Trumpov ambasador u UN-u glasao je zajedno s Rusijom i Kinom protiv rezolucije koju je predložila Evropa za “promoviraje sveobuhvatnog, pravednog i trajnog mira u Ukrajini”. Glasanjem u tom smjeru i stavljanjem Sjedinjenih Država na istu stranu s ruskim agresorom, Trump je pogazio načela suvereniteta, nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i prava na slobodan izbor saveza – načela koja čine temelj liberalnog poretka

Dana 23. veljače 2025., dok se približavala treća godišnjica ruske invazije na Ukrajinu, Njemačka je izašla na prijevremene izbore. Ovi izbori uslijedili su nakon gorkog raspada koalicije “semafor”, koja nije uspjela ostvariti epohalnu promjenu (Zeitenwende) koju je obećala – transformaciju vanjske i ekonomske politike zemlje. Štaviše, održali su se u ključnom trenutku historije zemlje, možda uporedivom s 1949. i 1989. godinom. U ta dva navrata, (Zapadni) Nijemci mogli su računati na Sjedinjene Američke Države. Danas, ne baš.

Razlog je Donald Trump. Od povratka u Bijelu kuću u januaru, Trump je neumorno radio na narušavanju, pa čak i uništavanju starog međunarodnog poretka i struktura upravljanja koje su ga pratile. Njegov potpredsjednik JD Vance i njegov tehnološki prijatelj Elon Musk javno su izrazili podršku njemačkoj krajnjoj desnici. Trump nije samo zaprijetio upotrebom sile protiv članica NATO-a poput Danske (zbog Grenlanda), već je i marginalizirao evropske saveznike Amerike kako bi vodio politiku velikih sila bez njihovog uključivanja. U potezu bez presedana, američki predsjednik čak je odlučio sprijateljiti se s ruskim diktatorom Vladimirom Putinom u pokušaju da donese mir u Ukrajinu.

Nakon prebrojavanja glasova, rezultati su otkrili značajan politički pomak. Alternativa za Njemačku (AfD) udvostručila je svoj udio na 20,8%, uglavnom u istočnoj Njemačkoj. Scholzovi socijaldemokrati (SPD) osvojili su samo 16,4%, što je njihov najgori rezultat od 1949., uglavnom su dobili glasove iz bivših industrijskih uporišta zapadne Njemačke. Liberali nisu prešli prag od 5%, a Zeleni su dobili samo 11,6%.

Njemački eksperiment ekološko-liberalno-socijaldemokratske trojke bio je mrtav.

Iako su kršćanski demokrati, predvođeni Friedrichom Merzom, pobijedili s 28,5%, položaj AfD-a kao druge snage učinio je tu pobjedu gorko-slatkom za desni centar. Merz je insistirao da nikada neće formirati koaliciju s krajnjom desnicom i njezinim ozloglašenim neonacističkim tendencijama. Držat će se takozvanog političkog zida (Brandmauer) stvorenog kako bi zaštitio demokratiju uspostavljenu u Saveznoj Republici u poslijeratnom razdoblju. Koliko god tradicionalni republikanci u SAD-u možda jesu prodali svoje ideale Trumpovom MAGA pokretu, u Njemačkoj Merzov CDU se nikada ne bi udružio s AfD-om Alice Weidel.

Lekcije iz ponora Trećeg Reicha i Drugog svjetskog rata neće biti zaboravljene.

U izbornoj noći, nije bila riječ samo o domaćoj njemačkoj politici. Budući kancelar nije štedio riječi kada je pred televizijskim kamerama, okružen čelnicima drugih stranaka na takozvanom Elefantenrunde [okruglom stolu kandidata nakon zatvaranja birališta], govorio o budućnosti.

Birači su možda izrazili frustraciju zbog imigracije, kriminala i ekonomske recesije. No Merz je svoje poglede usmjerio na vanjsku politiku i evropsku sigurnost. Govorio je o ključnom izboru između mira i rata te o tome ko su prijatelji, a ko neprijatelji. Pozvao je na novu evropsku čvrstinu, ne samo pred neoimperijalističkom Rusijom, već i pred neoizolacionizmom Sjedinjenih Država, optužujući obje zemlje za miješanje u njemačke demokratske procese.

Nema sumnje da “historijski uspjeh” Weideline stranke odražava opći evropski (pa čak i globalni) trend antiliberalnog populističkog nacionalizma. Autoritarni, čak fašistički glasovi sve su glasniji. Putin ih već dugo potiče svojim hibridnim ratom. Ono što je Merza posebno uznemirilo bilo je ponašanje Trumpove administracije.

Moguće je – usudio se reći te večeri i ponavljao je od tada – da će Njemačka morati zagovarati vojnu “nezavisnost” Evrope od Sjedinjenih Država, koje očito više ne mare za nju. Šta je ostalo od međusobne ovisnosti i geopolitičkog “Zapada”, od zajedničkih vrijednosti i starog osjećaja iskrenog prijateljstva? Odjednom su ih zamijenile ogromna nesigurnost i nepovjerenje.

Merzove primjedbe označavaju prekretnicu i otkrivaju u kojoj mjeri je Trumpovo neodgovorno ponašanje narušilo povjerenje Berlina u Washington. U samo mjesec dana, poslijeratni politički i institucionalni temelji Njemačke i Evrope uzdrmani su do srži.

Od 1940-ih, Sjedinjene Države bile su svjetionik slobode i demokratije te model tržišne ekonomije. Unutar NATO-a bile su čvrsti saveznik Evrope u pitanjima nuklearnog odvraćanja i odbrane. Sve poslijeratne američke vlade prihvatale su stav Franklina D. Roosevelta da je “najrazumniji i najučinkovitiji način zaštite [američkih] nacionalnih interesa međunarodna saradnja.”

No 24. februara 2025., Trumpov ambasador u UN-u glasao je zajedno s Rusijom i Kinom protiv rezolucije koju je predložila Evropa za “promoviraje sveobuhvatnog, pravednog i trajnog mira u Ukrajini”. Glasanjem u tom smjeru i stavljanjem Sjedinjenih Država na istu stranu s ruskim agresorom, Trump je pogazio načela suvereniteta, nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i prava na slobodan izbor saveza – načela koja čine temelj liberalnog poretka utvrđenog u Povelji UN-a (1945.), Helsinškom završnom aktu (1975.) i Pariškoj povelji (1990.).

Također je okrenuo leđa tradicionalnom “carstvu na poziv” koje su mu ponudili Evropljani nakon Drugog svjetskog rata. Nemojte se zavaravati: pozivnica još uvijek stoji. Pitanje je žele li Sjedinjene Države ostati na zabavi koju su tako dugo pomagale stvarati. Za sada, kako je pokazao hitno sazvani samit u Londonu drugog marta, organiziran radi odbrane Ukrajine i sigurnosti starog kontinenta, Trump preferira sukob i poziciju velikog remetitelja. A nesigurnost, zajedno s korakom naprijed Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske da zauzmu diplomatsku prvu liniju, prisiljava Merzovu Njemačku da razmotri načine kako popuniti potencijalnu prazninu za NATO-ovim stolom. Za dobrobit Evrope, možda će čak morati razmisliti o poduzimanju akcija protiv Sjedinjenih Država.

Ovo će biti nova pozicija za zemlju. Nakon Hladnog rata govorilo se da je ujedinjena Njemačka postala “normalna”, “odrasla” nacija. Čak i nakon pada Zida, Savezna Republika preferirala je naglašavati svoj status “civilne sile”. Politički se takođe malo šta promijenilo, jer se Berlin, poput Londona i čak Pariza, oslanjao na Washington za vodstvo u pitanjima sigurnosti i svjetskog poretka.

Putinov rat i Trumpovo nepredvidivo nasilje promijenili su situaciju. Sada se mora preći s riječi na djela, ili će biti nemoguće “pobijediti” – riječima njemačkog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera – ne samo u Ukrajini, već na cijelom kontinentu.

Kod kuće, Friedrich Merz prvo ima težak zadatak izgradnje stabilne koalicije sa socijaldemokratima. Zatim će morati oživjeti njemačku ekonomiju i istovremeno ujediniti Nijemce i druge Evropljane oko zajedničkog cilja: pravednog i održivog mira u Ukrajini, odbrane demokratije u Evropi i opstanka transatlantskih veza.

Suočavanje s hirovitim i impulsivnim Amerikancima bit će još teže. Uostalom, diplomatija je najuspješnija kada postoji uljudnost i predvidljivost. Ali jedno je sigurno: Njemačka mora ojačati svoje vojno prisustvo i sarađivati s jedinim evropskim nuklearnim silama, Francuskom i Ujedinjenim Kraljevstvom, jer velika prijetnja ruske agresije visi nad svima nama. Berlin stoga mora nastaviti držati oči uperene na istok i zapad kako bi ispunio svoju preuzetu odgovornost za stabilizaciju i osiguranje kontinenta.

Moguće je da će iz ove egzistencijalne krize izaći Njemačka sposobna stajati na prvoj liniji, ne bojeći se sebe niti paralizirana svojom prošlošću. Merz pokušava i obećava učiniti “sve što je potrebno” za sigurnost i odbranu. Dok je odlazeći kancelar Scholz ostao u pozadini na summitu u Londonu, daleko iza čelnika Britanije, Francuske, Poljske, Finske i ratom razorenog Ukrajinca, novopridošli Friedrich Merz istaknuo se – svakako na nacionalnoj sceni.

Pregovarao je sa svojim budućim koalicijskim partnerom o potrošnji od gotovo bilion eura, uključujući dogovor o hitnom oslobađanju ogromnog iznosa sredstava za obnovu infrastrukture (500 milijardi) i za oružane snage, Bundeswehr (400 milijardi). U historijskom preokretu tradicionalnog pravila o ograničenju duga (Schuldenbremse), CDU i SPD odlučili su se usuditi okončati dugu eru štednje kako bi olakšali njemačko ponovno naoružavanje.

Sve to nudi priliku, iako opasnu. Jer ako Merz i njegove evropske kolege ne uspiju u svim svojim pokušajima da podupru kontinentalnu koheziju i liberalnu demokratiju, a nacionalizam vođen strahom nastavi prevladavati, 2029. godina mogla bi završiti nalik na 1929. ili 1933. I njemačka prošlost vratit će se da je zaista progoni.

Kristina Spohr je profesorica međunarodne historije na Londonskoj školi ekonomije i Univerzitetu Johns Hopkins; ovaj komentar objavio joj je El Pais