda, gdje je upućen na popravni iz francuskog jezika. Popravni ispit iz šestog, te sve ispite iz sedmog razreda položio je 1932. godine. U analima Prve gimnazije u Sarajevu, samo je Hasanu Kikiću uspjelo da u roku od godinu dana položi ispite za sedam razreda gimnazije.

Od 1932. do 1936. Hasan Kikić odlazi u Hrvatsku gdje je bio učitelj, a potom upravnik osnovne škole u Gornjem Sjeničaku kod Vrginmosta, a zatim, od 1936. do 1940. godine, živio je i radio u Pisarovini. U vrijeme učiteljevanja, u periodu od 1934. do 1938. godine, vanredno polaže gimnaziju i diplomira na Pravnom fakultetu u Beogradu 31. oktobra 1938. U 25. godini postaje aktivni komunista i otvoreno staje na stranu ljevice.

Kikić je često odlazio u Zagreb gdje se družio sa Krležom, Cesarcem, Hegedušićem (koji će napraviti ilustracije za prvo izdanje „Provincije u pozadini“), Vasom Bogdanovim i Ognjenom Pricom te nizom drugih hrvatskih književnika koji su pripadali hrvatskoj ljevici. Bio je aktivan u mnogim kulturnim društvima, pisao je za mnoge časopise i aktivno učestvovao u svim kulturno-društvenim događajima. Tako je 1940. godine odabran za predsjednika Hrvatskog muslimanskog društva. U ovom periodu objavljuje svoja najzrelija djela kao što su „Provincija u pozadini“ te romani „Ho-ruk“ i „Bukve“, a pod imenom Alija Korjenić 1937. godine izdaje brošuru „Šta se događa u Španiji“. Godine 1937. sa Safetom Krupićem i Skenderom Kulenovićem pokreće u Zagrebu napredni muslimanski časopis „Putokaz“.

Iako nastavlja pisati uglavnom u hrvatskim časopisima, on se u njima i dalje obraća Bosni, posebno muslimanima intelektualcima i radnicima. Javlja se u časopisima „Putokazu“, kalendaru „Gajret“, „Brazdi“ itd.

Najznačajniju pojavu u razvoju muslimanskog književnog života krajem 30-ih godina svakako je predstavljao časopis „Putokaz“, „list za društvena i književna pitanja“, koji je u Zagrebu 1937. godine pokrenula grupa lijevih muslimanskih intelektualaca iz BiH s Hasanom Kikićem, kao urednikom, na čelu. U Zagrebu je „Putokaz“ izlazio u periodu od 1937. do 1939. godine. Izdavač, vlasnik i odgovorni urednik bio je Šukrija Huskić. Kikićev publicistički rad u „Putokazu“, glasilu revolucionarne orijentacije, namijenjenom „naprednoj, duhovnoj orijentaciji Muslimana“ ostaje kao trajno svjedočanstvo njegovog živog bavljanja društvenim, kulturnim, te književnim problemima svoga vremena – ličnim napisima pod pseudonimom Alija Korjenić, izborom tema i okupljanjem naprednih saradnika kao što su Zija Dizdarević, Safet Krupić, Skender Kulenović, Rizo Ramić, Derviš Imamović, Hamid Dizdar i drugi.

Treća faza književnog stvaranja Hasana Kikića, pred rat, odražava se najbolje u novelama „Paligraf“, „Kadro“, „Dedije“, „Lole i hrsuzi“ i „Na Suljetovim klupama“ (sve pripovijetke su objavljene 1939. godine). Poslije toga nije štampana nijedna nova stvar. U proljeće 1942. godine napisao je dramsku aktovku „Partizani idu“, skeč „Gospodin i gospođa Drenović“ u vezi s prepadom Drenovića u Baraćima. Obje jednočinke, kao i rukopisi četiri romana, su zauvijek izgubljeni u ratu.

Godine 1940. Kikić je postavljen za pravnog referenta u Odjelu za prosvjetu Banovine Hrvatske u Zagrebu, gdje je i stalno bio nastanjen, međutim, zbog ilegalne komunističke djelatnosti je smijenjen, te potom premješten u osnovnu školu na Koturaškoj cesti u Zagrebu (poslije rata ova je škola dobila Kikićevo ime). Tačno 3. septembra 1941. godine mobiliziran je u Kraljevsku jugoslavensku vojsku, a nakon sloma, premješten je iz Zagreba u domobrane u Sanski Most na dužnost „kotarskog prosvjetnog referenta“. Sve vrijeme ilegalno sarađuje sa NOP-om, a njegovo ilegalno ime bilo je Slobodan Anđelić. U februaru 1942. godine odlazi u partizane gdje je postavljen za zamjenika političkog komesara Prvog krajiškog proleterskog bataljona. Đuro Pucar Stari je Hasana zadržao u Bočcu u sjedištu operativnog plana, sa zadatkom da odatle rukovodi zajedno s Albertom Trinkijem na izgradnji bolnice na Čemernici. Hasan je bio zadužen za operativni dio plana, pa je često putovao na nesigurnom terenu između Bočca, Čemernice i Skender-Vakufa.

Poginuo je 6. maja 1942. godine kod sela Rapta na planini Čemernici, gdje je upao u četničku zasjedu. Postoji izvještaj o njegovoj pogibiji, a grob mu se nalazi na partizanskom groblju u selu Račići, općina Skender-Vakuf, pod brojem 57. Na mjestu pogibije je 1966. godine, u dvorištu škole u selu Rapta, organiziran narodni zbor na kojem je otrkivena spomen-česma Hasanu Kikiću.

Njegovo plodno književno stvaralaštvo predstavljamo isječcima o Bosni i Bošnjacima.

CARSKA NOĆ

Postoje prošlosti, tugaljive i radosne, i vesele i žalosne, sramne i besramne, postoje životi i smrti, postoje sadašnjice i sutrašnjice i preko svega toga je sjao i sja topli kolač sunca i pliva kao prazna tepsija u dnu prošlih i sadašnjih voda, ljudi su se rađali i umirali i zvali se očevima i djedovima i pričali izmišljene priče i pripovijesti: Bila jednom 1878. godina i bio Hadži Lojo i okupacija, bio Waldstädten i Szapary, bila Bosna – a onda su po toj Bosni fosforescirali oglodani kosturi sedamdesetosmaških ustanika i nad njima slablasno zavijala psetad, po vješalištima se njihali dugi istegnuti i ucrvani leševi i od toga je zaudaralo nepodnošljivo i avetinjski se vuklo kroz tople i sparne be-ha posavske noći, žabe su po adama zdušno kreketale, Waldstädten i Szapary su svojim kavalerijskim čizmama udarali bule i vlahinje u trbuhe i hroktali kao nerasti nad sanenim golokrakim ženama, naši očevi su tada bili u bešikama i prestravljeno se gicali nožicama i vrištali i cičali, onda su podrasli i poženili se i djecu izrodili, a po istim onim vješalištima i raskršćima su pucale prangije i mužari, i slavile se godišnjice i slikali cesarokraljevski inicijali, i krištalo se i cičalo i deralo ruku s istim onim feldweblima koji su ih kao waldstädtenovci i szaparijevci u embriju udarali čizmom u glavu, i koji su ponosni zato kao bogovi i idu kao bogovi – onda su jednom po našim be-ha provincijama, po istim onim stablima na kojima su visili naši očevi i očevi i djedovi naših očeva i djedova, pozvali te iste naše očeve naši očevi “da rodoljubivim oduševljenjem proslave i ukažu dostojnu poštu i istorijsku ljubav i istorijsku odanost i vjernost i nepokolebljivost” – i to je taj put u toj k. und k. okupiranoj prostranoj Bosni i be-ha kišovitoj noći.

HO-RUK

Život je vječan, ali vječna je i Bosna! Prolaze vijekovi, protiču i omiču carstva i vladari, bio je Sultan i pedeset njih prije njega, došao je Švabo, Bosna je živila i trpila i naduravala, sve je to prolazno i ništa nije vječno kao ona, i sve se mijenja a ona ostaje kakva i jest: neprohodna i neophodna, dobrodušna i junačna i ponosna i trpeljiva, sa sudbinom i sa vječnošću, s pjesmama i s megdanima, i s begovima i s kmetovima i smetovima, kroz nju vode uski ilovi putevi i carski drumovi, po tim se drumovima jaše “u pusatu i u zlatu”, i ide raja i daleko je od raja, beg je bog i nema za njega pakla ni tu ni tamo, ni ovdje ni ondje. Bosna je vječna i mi smo u njoj vječni, Bog je Jedan, sudbina je čitko ispisana, tako čitko da se sama lista i čita.

Skender Kulenović je 1948. godine napisao tekst u kojem objašnjava kako je, posredstvom Hasana Kikića, otišao u partizane, te kako se kasnije partizanima pridružio i sam Kikić, te kako je poginuo.

Jednog od tih teških dana dođoše nam iz Čemernice Hasan i Aiša, sjećam se, na konjima. Sjedimo Nikica i ja sa Karlom, pričamo Hasanu šta se sve dešava, kad na vrata upade jedan vojnik, prašnjav, znojav, bez daha, kaže Karlu: “Druže komandiru, čitav dan smo vodili borbu, razbili su nas!” Karlo ćuti, a Hasan skoči pa pravo na vodnika:

– Sram vas bilo, kožunlije vas razbile, šaka ušiju na njemu i tri metka, razbio te!

Vodnik se povuče. Negdje pred veče Hasan i Aiša krenuše na Čemernicu. Sjećam se, pojahuju konje, ja ih ispraćam sa prozora. Kažem:

– Hasane, budi ti malo na oprezu.

– Šta je, Škandal-efendija – okrenu mi se on sa konja, smije se – i tebi srce sišlo u gaće! Od tri ušljiva metka!

‘Dovoljan je i jedan’, ne sjećam se da li sam to rekao ili samo pomislio; ako sam rekao, Hasan nije čuo – podboli su konje i odjurili. Jedini svjedok njegove pogibije bio je jedan kurir. Taj kurir – zvali su ga Nijemac, po tome što je bio gluhonijem. Pričalo se da ga je u djetinjstvu nekakav njegov stric tako krvnički udario po glavi da je dijete ostalo gluhonijemo, taj njegov stric da je otišao u četnike te je stoga mali strahovito zamrzio četnike i došao među partizane. Bio je to dječak od kojih šesnaest godina, krupan, rumen, sjajnih nevinih očiju, nosio je staru jugoslovensku žandarsku kapu i sablju, uživao u tome. Mnogi u POB-u, Nikica naročito, naučili su da se s njime dobro sporazumijevaju gestikulacijom i mimikom. Većinom su se svi s njime šalili kao sa dragim djetetom.

Dva-tri dana poslije onog Hasanovog odlaska sa Aišom upade mi u sobu Nikica, blijed, i reče:

– Slobodan poginuo!

Skočih, jedva upitah:

– Ko kaže? Gdje? Kako?

– Nijemac.

I Nikica na vrata, ja za njim. Pomislih na Anku i Zlatka, sina mu. Osjetih kako mi se lijeva sljepoočnica sledi, pa mi se onda čitava lijeva strana lica i usta uhvati, ne mogu da progovorim. Kad udoh u Nikičinu sobu, svi sjede pogruženi, među njima mali Nijemac, samo što ne plače. Nikica otpoče da ga detaljno ispituje, razumijevam i ja ponešto od toga strašnog razgovora. Krenuo je sa Hasanom iz Čemerničke bolnice ovamo k nama. Negdje na putu mali je predlagao da siđu u skendervakufsko polje, ali Hasan nije htio, te su tako nastavili prečim putem izmedu Čemernice i Osmače.

Na jednom mjestu Hasan pade. Dječak nije mogao da čuje pucanj, pa je mislio da je Hasan posrnuo, ali onda ugleda kako odozgo iz šume trči niz padinu jedan seljak sa puškom, maše njome, i odmah mu je bilo jasno da je taj pucao, te nagne u bijeg na protivnu stranu, ali i otuda trče dvojica s puškama. Mali promijeni pravac i skloni se u šumu.

Vidi odatle kako Hasan puže putem, drži se za slabinu i smije se, pokazuje mali kako se smije. Nije se, naravno, smijao, nego se grčio od bola. Hasan je valjda čuo povike one trojice, pa se okrenuo; vidio je da lete na njega i da će im pasti u ruke živ. Izvadio je revolver, prislonio ga na sljepoočnicu i klonuo. Ona trojica, kako mu pritrčaše, opališe u njega još nekoliko metaka, pa počeše da mu prekopavaju džepove. Nadoše mu, mali ne zna šta je to, pokazuje na knjigu, a ja se odmah sjetih: to je bila ona legitimacija rezervnog kapetana o kojoj sam ti pričao. Onda mu počeše driješiti cipele. Nisu to bile cipele, nego gojzerice koje se šnjiraju do koljena, ne znam kako se zovu. Ne mogu dalje da pričam. Kad su ga skinuli do gola, vidjeli su da je Musliman, pa su po njemu skakali.

Eto, tako ti je to. Mislim da je dijete ispričalo sve kako je vidjelo. Da, mali je još “rekao” da je jednog od te trojice prepoznao. Tako Hasana ubiše tri golaća iz njegovog romana Bukve, među bukvama. Ubiše pjesnika raje, svog pjesnika.

Ja izađoh napolje, htio sam da budem sam. Grlo mi se steglo, jedva suzdržavam suze. Nije moglo proći ni pet minuta – jedan momak iz zaštitnice dođe, kaže traži me Nikica. Kad se vratih, Nikica mi pokaza jednu ceduljicu. Pisalo je: “Smjesta se evakuišite preko Vrbasa, noćas je napad na vas.” Potpisan je bio Drago. (To je Drago Mažar, tada komandant bataljona.)