Nosi sva obilježja poznatog playbooka: histerija “Ground Zero džamije” iz 2010. ponovo je rođena, naoružana od istih aktera i podstaknuta istim podvodnim strujama rasizma, islamofobije i anksioznosti bijelih nacionalista.

America ponovo proizvodi moralnu paniku – ovog puta zbog naselja koje nije ni izgrađeno.

U Teksasu je sam prijedlog Epic Cityja, stambenog naselja pogodnog za muslimane, a koji predvodi Islamski centar East Plano (Epic), izazvao je političku i medijsku buru.

Nosi sva obilježja poznatog playbooka: histerija “Ground Zero džamije” iz 2010. ponovo je rođena, naoružana od istih aktera i podstaknuta istim podvodnim strujama rasizma, islamofobije i anksioznosti bijelih nacionalista.

Guverner Teksasa Greg Abbott pokrenuo je početnu salvu u februaru kada je na X objavio: “Šerijatski zakon nije dozvoljen u Teksasu.”

Njegova objava uslijedila je ubrzo nakon što je Amy Mekelburg, ekstremna desničarka poznata po širenju antimuslimanskih dezinformacija, lažno označila predloženi razvoj naselja kao “šerijatski grad”. Umjesto da je odbacio, Abbott ga je pojačao, tretirajući muslimanske porodice koje grade kuće kao prijetnju koju treba shvatiti ozbiljno.

Mjesec dana kasnije, 25. marta, državni tužilac Teksasa Ken Paxton slijedio je taj primjer, pokrenuvši formalnu istragu o Epic Cityju i zahtijevajući evidenciju od njegovih planera i lokalnih zvaničnika.

Iako je uokvirena kao rutinski pravni korak, istraga je ciljala na navodna kršenja državnog zakona – uprkos tome što nije bilo dokaza o nezakonitosti ili bilo kakvom pokušaju uspostavljanja paralelnog pravnog sistema. To nije spriječilo teksaške zvaničnike da se pozivaju na jezik nacionalne sigurnosti kako bi kriminalizirali ono što je, u suštini, urbani razvoj.

Ubrzo nakon toga, Abbott je dodatno eskalirao stvari, nalažući planerima da potvrde “u roku od sedam dana da odmah obustavljaju bilo kakvu izgradnju svog ilegalnog projekta”. Bio je to neosnovan zahtjev koji je dodao gorivo već proizvedenoj panici.

Dvije sedmice kasnije, 8. aprila, Paxton je objavio svoju ponudu da smijeni republikanskog senatora Johna Cornyna. Već sljedećeg dana, Cornyn je pozvao Ministarstvo pravde da istraži projekat, ponavljajući isti umorni islamofobični narativ pod maskom sprječavanja “vjerske diskriminacije”.

To što su obojica ljudi prihvatili isti stambeni projekat koji su predvodili muslimani kako bi zaobišli jedni druge u tvrdolinijaškoj utrci udesno, otkriva koliko su cinično muslimani žrtveno jagnje. Još jednom, prisustvo muslimana se prikazuje kao prijetnja koju treba istražiti.

Ovdje se ne radi o zoniranju, infrastrukturi ili usklađenosti sa zakonima. Radi se o tome kome je dozvoljeno da živi zajedno – i pod kojim uslovima.

Reakcija počiva na neizrečenoj, ali duboko rasističkoj logici: da su muslimani, organizirajući zajednicu, inherentno sumnjičavi. Sam čin okupljanja da žive, obožavaju i odgajaju porodice je uokviren kao prijeteći, kao da samo muslimansko prisustvo destabilizira američko društveno tkivo.

Kriminalizirajuća zajednica

Kontroverza Epuc Cityja nudi primjer iz udžbenika kako islamofobija djeluje – ne samo kao vjerska netrpeljivost, već i kao duboko ukorijenjeni rasni sistem isključivanja.

Ideja da muslimani moraju dokazati svoju lojalnost, građansku vrlinu ili umjerenost da bi izgradili domove nije samo uvredljiva – ona je dehumanizirajuća. To svodi muslimanski život na potencijalnu prijetnju koja se mora nadzirati, upravljati ili neutralizirati.

Predloženi stambeni razvoj postaje mjesto istrage. Džamija postaje briga za nacionalnu sigurnost. Susjedstvo postaje bojno polje u političkoj kampanji. Ništa od ovoga nije novo.

Prije 15 godina, muslimani koji su pokušavali izgraditi Cordoba House (Park51) – islamski centar planiran u blizini mjesta napada 11. septembra u New Yorku – naišli su na sličan bijes. Tada su, također, desničarski mediji, političari i samozvani antišerijatski aktivisti mobilizirali strah i zavjeru da pretvore lokalni građevinski projekat u nacionalnu prijetnju.

Nakon godina pritiska, projekat je na kraju napušten, imanje je zatvoreno, a navodno je na tom mjestu izgrađen luksuzni kondominijum.

Ono što razlikuje trenutnu reakciju jeste koliko je duboko institucionalizovano – više nije ograničeno na političku retoriku i medijski gnjev, već se sprovodi kroz formalne vladine istrage i prijetnje.

U isto vrijeme, ovaj obrazac proizvedenog bijesa odražava širu strategiju ciničnog žrtvenog jarca usmjerenu na pobjedu na izborima, onu koja nije ograničena na SAD.

U Velikoj Britaniji, slični desničarski napadi na muslimanske zajednice izbili su tokom općih izbora 2024., kada su ličnosti uključujući Nigela Faragea i druge ekstremno desničarske kandidate izazvale bijes javnosti zbog neosnovanih tvrdnji da britanski muslimani pokušavaju stvoriti “zabranjene zone” ili izgraditi separatističke enklave.

Kao I u Teksasu, ove zavjere su se oslanjale na dugogodišnje islamofobične forme da se muslimansko građansko učešće okarakteriše kao inherentno prijeteće – i korišteni su za prikupljanje izborne podrške tako što su muslimane prikazivali kao unutrašnju prijetnju.

Također se nalazi na vrhu duge historije američke politike, medijskih narativa i imperijalnih poduhvata koji su uslovili javnost da vidi muslimane – i kod kuće i u inostranstvu – kao probleme kojima treba upravljati ili eliminisati. Od nadzora džamija i Gvantanama do programa za suzbijanje nasilnog ekstremizma (CVE) i ratovanja dronovima, muslimani su postavljeni i kao prijetnja i kao ispitanik.

Histerija koja se sada odvija u Teksasu samo je najnovije poglavlje u toj priči – još jedna iteracija mašinerije nakon 11. septembra koja nikada nije prestala da radi.

Okrutna ironija

Ovaj širi kontekst antimuslimanskog širenja straha poprima posebno okrutnu dimenziju u slučaju Epic Cityja.

Projektanti su naglasili da će zajednica djelomično služiti kao utočište za afganistanske porodice koje traže mir i stabilnost nakon bijega od rata.

Ali rat o kojem je riječ nije bio samo nesretna stvarnost – njega je osmislila i održavala upravo američka vlada koja sada predstavlja prisustvo muslimana kao potencijalnu prijetnju. Ista vlada koja je destabilizirala njihovu domovinu sada dovodi u pitanje njihovo prisustvo u predgrađu Teksasa.

Kognitivna disonanca bi bila smiješna da nije tako opasna.

A ta opasnost nije teoretska. Klima huškanja koja podstiče ovaj bijes već je rezultirala nasiljem podstaknutim mržnjom. Od vandalizma nad džamijama do ubistva šestogodišnje Wadee al-Fayoumea u Illinoisu u oktobru 2023. i napada na božićnu pijacu u Magdeburgu u decembru 2024. u Njemačkoj, islamofobična retorika se rutinski prelijeva u štetu u stvarnom svijetu.

Kada državni zvaničnici signaliziraju da su muslimanski projekti sumnjivi – kada guverneri impliciraju da bi izgradnja domova mogla biti dio strane zavjere – oni legitimiraju i ohrabruju najmrzljivije elemente u društvu.

Ali ovoga puta se dešava i nešto drugačije: otpor. Ranije ovog mjeseca, lideri muslimanske i jevrejske zajednice okupili su se na zajedničkoj konferenciji za novinare kako bi osudili istrage o Epic Cityju.

Njihova poruka je bila jasna: ovo nije samo muslimansko pitanje, to je pitanje građanskih prava. Riječ je o vjerskoj slobodi, jednakoj zaštiti i pravu svih ljudi da organizuju svoj život bez uznemiravanja i klevetanja od strane države.

Ova međuvjerska solidarnost je važna. U klimi u kojoj su muslimani često izolovani i žrtveno jagnje, stajati zajedno sa drugim marginalizovanim grupama – posebno onima koji imaju vlastitu historiju diskriminacije – može pomoći da se poremeti narativ da su muslimanske zajednice “druge” ili jedinstveno prijeteće.

Također nas podsjeća da prava bitka nije samo oko jednog projekta, već i oko društva u kojem želimo živjeti.

Test koji definiše

Čak i dok solidarnost raste, moramo paziti da ne dezinfikujemo ovaj trenutak. Međuvjerski savezi su vrijedni, ali ne smiju odvlačiti pažnju od temeljnih sistema koji učvršćuju rasnu i vjersku represiju.

Cionizam, kao sistem političke i institucionalne moći, pomogao je u oblikovanju vanjske i unutrašnje politike koja kriminalizira muslimanski identitet i suzbija neslaganje, posebno putem mreže islamofobije i proizraelskih organizacija poput Anti-Defamation League (ADL).

U 2010. godini, ADL je bio među najglasnijim grupama koje su se suprotstavile projektu Cordoba House, pomažući da se podstakne talas islamofobične histerije koji je već zahvatio veći dio zemlje.

Više od decenije kasnije, njen izvršni direktor, Jonathan Greenblatt, uputio je izvinjenje, nazivajući taj stav greškom. Ali povlačenje je uslijedilo dugo nakon što je šteta učinjena – i usred kontinuirane podrške organizacije politikama koje dehumaniziraju Palestince i jačaju islamofobične narative.

Godine 2023. koalicija od više od 60 muslimanskih, arapskih i savezničkih grupa osudila je ADL zbog raspirivanja antipalestinske mržnje, navodeći njegovu platformu govornika protiv muslimana i odbranu od izraelskog državnog nasilja. Ovo bi trebalo da posluži kao podsjetnik da principijelna solidarnost zahtijeva razlučivanje: ne možemo sebi priuštiti da se oslanjamo na grupe saučesnike u samim sistemima koje se borimo da demontiramo.

Kontroverza Epic Cityja, poput onih prije nje – bilo u Velikoj Britaniji, New Yorku ili širom Evrope – nije pravna zagonetka ili PR kriza; to je test. Test da li će SAD nastaviti tretirati muslimansko prisustvo kao inherentno sumnjivo, ili će konačno početi živjeti u skladu sa ustavnim principima za koje tvrdi da ih podržava. Test da li će američkim muslimanima biti dozvoljeno da napreduju pod vlastitim uvjetima – ili samo pod uvjetima stalnog izvinjenja, smirivanja i nadzora.

Kao i sa džamijom Ground Zero, ovo se možda neće dobro završiti. Ali ovoga puta na bijes ne dolazi samo šutnja ili predaja, već i solidarnost, kritika i otpor. Samo na to vrijedi obratiti pažnju.

Autor teksta Faisal Kutty je pravnik, pridruženi profesor u Centru za sigurnost, rasu i prava na Univerzitetu Rutgers i vanredni profesor emeritus na Univerzitetu Valparaiso.