Ko ima realne mogućnosti svoje odluke provesti u djelo – državne institucije ili entitetski organi i kako će izgledati kad se na istom terenu sudare državna i entitetska administracija ili, preciznije rečeno, sila, jer se zakoni, u pravilu, u svakoj zemlji implementiraju primjenom represivnog aparata – policije.

Nakon prvih koraka u realizaciji državnog udara koji dolaze iz entiteta Republika srpska, čiji je najviši zakonodavni organ donio niz secesionističkih zakona, najviše se, i javno i privatno, govori o tome hoće li biti rata. U tom smislu izjave daju ministri, državni zastupnici, sadašnji i bivši oficiri, diplomate, kao i predstavnici stranog faktora (precizniji termin od pojma „međunarodna zajednica“). S obzirom na traumatično iskustvo to je sasvim razumljivo, budući da građane Bosne i Hercegovine, bez obzira u kojem njenom dijelu žive, najviše brine hoće li zapucati, da li će im biti ugrožena sigurnost, imovina, fizički opstanak. Ipak, svi bismo se više morali baviti, a pogotovo oni koji donose odluke i oni koji imaju utjecaj na javno mnijenje, pitanjema da li će i treba li opstati i kakvu će budućnost imati ustavno-pravni poredak ovakav kakav jeste.

Kada je Ustavni sud donio odluku kojom se stavljaju van snage zakoni doneseni u Narodnoj skupštini RS-a, prvo se nameće pitanje kako će se u djelo sprovesti državni Ustav, onaj skrojen u Daytonu 1995., sa svim zakonima koji su nakon njega u državnom parlamentu doneseni, a čiju primjenu vladajuća politika u RS-u poništava na teritoriji kojom upravlja. Ko ima realne mogućnosti svoje odluke provesti u djelo – državne institucije ili entitetski organi i kako će izgledati kad se na istom terenu sudare državna i entitetska administracija ili, preciznije rečeno, sila, jer se zakoni, u pravilu, u svakoj zemlji implementiraju primjenom represivnog aparata – policije.

A izvršna i zakonodavna vlast u manjem entitetu u ovoj je fazi fokusirana upravo na pitanje čiji će sudovi i čije policijske snage provoditi zakon – srpski (entitetski) ili bosanskohercegovački (državni). I upravo zato pažnju svih aktera treba usmjeriti u tom pravcu daleko više nego na pitanje da li će biti rata ili neće. Ako nisu sigurni da bi se u eventualne ratne sukobe aktivno uključila susjedna Srbija, vlasti u RS-u ne smiju ni pomisliti da naprave ozbiljniji incident, a kamo li da započnu rat jer znaju da je isti unaprijed izgubljen.

S druge strane, državne policijske agencije teško da u svom reduciranom kapacitetu u ovakvim uvjetima mogu djelovati na području RS-a bez direktne asistencije snaga EUFOR-a. Dakle, u potencijalnom odmjeravanju snaga reda, ako se strani faktor ne bude uključio (Srbija ili Evropa) moguće je produžavanje statusa quo, odnosno jednog zaleđenog stanja koje može potrajati mjesecima, ako ne i godinama. A to onda znači najniži stepen funkcionalnosti države u mjestima koje kontrolira MUP RS-a, pojačan strah među povratnicima, ugrožavanje ljudskih prava itd.

To što zapadni zvaničnici poput američkog državnog sekretara Marca Rubia šalju poruke ohrabrenja državnim institucijama i ponavljaju kako Dodik „podriva državu i prijeti stabilnosti i sigurnosti“ može biti lijepo za uši, ali i ne mora značiti ništa jer su na Zapadu u posljednjih nekoliko decenija pokazali da im u BiH podržavaju upravo ono što nama ne odgovara nikako – zaleđena nefunkcionalnost.

Još jedno odvlačenje pažnje sa suštinskih pitanja jeste neprekidna priča o ulozi jednog čovjeka, makar on bio i srpski vođa Milorad Dodik. Pričom o „luđaku koji štiti svoju fotelju i svoj kriminal“ potpuno bespotrebno u drugi plan guramo društveno-politički kontekst u kojem se nalazimo, zaboravljajući da stvarna prijetnja stabilnosti zemlje ne leži u rukama jednog čovjeka ili jednog političkog establišmenta, nego u asimetričnom državnom uređenju koje je omogućilo da jedan narod ima „svoju“ policiju, svoje sudove i teritoriju.

Čak i ako se dogodi da u narednim sedmicama Dodik i njegova politika budu potuno poraženi, postojeće ustavno uređenje, ovakavo kakvo jeste s dva entiteta od kojih je jedan u suštini monoetnički (iako u njegovom ustavu stoji da podjednako pripada i Bošnjacima i Hrvatima oni se ne pitaju ama baš ništa), uvijek će predstavljati prijetnju, pogotovo ako se odnosi u svijetu dodatno zakompliciraju. Stvore li se u međunarodnim previranjima uvjeti povoljniji za secesiju, vrlo je izvjesno da će neka nova entitetska vlast tu priliku iskoristiti. Stoga je jedino trajno rješenje da se intenzivno radi na slabljenju koncepta monoetničke vlasti u RS-u, tj. uključivanju znatno većeg broja Bošnjaka i Hrvata u entitetske institucije, kao i na provođenju odluka Međunarodnog suda za ljudska prava, što bi, u konačnici, dovelo do normalizacije stanja u cijeloj BiH i omogućilo državi da podjednako djeluje i sprovodi zakone na cijeloj svojoj teritoriji. Možda se to čini kao sizifovski posao, ali se ne smije odustati.

Iako se čini da u ovom času ne postoji raspoloženje za takvo oblikovanje sistema, moraju se tražiti partneri u cijeloj državi, okruženju i Evropi. U suprotnom će Bosna i Hercegovina, baš kao što je to ovih dana, ostati potencijalno krizno žarište koje ne treba nikome.