Polemike oko knjige Kultura Srba u Sarajevu (1468-1941), objavljene u Beogradu u izdanju Državnog arhiva Srbije i Arhiva Bosne i Hercegovine, ukazale su na ozbiljne zloupotrebe institucija u političke svrhe. Na ovo je jasno ukazao Fuad Ohranović, zamjenik direktora Arhiva Bosne i Hercegovine, koji je podnio informaciju Vijeću ministara BiH o nizu neistinitih i netačnih tvrdnji iznesenih u toj knjizi.
Fuad Ohranović je jasno stavio do znanja da nije bio dio projekta, niti je imao pristup tekstovima prije objavljivanja. No, problem je dublji od njegovog pojedinačnog angažmana – riječ je o ozbiljnom pokušaju da se jedna državna institucija iskoristi za promociju politički obojenih i historijski neutemeljenih tvrdnji.
Zloupotreba nauke i politički kontekst
Kako Ohranović ističe, knjiga sadrži dijelove koji su korektno napisani i mogli su predstavljati doprinos izučavanju kulture sarajevskih Srba. Međutim, oni su ostali u sjeni revizionističkih i mitoloških narativa koji pokušavaju reinterpretirati historijske procese kroz prizmu nacionalnih i političkih interesa.
Posebno problematičan je angažman Drage Mastilovića, direktora Instituta historijskih nauka u Istočnom Sarajevu, čiji tekstovi u knjizi sadrže niz neistina, uključujući tvrdnje o stradanju “srpskih civila, posebno u dijelovima Sarajeva pod kontrolom muslimanskih snaga 1992-1995.” Ovakvi navodi nemaju uporište u ozbiljnim historijskim istraživanjima i predstavljaju pokušaj kreiranja lažne slike o ratu u Bosni i Hercegovini.
Dodatno, knjiga obiluje problematičnim interpretacijama osmanskog perioda. Direktor Državnog arhiva Srbije Miroslav Perišić, primjerice, tvrdi da je prelazak na islam bio isključivo ekonomski motivisan, zanemarujući kompleksnost historijskih procesa i uloge različitih društvenih grupa u tom periodu. Ovakav redukcionizam, koji citira književne narative umjesto historijskih izvora, ukazuje na neozbiljan pristup temi.
Simbolika promocije: Bosanska zastava u ćošku
Da iza knjige ne stoji naučni interes već politički projekat, najbolje pokazuje način na koji je organizovana njena promocija. Ohranović s pravom ističe da je na promociji bosanska zastava bila skrajnuta u ćošak, dok su iza govornice dominirale zastave Srbije i entiteta Republika srpska.
Ovakav simbolički potez jasno pokazuje kako se ova knjiga koristi kao alat za političke ciljeve – umjesto da bude ozbiljan akademski rad, ona služi kao sredstvo afirmacije narativa koji minimiziraju ili iskrivljuju historiju Bosne i Hercegovine.
Pitanje koje se postavlja nakon ove polemike jeste – dokle će institucije Bosne i Hercegovine biti korištene za projekte koji rade protiv interesa države? Ohranović je ispravno podnio informaciju Vijeću ministara, ali njegov čin bi trebao biti tek početak šire reakcije.
Akademska zajednica, ali i državne institucije koje se bave historijom i kulturom, moraju jasno reagovati na pokušaje falsifikovanja historije pod okriljem zvaničnih institucija. Zloupotreba Arhiva Bosne i Hercegovine u ovom slučaju pokazuje koliko je važno osigurati da se naučni i arhivski radovi temelje na strogim kriterijima profesionalizma i historijske istine, a ne na dnevno-političkim i nacionalističkim interpretacijama.
Ohranovićev hrabri glas protiv ovog projekta treba biti jasni poticaj i drugima da dignu svoj glas i ne dopuste da se institucije koje čuvaju historiju Bosne i Hercegovine koriste za njeno iskrivljavanje.
