Materijalizam, idealizam i islam kao njihova sinteza – kako je bosanski disident u „denjku polutruhlog papira” sačuvao knjigu koja će kasnije biti prevedena na devet jezika i postati jedan od najčitanijih tekstova muslimanskog svijeta
Izetbegović se u „Islamu između Istoka i Zapada” bavi islamom, njegovim mjestom u aktuelnim svjetskim odnosima i historiji. Knjiga razmatra autorov dojam da se islam nalazi upravo negdje između istočnih i zapadnih mišljenja, baš poput geografske pozicije većinski muslimanskog svijeta koji na globusu zauzima prostor „između istoka i zapada”. Otuda, vjerovatno, i ovakav naslov.
Već u uvodnim razmatranjima Izetbegović vrlo jasno i nedvosmisleno tvrdi da mogu postojati samo tri konzistentna nazora – materijalistički, idealistički i islamski. Kako je sve stvoreno u parovima, tako je i čovjek dvojno biće: ima dušu i tijelo. Tijelo je „kuća” duše. Ono jeste evoluiralo, ima svoju historiju; duša nije, nju je Bog udahnuo svojim dodirom. Tijelo je predmetom nauke, dok je duša predmetom religije, umjetnosti i etike. Zato, prema Izetbegoviću, postoje i dvije priče i dvije istine o čovjeku. U zapadnom svijetu njih simboliziraju Darwin i Michelangelo. Njihove su istine različite, ali ne isključuju jedna drugu.
Te se „istine” projektiraju kao suprotnost civilizacije i kulture: civilizaciji pripadaju nauka i tehnika, a kulturi religija i umjetnost. Prva je izraz ljudskih egzistencijalnih potreba (kako živim), druga je izraz ljudskih težnji (zašto živim). Civilizacija teži „carstvu zemaljskom”, dok religija želi „carstvo nebesko”.
On pokušava dokazati da je islam sinteza ovih dviju suprotnosti, „treći put” između „dva pola koji obilježavaju sve ljudsko”. Islam od svoga institucionalnog početka ima presudan utjecaj na oboje, te ih mijenja svojom glavnom karakteristikom – inkluzivnošću, pravednošću i prihvaćanjem razlika.
U svojim se djelima ne bavi posebno ekonomijom, ali princip adaleta – pravičnosti smatra neprikosnovenim prilikom traženja i konstrukcije održivog ekonomskog sistema. Zekat i zabranu kamatarenja, odnosno lihve, razumijeva kao božanske ekonomske i finansijske instrumente za pravičnost, uzajamnost i sprečavanje života od rente.
Upravo spoznaja o ograničenosti ciljeva i dosega u svome vremenu i u realnom svijetu, kao i o kompatibilnosti islama s demokratskim vrednotama i socijalnom državom, posebno iz iskustvene perspektive jugoslavenskog i bosanskog socijalističkog eksperimenta, Aliju Izetbegovića konačno formira kao umjereno konzervativnog političara i državnika, čiji je cilj demokratska republika građanskih sloboda i, u bosanskom slučaju, ravnopravnosti triju naroda koji ju čine.
(nastavlja se)
