Godinu dana nakon svečanog potpisivanja sporazuma o prekidu vatre u Gazi pod pokroviteljstvom Washingtona i Mirovnog vijeća, bilans na terenu razotkriva potpunu propast diplomatske iluzije: uz gotovo 1.500 ubijenih civila, uništenu infrastrukturu i trajnu vojne okupaciju, prekid vatre preživio je samo u jeziku međunarodne politike

Dana 30. septembra 2026. godine, jedna majka vrištala je posred ulice u Gaza Cityju. Njena kćerka, Imán Abdel Aal, upravo je ubijena u izraelskom zračnom napadu na stambeni objekat, zajedno s još dvije osobe. „Imán, Imán! Bože, daj mi snage!“, odjekivalo je u potresnom snimku ispred bolnice Al Shifa, dok je tijelo djevojčice ležalo umotano u bijeli ćefin.

Ovaj tragični prizor tek je jedan u svakodnevnom nizu dokaza da se navršila godina dana od potpisivanja sporazuma o prekidu vatre između Izraela i Hamasa, prekida vatre koji je tokom svih dvanaest mjeseci postojao isključivo na papiru. Sporazum, potpisan u oktobru 2025. pod snažnim pritiskom Washingtona i uz pompeze najave Mirovnog vijeća pod predsjedavanjem američke administracije Donalda Trumpa, deklarativno je nalažeo „hitno okončanje rata“ i potpunu obustavu svih vojnih operacija. Godinu dana kasnije, oružje i dalje ubija, a izraz „prekid vatre“ zloupotrebljava se u diplomatskim krugovima kao da sama njegova egzistencija uspostavlja mir na terenu.

Iza retoričke fasade međunarodne diplomatije krije se frapantna statistika: od stupanja na snagu sporazuma pa do početka oktobra 2026. godine, na području Gaze registrovana su 1.477 smrtna slučaja uzrokovana izraelskim vojnim djejstvima. Među poginulima je 308 maloljetnika, gotovo jedno dijete dnevno, te 154 žene, uz više od 5.200 ranjenih. Prekid vatre tako nije zaustavio stradanja, već je samo smanjio intenzitet i promijenio formu vojne prisutnosti.

Jedna od najopasnijih posljedica proteklih dvanaest mjeseci nije samo vojna oružana praksa na terenu, već sistematska erozija samog značenja međunarodnih sporazuma. Prekid vatre sačuvan je u službenim saopćenjima dok se sve njegove odredbe svakodnevno krše. Kada se izuzetak ponavlja dan za danom, prekršaj prijeti da postane pravilo.

Za više od dva miliona stanovnika Gaze, razlika između potpisanog i poštovanog sporazuma nije pravno nadmudrivanje, već granica između života i smrti. Porodice koje dane provode u improviziranim šatorima, školskim učionicama preuređenim u kolektivne smještaje ili u ruševinama zgrada kojima prijeti urušavanje, žive u stalnom strahu. Prošlog mjeseca, 21 osoba, od kojih polovina djece, izgubila je život kada se u Gaza Cityju srušila jedna od takvih oštećenih stambenih zgrada.

Diplomatski okvir koji je pratio prekid vatre bio je prožet trijumfalističkom retorikom Washingtona i tzv. Mirovnog vijeća, organa stvorenog da demonstrira uspjehe američke vanjske politike. Prošlog mjeseca, to tijelo objavilo je šestomjesečni strateški plan vrijedan 2,45 milijardi dolara za početak obnove Gaze. Međutim, ta cifra predstavlja tek kap u moru u odnosu na 71,4 milijarde dolara, koliko prema procjenama Ujedinjenih nacija, Evropske unije i Svjetske banke iznosi stvarna šteta i cijena oporavka Pojasa.

No, kontradikcija je još dublja od same finansijske nesrazmjere. Članovi izraelske vlade, uključujući i premijera Benjamina Netanyahua, otvoreno poručuju da će Izrael zadržati trajnu vojnu prisutnost u Gazi, dok pojedini politički krugovi i dalje javno zastupaju ideje o trajnom preseljenju palestinskog stanovništva. Obnova teritorije zahtijeva osnova ljudska prava: da se ljudi vrate na svoja ognjišta, da ostanu na svojoj zemlji i da odlučuju o vlastitoj budućnosti. Bez tih uslova, svaki plan obnove ostaje tek mrtvo slovo na papiru.

Na terenu, izraelska vojna okupacija preoblikovala je geografiju Pojasa Gaze. Više od polovine teritorije nalazi se pod izravnom kontrolom izraelskih snaga, iza takozvane „žute linije“ koja razdvaja civilni prostor od zone u kojoj djeluje vojska. Kako upozoravaju organizacije poput Amnesty Internationala, jedina oznaka te linije jesu žute plastične kante raspoređene u prostoru, bez jasnog perimetra, zbog čega stotine civila svakodnevno po grešci prelaze u zonu u kojoj postaju vojne mete.

Ekipe organizacije Ljekari bez granica (MSF) u medicinskim punktovima, poput onog u Zeitunu, svakodnevno zbrinjavaju civile s prostrijelnim ranama zadobijenim u blizini te linije. „Ljudi se osjećaju kao da rat nikada nije ni stao. Mnogobrojna djeca koja su se vratila u svoje kvartove nisu pronašla ni svoje doma ni svoje igračke. Mnogi kažu da blizu žute linije njihove kuće više nemaju zidove“, navodi Mahmoud al Balbisi, stručnjak za mentalno zdravlje pri MSF-u.

Situacija s osnovnim životnim uslovima je katastrofalna. Gaza i dalje nema tekuću vodu ni električnu energiju. Čitavo stanovništvo ovisi o humanitarnoj pomoći i višesatnom čekanju u redovima pred cisternama kako bi napunili kanistere vode. Niti jedna od 36 bolnica ne radi u punom kapacitetu, a trenutnim tempom biće potrebno više od četiri godine da se evakuiše oko 20.000 pacijenata kojima je hitno potrebno liječenje u inostranstvu.

Ljekari na terenu izvještavaju o masovnoj pojavi gastroenteritisa, akutnih respiratornih infekcija, hepatitisa, teških kožnih oboljenja poput šuge i pedikuloze, uz hroničnu nestašicu osnovnih lijekova. Humanitarna organizacija Acción Contra el Hambre upozorava da je uništenjem poljoprivrednog zemljišta i infrastrukture uništen cjelokupan lokalni prehrambeni sistem. Prehrana stanovništva svedena je na puko preživljavanje, dok opasnost od sistemske gladi i dalje visi nad glavama više od dva miliona ljudi.

Posebno tragične posljedice ove produžene agonije snose najmlađi. Prema podacima UN-a, maloljetnici čine oko 30 posto poginulih u dosadašnjem toku sukoba, dok je najmanje stotinu djece umrlo od direktnih posljedica izgladnjivanja. Umjesto odlaska u školske klupe, jer školski sistem u Gazi praktično više ne postoji, djeca provode dane tražeći vodu, sakupljajući drva ili čekajući u redovima pred javnim kuhinjama.

Organizacija Save the Children upozorava na nepovratne psihološke i razvojne posljedice kod čitave jedne generacije koja je svjedočila nestanku roditelja, prijatelja i čitavih stambenih naselja. „Odrasta generacija u uslovima potpune fizičke i psihološke nezaštićenosti. Djeca se povlače u sebe, gube interes za život, pokazuju znakove traume poput nesvjesnog ujedanja noktiju, noćnog mokrenja, agresivnog ponašanja i napada anksioznosti“, ističu.

Stručnjaci MSF-a primjećuju kod djece u Gazi poseban fenomen: tjeskobni, odsutni pogled i stalno stanje pripravnosti na opasnost. Uništenje djetinjstva i porodičnih veza šteta je koju nikakvi budući finansijski planovi za obnovu neće moći sanirati ukoliko se ne uklone uzroci koji do toga dovode.

Pitanje koje se postavlja nakon godinu dana formalnog prekida vatre nije više samo pitanje oružanog sukoba na Bliskom istoku, već pitanje opstanka međunarodnog prava i kredibiliteta diplomatskog jezika. Ako međunarodna zajednica prihvati da prekid vatre može neograničeno koegzistirati s svakodnevnim bombardovanjima, ubistvima civila i raseljavanjem, kršenje sporazuma pretvara se u prihvatljivu anomaliju.

U proteklih godinu dana primirje se održalo samo na papiru. Nastaviti govoriti o „prekidu vatre“ dok svakodnevno ginu civili znači učestvovati u stvaranju iluzije normalnosti koja ne postoji. Kada se formalno dogovori obustava vatre, oružje mora ušutjeti. Sve ostalo je prihvaćanje okvira koji normalizuje nepravdu i svodi ljudski život na sporednu varijablu u geopolitičkim kalkulacijama. Gaza danas stoji kao potresno upozorenje šta se događa kada diplomatija izabere rečenice umjesto ljudskih života.