Brak Jelene-Mare i Stjepana Tomaševića, sklopljen prvog aprila 1459. godine, bio je više od obične ceremonije – bio je politički čin koji je trebao spasiti Srbiju od osmanskog osvajanja
Srednjovjekovna historija Balkana obilježena je složenim političkim igrama, savezima i borbama za prevlast, a jedan od ključnih trenutaka u tom kontekstu bio je brak između Jelene Branković, najstarije kćeri srpskog despota Lazara Brankovića i Stjepana Tomaševića, prijestolonasljednika bosanskog trona, sina kralja Stjepana Tomaša.
Ovaj brak, sklopljen prvog aprila 1459. godine, nije bio samo simboličan gest između dviju plemićkih porodica, već strateški potez koji je imao dalekosežne posljedice za Srpsku despotovinu i Bosansko kraljevstvo.
Jelena, koja je kasnije uzela ime Mara nakon prelaska na rimokatoličanstvo, donijela je u miraz cijelu Srbiju, čime je Stjepan Tomašević postao posljednji srpski despot prije osmanskog osvajanja.
Jelena Branković rođena je oko 1447. godine kao prvo dijete despota Lazara Brankovića i njegove supruge Jelene Paleolog, bizantijske princeze i unuke despota Đurđa Brankovića. Njen je otac preminuo 20. januara 1458. godine nakon samo godinu dana vladavine, ostavivši za sobom tri kćeri – Jelenu, Milicu i Jerinu – bez muškog nasljednika. Njegova smrt izazvala je politički vakuum u Srpskoj despotovini, a pitanje nasljeđivanja postalo je ključno za budućnost države. U tom trenutku, Jelena je imala samo dvanaest godina, što ju je činilo ranjivom, ali i vrijednom figurom u političkim pregovorima.
Skrbništvo nad mladom Jelenom podijelili su njena majka Jelena Paleolog i vojvoda Mihajlo Anđelović, proosmanski nаsтроjen plemić i brat velikog vezira Mahmud-paše Anđelovića. Međutim, proljeće 1458. godine donijelo je prevagu antiosmanskoj i prougarskoj frakciji, što je rezultiralo privremenim dolaskom na vlast slijepog Stefana Brankovića, Lazarevog brata.
Ipak, ova situacija nije dugo potrajala jer su Osmanlije započele osvajanje Srbije, a Jelena je postala ključna figura u očuvanju srpske državnosti. Njen brak trebao je osigurati stabilnost i savez s moćnim susjedima, a izbor je pao na Stjepana Tomaševića, sina bosanskog kralja Stjepana Tomaša.
Bosanski kralj Stjepan Tomaš uvidio je priliku da proširi svoj utjecaj priključivanjem ostataka Srpske despotovine svojoj vlasti. Kako bi to postigao, trebao je osigurati pristanak ugarskog kralja Matije Korvina, svog vazalnog gospodara. Krajem 1458. godine, Tomaš je otputovao u Segedin gdje je s Korvinom dogovorio uslove braka između svog sina Stjepana i Jelene Branković. Ovaj savez bio je u interesu i Ugarske, koja je željela ojačati odbranu protiv Osmanlija na jugu. Jelena je u miraz donijela cijelu Srpsku despotovinu, što je Stjepanu Tomaševiću omogućilo da postane despot.
Pregovori između Jelenine majke i bosanskog kralja započeli su krajem 1458. godine, a konačni dogovor postignut je u proljeće 1459. godine. Odluka da se Jelena uda za Stjepana bila je potpuno političke prirode – dvanaestogodišnja djevojka postala je sredstvo za očuvanje države, dok je Stjepan, znatno stariji od nje, preuzeo ulogu vladara koji će nastojati odbraniti taj nasljedni miraz od osmanske prijetnje.
Dana prvog aprila 1459. godine, u Smederevu, glavnom gradu Srpske despotovine, održano je vjenčanje Jelene Branković i Stjepana Tomaševića. Ceremonija je bila skromna, ali značajna, jer je označila trenutak kada je Stjepan preuzeo vlast nad Srbijom, okončavši jednogodišnji interregnum nakon smrti Lazara Brankovića.
Jelena, koja je u to vrijeme imala samo dvanaest godina, nije imala stvarnu moć odlučivanja – njena sudbina bila je u rukama majke i političkih saveznika. Jelena se preobratila na rimokatoličanstvo i uzela ime Mara, čime je simbolično potvrdila savez s Bosnom i Ugarskom, ali i udaljavanje od pravoslavne tradicije svoje porodice.
Stjepan Tomašević proglašen je despotom nekoliko dana prije vjenčanja, 21. marta 1459. godine, a slijepi Stefan Branković protjeran je iz Smedereva uz podršku Jelenine majke. Ova tranzicija vlasti bila je brza i odlučna, ali i krhka, jer je osmanska prijetnja bila sve bliža. Vjenčanje nije bilo samo proslava, već i čin očajničkog pokušaja da se Srbija očuva kao nezavisna država. Mara, iako mlada, postala je ključna figura u tom planu, a njen miraz – cijela Srbija – bio je teret koji Stjepan nije mogao dugo nositi.
Vladavina Stjepana Tomaševića kao despota Srbije bila je iznimno kratka. Već 20. juna 1459. godine, samo tri mjeseca nakon vjenčanja, osmanski sultan Mehmed II Osvajač osvojio je Smederevo. Stjepan nije dobio očekivanu pomoć ni od svog oca ni od Matije Korvina, što je rezultiralo brzim padom Srpske despotovine. Nakon pregovora, Stjepanu je dopušteno napustiti tvrđavu zajedno s porodicom, uključujući Maru, njezinu majku i sestre. Jelenina majka dobila je zlato za izdržavanje svoje pratnje, dok su Stjepan i Mara pobjegli u Bosnu.
Nakon smrti svog oca Stjepana Tomaša 10. jula 1461. godine, Stjepan Tomašević postao je kralj Bosne, a Mara njegova kraljica. U novembru 1461. godine, Stjepan je okrunjen krunom koju je poslao papa Pio II, čime je postao jedini bosanski kralj okrunjen u rimokatoličkoj ceremoniji. Mara se, podržavajući muževu politiku približavanja Vatikanu, odrekla svog pravoslavnog imena Jelena i uzela ime Djevice Marije, postavši poznata kao kraljica Mara.
Njihov život u Bosni, prvo u Bobovcu, a kasnije u Jajcu i Ključu, bio je obilježen stalnom osmanskom prijetnjom. U junu i julu 1463. godine, Mehmed II pokrenuo je veliki pohod na Bosnu. Stjepan se predao u Ključu nakon obećanja da će mu život biti pošteđen, no sultan je to obećanje prekršio i pogubio ga petog jula 1463. godine. Mara, tada šesnaestogodišnja udovica, pobjegla je s djecom u Split, a kasnije živjela u egzilu u Dubrovniku i drugim mjestima, sve do svoje smrti oko 1498. godine.
