Sačuvani arhivski dokumenti i privatna prepiska iz posljednjih decenija osmanske vladavine otkrivaju dosad slabo poznatu sliku privatnog života u Sarajevu. U vremenu kada su u čaršiju pristizale prve šivaće mašine, hemijske čistione i bečki namještaj, sarajevske porodice balansirale su između strogih mahalskih običaja, života na veresiju i nezadrživog talasa zapadne modernizacije

Privatni život tradicionalno je smatran tabuom u starom Sarajevu, o njemu se van kuće gotovo da i nije govorilo. Ipak, sačuvani arhivski uspomenci, pismena svjedočanstva i rijetka privatna prepiska otrivaju iznenađujuće živu i dinamiku sliku sarajevske svakodnevice polovinom i u drugoj polovini 19. stoljeća. Bilo je to vrijeme kada je grad, pod uticajem reformi i dolaska zapadnih tekovina, ubrzano dobijao obrise moderne prijestolnice: u čaršiji su otvarane prve hemijske čistione, pivare, fotografske radnje, pa čak i pisarnice koje su nudile usluge pisanja pisama na „bosanskom, njemačkom i hrvatskom jeziku“. Dok je Anton Šmucer u lokalnim novinama reklamirao prvu „amerikansku mašinu koja sama šije“, unutar visokih avlijskih zidova odvijala se tiha porodična drama između tradicije i modernizacije.

Uvriježeno je mišljenje da su se u osmansko doba djevojke udavale gotovo pa iz dječijih igrališta. Međutim, arhivski podaci iz sarajevskih mahala poput Ali-pašine i Ferhadije otkrivaju sasvim drugačiju sliku. Iako su vjerski propisi punoljetstvo vezivali za biološko sazrijevanje, a zabilježeni su i rijetki pojedinačni slučajevi brakova u 12. ili 14. godini, sarajevske djevojke su u brak najčešće stupale između 14. i 33. godine života. Muškarci su se vjenčavali tek nakon 19. godine, a u bogatijim trgovačkim čaršijama rijetko ko je stajao pred kadiju prije 22. rođendana. Zanimljiv je i savjet Živka Crnogorčevića, koji u svojim zapisima poručuje da se muškarac ne treba ženiti prije 24. godine, dok onima koji pređu 36. savjetuje da se „ne žene nikako“.

Sama putanja do braka imala je strogo utvrđene etape: ašikovanje, provodadžisanje pa tek onda vjenčanje. Kod sarajevskih Jevreja postojali su i profesionalni provodadžije, zvani kazamenterosi, čiji je zadatak bio da po gradu hvale vrline i imetak mladića i djevojaka. Kod muslimana su provodadžijsku ulogu uglavnom preuzimale žene, jer su jedino one imale pristup ženskim prostorijama i mogle procijeniti da li djevojka rodom i ugledom odgovara mladoženjinoj kući.

S druge strane, brakovi iz interesa bili su česti u trgovačkim krugovima, ali i među begovatom. Otmica djevojke bila je izuzetno rijetka u samom gradu, a kada bi se i desila, motiv uglavnom nije bila strast nego puka sirotinja, mladi bi pobegli uz tihi pristanak roditelja kako bi izbjegli ogromne troškove svadbenog veselja.

U javnosti i pred zakonom, muškarac je bio neprikosnoveni gospodar, hranitelj i sudija. Međutim, strani putopisci koji su posjećivali Sarajevo uočili su zanimljivu dinamiku: sarajevska žena bila je posvećena, marljiva i skromna, ali je unutar četiri zida ona bila stvarni gospodar kuće. U javnosti se supružnici nikada nisu oslovljavali ličnim imenima. Kada je hroničar Mula Mustafa Bašeskija u svom čuvenom Ljetopisu zabilježio rođenje kćerke Merjeme, precizno je naveo sat, položaj sunca i sazviježđe Lava, ali ime svoje supruge nije ni spomenuo.

Rijetke sačuvane privatne prepiske ipak otkrivaju duboke emocije. Tako Joka Hadži-Ristić piše svom suprugu Vasi u Beograd, oslovljavajući ga uvijek sa „Najmiliji supruže Vaso“ i brinući se nad njegovim zdravljem: „Čuvaj se dobro da se ne razboliš, jer ja sam dan i noć za tobom u brigu“.

Zanimljivo je i to da, uprkos uvriježenim predrasudama o velikim orijentalnim porodicama i višeženstvu, poligamija u Sarajevu gotovo da nije postojala. Bila je izuzetno rijetka i u društvu naišla na osudu. Štaviše, sarajevske porodice uopće nisu bile mnogobrojne, u prosjeku su imale dvoje do troje preživjele djece. Tome je uveliko doprinosila i strahovita smrtnost novorođenčadi i male djece od raznih epidemija.

Prostor sarajevske kuće bio je građen s jednim osnovnim ciljem, zaštititi privatnost od nepoželjnih pogleda sa ulice. Visoki zidovi, tarabe, avlije i podjela na muški (selamluk) i ženski dio (haremluk) pružali su ukućanima potpunu slobodu. Čak je i carski zakonik strogo propisivao da novoizgrađena kuća ne smije imati prozore koji gledaju u komšijsku avliju, kuhinju ili bunar gdje se zadržavaju žene; u suprotnom, komšija je mogao natjerati vlasnika da prozor zazida ili podigne visoku drvenu pregradu.

Ipak, unutrašnjost tih kuća počela se ubrzano mijenjati. Dok su starije generacije i dalje njegovale tradicionalni stil, trgovačka elita počinje uvoziti evropski luksuz. Porodica Hadžiristić je tako nakon požara sagradila dvospratnicu i iz Beča naručila kompletan evropski namještaj: krevete, umivaonike, fotelje, kanabee i ormare. Strani konzuli su s čudom bilježili da pojava nekoliko stolica i stola u sarajevskoj kući postaje glavni statusni simbol i znak „prosvijećenosti“.

Veliku reformu doživjelo je i obrazovanje ženske djece. Otvaranjem svjetovnih i ženskih škola, poput one Stake Skenderove ili škole Adeline Irby, sarajevske djevojčice po prvi put dobijaju obavezu i slobodu svakodnevnog izlaska van kuće. Godišnje školske izložbe ručnih radova postaju pravi društveni događaji koje posjećuju osmanski namjesnici, konzuli i vjerski vjerodostojnici, dok se broj učenica u gradu krajem šezdesetih godina 19. stoljeća mjerio stotinama.

Svakodnevni život Sarajlija tog doba bio je prožet i manje lijepim pojavama, među kojima je dug bio apsolutni šampion. Zaduživanje kod bakalara, pekara i trgovaca bilo je toliko uobičajeno da se veresija smatrala ne samo potrebom, nego doslovno stilom života. Gotovo da nije bilo kuće koja nije imala svoj zapis u trgovačkim defterima.

Najveći potresi u porodici dešavali su se nakon smrti domaćina ili prilikom razvoda. Iako je razvod bio vjerski dozvoljen, u društvu se smatrao sramotom, pa su se bračne nesuglasice obično rješavale u krugu porodice, komšiluka i uz posredovanje vjerskih starješina. Kada bi do razvoda ipak došlo, najviše je patila ženina porodica, a podjela imovine znala je poprimiti dramatične razmjere, bilježi se tako slučaj u kojem je nakon razvoda, radi isplate miraza, na javnoj dražbi rasprodana čitava pivara na Vrelu Bosne.

Posljednje decenije osmanske uprave u Sarajevu bile su, tako, uzbudljivo prelazno doba. U tjesnacu između strogih običaja starog Orijenta i nezadrživog vala zapadne modernizacije, sarajevska porodica uspjela je sačuvati svoj specifični duh, toplinu doma skrivenu iza visokih taraba, ali i otvorenost prema novom vremenu koje je već kucalo na vrata.

(Za tekst korišten materijal iz rada Hane Younis: SKICE PORODIČNOG ŽIVOTA U SARAJEVU POSLJEDNJIH DECENIJA OSMANSKE VLADAVINE”, Institut za istoriju, Sarajevo)