Mandat Marca Rubija kao američkog državnog sekretara, samo nekoliko sedmica nakon preuzimanja dužnosti, otkriva oštru suprotnost između njegovih ranijih umjerenih stavova o globalnoj ulozi Amerike i sadašnjih postupaka.

Nekada viđen kao moguća umjerena snaga u administraciji Donalda Trumpa, Rubio sada djeluje nemoćno, zasjenjen Trumpom i tehnološkim mogulom Elonom Muskom. Kritičari, uključujući demokrate koji su isprva podržavali njegovo imenovanje, tvrde da Rubio nema nikakvog utjecaja na Trumpa i Muska, da je sveden na marionetu koja opravdava odluke koje vjerojatno sam ne bi donio.

Rubijeve javne izjave i objave na društvenim mrežama odražavaju pomak od njegovih prijašnjih stavova. On brani Trumpove agresivne politike – poput napada na savezne zaposlenike ili predlaganja radikalnih ideja kao što je američka kontrola nad Gazom uz slogan „Učinimo Gazu ponovno lijepom“ – glasom koji ne zvuči kao njegov vlastiti.

Tokom sastanka u Bijeloj kući Rubio je šutio dok su Trump i potpredsjednik J.D. Vance oštro kritikovali ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, da bi kasnije zatražio ispriku od Zelenskog zbog „gubljenja vremena“. Senator Chris Murphy, demokrata, izjavio je bez okolišanja: „Rubio ne odlučuje,“ sugerirajući da Musk ima veći utjecaj na vanjsku politiku, piše njemački Die Welt.

Rubijevi pokušaji da se nametne – kroz inozemna putovanja ili objave na X-u, poput komentara o „vrlo lošim stvarima“ u Južnoj Africi – čine se kao odjek Trumpovih i Muskovih frustracija, a ne njegove vlastite diplomatske vizije. Njegovi ideološki zaokreti su zapanjujući: nekada kritičar diktatura, sada tolerira rezove grupama koje se protive takvim režimima; nekada zagovornik američke globalne dominacije, sada prihvata multipolarni svijet; nekada podržavatelj USAID-a, sada podržava njegovo ukidanje.

Rubijevi branitelji tvrde da se razvio kako bi se uskladio s Trumpovom agendom „Amerika na prvom mjestu“, dajući prednost domaćoj potrošnji nad inozemnom pomoći. Ipak, ova prilagodba više nalikuje potčinjavanju nego vođstvu.

Trump postavlja ton vanjske politike, ali uloga državnog sekretara podrazumijeva njeno oblikovanje. Umjesto toga, Rubio se natječe s Trumpovim posebnim izaslanicima i, neočekivano, Muskom, čiji je utjecaj dramatično porastao. Musk, najbogatiji čovjek na svijetu i moćnik na društvenim mrežama, gura projekat smanjenja broja saveznog osoblja i usmjeravanje vanjske politike, ostavljajući Rubija po strani.

Naprimjer, Rubio tehnički nadgleda USAID, ali posmatra kako Musk i saveznici poput Petea Marocca donose ključne odluke – zamrzavaju pomoć, smanjuju radna mjesta i ukidaju ugovore. Tek nakon pritiska Kongresa Rubio je dopustio iznimke za „spasonosnu“ pomoć, što je narušilo njegov kredibilitet kod vlastitog osoblja, koje se bunilo zbog njegovih neutemeljenih tvrdnji o njihovom neposluhu.

Rubijev neuspjeh da promišljeno vodi reforme razočarao je diplomate. Umjesto da vodi stratešku obnovu USAID-a ili Državnog sekretarijata – agencija koje je nekada hvalio – pristao je na nagla smanjenja, uključujući planove za rezanje 20% osoblja Državnog sekretarijata i moguće zatvaranje ambasada. Diplomati žale zbog nedostatka strategije, videći samo „pristup čekićem“. Trumpov zvaničnik blizak Rubiju pravdao je haos kao nužnu promjenu za usklađivanje vanjske politike s američkim interesima, no kritičari tvrde da je Rubio mogao to provesti s više finese, koristeći svoje kongresno iskustvo.

Rubijeva elokvencija ostaje snaga – privatno smiruje diplomate i saveznike – ali njegovi postupci ne prate njegove riječi. Dok se USAID raspada, a Državni sekretarijat priprema za promjene, Rubijev opstanak možda ovisi o samoponižavanju, o tome hoće li prihvatiti odgovornost bez stvarne moći. Hoće li ostati državni sekretar ovisi o upravljanju Trumpovim hirovima i Muskovom prevelikom ulogom, no njegova trenutna putanja sugerira malog lika u haotičnoj administraciji.