Tog trenutka Banja Luka se našla u dometu artiljerije HV i HVO i tada počinje diplomatska ofanziva svjetskih sila s ciljem da se ofanziva zaustavi. Američka administracija, zabrinuta da bi pad Banje Luke izazvao humanitarnu katastrofu i slom pregovora o miru, vrši pritisak na Zagreb i Sarajevo. Vojna pobjeda bila je nadohvat ruke, ali je politika odlučila drugačije: naređeno je zaustavljanje operacije

Od 8. do 15. oktobra 1995. godine odvijala se jedna od ključnih i posljednjih operacija u ratu u Bosni i Hercegovini, operacija „Južni potez“, udar hrvatskih snaga (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), čiji je cilj bio zauzeti Mrkonjić-Grad, hidroelektranu Bočac i cestovne pravce prema Banjoj Luci. Ovom operacijom trebalo je osloboditi snage 5. i 7. korpusa Armije Republike BiH, koje su se nakon briljantnih pobjeda kod Bosanskog Novog i Ključa našle pod snažnim pritiskom Vojske Republike Srpske.

„Južni potez“ bio je direktan nastavak operacija koje su uslijedile nakon Splitskog sporazuma iz jula 1995. godine, kada su predsjednici Alija Izetbegović i Franjo Tuđman postigli dogovor o zajedničkom djelovanju hrvatskih i bosanskohercegovačkih oružanih snaga. Taj sporazum omogućio je strateško usklađivanje i početak niza oslobađajućih akcija: „Maestral“, „Sana 95“ i, konačno, „Južni potez“, koji će postati simbol kraja rata.

Operacija „Maestral“, kojom su komandovali generali Ante Gotovina, Ivan Korade, Atif Dudaković i Mehmed Alagić, počela je 8. septembra 1995. iz pravca Glamoča i Kupresa. Nakon jedanaest dana žestokih borbi, oslobođeni su Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac i Bosanska Krupa, čitav niz strateški važnih gradova koji su otvorili put prema sjeverozapadnoj Bosni.

Samo nekoliko dana kasnije, 13. septembra, započinje i operacija „Sana 95“, u kojoj 5. i 7. korpus Armije BiH probijaju linije Vojske RS i oslobađaju Bosanski Petrovac, Ključ i Sanski Most, te napreduju prema Prijedoru. Mrkonjić-Grad i Banja Luka tada su bili posljednje prepreke na putu potpunog sloma snaga bosanskih Srba.

U ranim jutarnjim satima 8. oktobra 1995. godine počinje operacija „Južni potez“. Već drugog dana, 9. oktobra, hrvatske snage oslobađaju Mrkonjić-Grad i izlaze na Manjaču. Napreduju dolinom Vrbasa, zauzimaju Bočac i približavaju se Banjoj Luci na svega 23 kilometra. Na čelu operacije bili su generali Ante Gotovina, Rahim Ademi i Ljubo Česić-Rojs, dok su na terenu komandovali oficiri Damir Krstičević, Miljenko Filipović, Zlatan Mijo Jelić, Željko Glasnović i Ivan Korade.

Tog trenutka Banja Luka se našla u dometu artiljerije HV i HVO i tada počinje diplomatska ofanziva svjetskih sila s ciljem da se ofanziva zaustavi. Američka administracija, zabrinuta da bi pad Banje Luke izazvao humanitarnu katastrofu i slom pregovora o miru, vrši pritisak na Zagreb i Sarajevo. Vojna pobjeda bila je nadohvat ruke, ali je politika odlučila drugačije: naređeno je zaustavljanje operacije.

Uspjeh „Južnog poteza“ bio je neosporan, oslobođeno je više od 800 kvadratnih kilometara teritorije, a zajedničke snage hrvatske vojske i Armije BiH spojile su se na linijama između Ključa, Šipova i Mrkonjić-Grada.

O tim danima pisao je legendarni ratni reporter Šefko Hodžić u sarajevskom Oslobođenju. Njegov tekst s prve linije fronta ostao je jedno od najautentičnijih svjedočanstava o oslobađanju Mrkonjić-Grada:

“Danas je, zapravo, bio četrnaesti dan oslobodilačkog pohoda Petog korpusa, a drugi dan bitke za Mrkonjić-Grad ili Varcar Vakuf, kako ga borci zovu. Civili bježe, kolone iz grada ne prestaju. Komandant 501. slavne brigade Senad Šarganović Šargan s ponosom je govorio o više od 200 novih kvadratnih kilometara slobodne teritorije. Borbe su žestoke, ali odlučne. Naši borci su juče i danas, prateći Put AVNOJ-a, napredovali duboko prema Balkani. Telefoni u tek oslobođenim selima još rade, a borci zovu Banjalučane iz imenika i najavljuju im dolazak Petog korpusa. Samo tri kilometra dijele Mrkonjić od slobode.”

Ovaj živopisni izvještaj svjedoči o entuzijazmu i moralu oslobodilačkih jedinica koje su, nakon četiri godine ratnog pakla, bile nadomak konačne pobjede.

Zauzimanjem hidroelektrane Bočac Banjoj Luci je privremeno isključena struja, prema nekim navodima, general Gotovina je svjesno prekinuo dovod električne energije kako bi demonstrirao moć i poslao poruku predaje. Panika se širila među civilima u Banjoj Luci, a kolone izbjeglica kretale su prema sjeveru.

No, umjesto ulaska u Banju Luku, uslijedila je diplomatska kapitulacija. Na pritiskom SAD-a i dogovorima između Tuđmana i Miloševića, ofanziva je zaustavljena. Hrvatske snage morale su se povući iz Mrkonjić-Grada jer je područje pripalo Republici Srpskoj prema odredbama Dejtonskog sporazuma. Prije povlačenja, grad je opljačkan i spaljen.

Mrkonjić-Grad je prije rata imao oko 27 hiljada stanovnika, od kojih su tri četvrtine bili Srbi, 12 posto Bošnjaci, a osam posto Hrvati. Nakon što su srpske snage 1992. zauzele grad, većina nesrpskog stanovništva je protjerana ili ubijena. Jedan od najtežih zločina počinjen je 13. septembra 1995. u selu Oborci kod Donjeg Vakufa, kada su pripadnici 11. mrkonjićke brigade Vojske RS-a ubili 28 Bošnjaka i Hrvata.

Nakon rata, lokalne vlasti Republike Srpske pokrenule su istrage o navodnim zločinima počinjenim prilikom oslobađanja Mrkonjić-Grada. MUP RS-a 1996. godine podigao je više krivičnih prijava, tvrdeći da su pronađena tijela 181 osobe, među kojima 81 civil. Te optužnice se povremeno ponovo otvaraju kao instrument političkog pritiska na Hrvatsku i BiH.

Bivši član Predsjedništva RBiH Ivo Komšić u svojoj knjizi Tuđmanov haški profil tvrdi da je Banja Luka, kao i Mrkonjić-Grad, ostala u Republici Srpskoj „isključivo zahvaljujući Franji Tuđmanu“:

„HV je imala otvoren put ka Banjoj Luci. Međutim, to se nije uklapalo u Tuđmanov plan po kojem je RS morala opstati kao dokaz podjele BiH na dva dijela. Kad su se jedinice Armije BiH primakle Manjači, hrvatske su snage otvorile artiljerijsku vatru na svoje saveznike, sprečavajući im prilaz Banjoj Luci. To nije bio incident, nego dogovor Tuđmana i Miloševića da HV onemogući Armiji BiH vojnu likvidaciju Republike Srpske.“

Komšićeve tvrdnje podupiru i kasnija svjedočenja hrvatskih generala, koji su potvrdili da je postojala naredba o zaustavljanju napada kako bi se sačuvala „ravnoteža“ potrebna za mirovne pregovore.

General Ante Kotromanović, tada zapovjednik 126. brigade HV-a, opisao je godine kasnije operaciju „Južni potez“ kao „najveću vojnu pobjedu koja nije iskorištena“:

„Napadali smo na fronti od Ključa s ciljem deblokade grada i pomoći Armiji BiH. Dan ranije smo u neprijateljsku pozadinu ubacili 54 diverzanta koji su onesposobili njihovo zapovjedništvo i veze. U jednom danu razbili smo Drinsku brigadu. Kad smo stigli pred Banju Luku, Republika Srpska je vojnički i politički kapitulirala. Isključili smo im struju nekoliko sati da im pokažemo šta ih čeka. A onda je stigla naredba o povlačenju. Osjećali smo se izdano. Politika je, kako je rekao moj načelnik, ‘kurva’. Slomili smo Republiku Srpsku, a onda je ona preko Daytona ponovo vaskrsla.“

Kotromanović podsjeća da su američki zvaničnici godinama kasnije priznali da je zaustavljanje ulaska u Banju Luku bila greška:

„Dayton nam je dao trenutni mir, ali ne i budućnost Bosne i Hercegovine. Sve smo mogli završiti vojno i spasiti zemlju od podjele.“

Operacije „Maestral“, „Sana 95“ i „Južni potez“ bile su vrhunac zajedničkog vojnog djelovanja Armije BiH, HVO-a i HV-a, dokaz sposobnosti i sinergije snaga koje su četiri godine branile opstanak države. No, kraj rata nije donio pobjedu kakvu su mnogi očekivali, oružana pobjeda pretvorena je u politički kompromis.

U oktobru 1995. godine, kada su hrvatske i bosanske jedinice bile na pragu Banje Luke, Evropa i SAD odlučile su da rat mora statimakar po cijenu historijske nepravde. Mrkonjić-Grad je vraćen, Republika Srpska je „vaskrsla“, a Bosna i Hercegovina ušla je u mir koji traje do danas, ali mir bez jedinstva i bez prave pravde.

I zato se „Južni potez“, taj posljednji ratni hod prema Banjoj Luci, i danas pamti kao simbol izgubljene šanse, trenutka kada je Bosna mogla biti cjelovita, a agresori poraženi do kraja.