Nakon decenija napretka, svijet svjedoči organiziranoj kontrarevoluciji protiv feminizma i rodne ravnopravnosti. Od ukidanja prava na pobačaj u SAD-u do napada na „politiku raznolikosti“ u Evropi, nacionalistički i religijski pokreti širom planete pokušavaju poništiti postignuća prošlog stoljeća. Stručnjaci upozoravaju na sve jaču međunarodnu mrežu organizacija koje promovišu „tradicionalne porodične vrijednosti“ i ograničavaju ženska prava. Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću i jačanje evropske desnice dodatno učvršćuju taj talas

Historija se, govorio je Martin Luther King, „ne kreće pravolinijski ali njen moralni luk teži ka pravdi“. Ipak, kretanje naprijed često ide u trzajima: dva koraka naprijed, jedan nazad. Tako je i s pravima žena i ravnopravnošću spolova. Nakon decenija postepenog napretka, svijet se sada suočava s vidljivim povlačenjem, kontrarevolucijom protiv feminizma i rodne jednakosti.

Francuska je 2024. godine, na inicijativu predsjednika Emmanuela Macrona, uvela pravo na pobačaj u vlastiti Ustav. Godinu kasnije, ista ideja vodi vladu Pedra Sáncheza u Španiji. Obje zemlje svoje odluke predstavljaju ne kao trijumf liberalnih vrijednosti, već kao preventivni čin, kao osiguranje protiv mogućeg „reakcionarnog vala“ koji bi mogao potkopati dostignuta prava.

„Ponovo puše zao vjetar u našim društvima“, upozorio je Macron. „Reakcionarne, patrijarhalne sile pokušavaju preuzeti vlast u obliku međunarodne konzervativne internacionale. Žele osporiti decenije postignuća.“ Citirajući filozofkinju Simone de Beauvoir, dodao je: „Nikada ne zaboravite da je dovoljna jedna politička, ekonomska ili religijska kriza da se dovedu u pitanje prava žena.“

Tokom posljednje decenije, širom svijeta, od Latinske Amerike do Evrope, od Indije do Ugande, bilježi se povratak autoritarizma, nacionalizma i religijskog konzervativizma, čiji su prvi udari usmjereni upravo na prava žena, seksualnih manjina i rodnu ravnopravnost.

Iako se može pomisliti da u razvijenim demokracijama ta prijetnja nije ozbiljna, kao što pokazuju i široke parlamentarne većine koje su u Francuskoj podržale ustavnu reformu, uključujući čak i glasove Marine Le Pen, stvarnost je mnogo složenija. Iza prividnog konsenzusa, širom planete jača organizovana mreža pokreta koji pokušavaju redefinirati pojam porodice, poništiti prava stečena borbom, i vratiti žene u tradicionalne uloge.

Američka istraživačica Saskia Brechenmacher, iz organizacije Carnegie Endowment for International Peace, autorka je studije The New Global Struggle Over Gender, Rights, and Family Values. U njoj dokumentira kako se širom svijeta formiraju transnacionalne mreže koje djeluju protiv feminizma i rodne ravnopravnosti. Među njima su organizacije poput International Organization for the Family, Family Watch International, Alliance Defending Freedom, C-FAM i CitizenGO (posljednja sa sjedištem u Španiji).

„Obrazac je sličan svugdje“, kaže Brechenmacher. „Radi se o osporavanju liberalnih ideja o ženskim pravima i o promociji tradicionalističke slike društva.“

„U većini zemalja, desničarski pokreti promovišu takozvanu politiku porodice — model koji nema veze s raznolikošću i ravnopravnošću“, objašnjava Cristina Gallach, bivša zamjenica generalnog sekretara Ujedinjenih nacija i španska državna sekretarka za vanjske poslove. „Taj model vraća ženu kući, među djecu. U isto vrijeme, pokušava se ograničiti pristup tržištu rada i ograničiti seksualna i reproduktivna prava.“

Prema izvještaju Beijing+30: A Roadmap for Women’s Rights for the Next Thirty Years, koji je objavila Univerzitet Columbia, 2024. godine skoro četvrtina zemalja svijeta bilježi nazadovanje u ženskim pravima i rodnoj ravnopravnosti. Slično upozorava i britanska advokatica Miriam González Durántez, osnivačica globalne inicijative Inspiring Girls: „Vidimo otvoreni otpor prema raznolikosti. On dolazi iz trumpističkog krila Sjedinjenih Država, predvođenog Stephenom Millerom, koji je pozvao da se ukine svaka politika raznolikosti, nazivajući je ‘komunističkom’.“

Poticaj Francuskoj da ustavno zaštiti pravo na pobačaj došao je nakon što je Vrhovni sud SAD-a 2022. godine poništio presudu Roe protiv Wade, koja je gotovo pola stoljeća štitila to pravo. Ta odluka je odjeknula svijetom poput udara groma i otvorila vrata nizu restriktivnih zakona u konzervativnim američkim državama.

U Evropi, slična ograničenja već postoje u Poljskoj i Mađarskoj, gdje su desničarske vlade postepeno potkopale zakonsku zaštitu ženskih prava.

Izvan Zapada, trend poprima drastične oblike. U Argentini, predsjednik Javier Milei ukinuo je Ministarstvo za žene i predložio brisanje pojma „femicid“ iz krivičnog zakonika. U Rusiji, Vrhovni sud je proglasio „međunarodni LGBT pokret“ ekstremističkom organizacijom. U Ugandi, 2024. godine, donesen je zakon koji predviđa doživotni zatvor za „promociju homoseksualnosti“ i smrtnu kaznu za „otežanu homoseksualnost“. U Turskoj, ministarstvo za rodnu ravnopravnost ugašeno je još ranije. A u Afganistanu „najjasniji primjer“, kaže Gallach, talibani sistematski brišu žene iz javnog života.

„Iako se ne mogu izjednačiti demokratske reforme i diktatorske represije, postoji jasan zajednički obrazac,“ tvrdi Brechenmacher. „U svima njima prisutna je kombinacija nacionalizma i religijskog konzervativizma i svi koriste isti jezik.“

Na međunarodnim forumima to se vidi i u promjeni službenog vokabulara. „U dokumentima Ujedinjenih nacija sada se sve rjeđe spominje riječ ‘rod’. Feministički pojmovi nestaju iz jezika,“ upozorava Gallach. „Kontrola jezika postaje jedno od najvažnijih oružja ovih politika.“

Dolazak Donalda Trumpa ponovo u Bijelu kuću u januaru 2025. simbolično je označio kulminaciju te kontrarevolucije. Jedna od njegovih prvih odluka bila je uredba kojom se federalnim agencijama nalaže da uklone svaku izjavu ili regulativu koja „promovira ideologiju roda“.

Paralelno, nacional-populističke stranke širom Evrope, u Francuskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji bilježe rast podrške. U Italiji već vlada Giorgia Meloni, političarka postfašističkog nasljeđa, dok Marine Le Pen u Francuskoj i Alice Weidel u Njemačkoj predvode stranke koje otvoreno promiču anti-feminističke narative.

„To što žene stoje na čelu tih pokreta ne znači da vode feminističke politike,“ naglašava Gallach. „One su liderke u muškim strukturama, ali ne predstavljaju model empatije i solidarnosti poput Merkel, May ili Kamale Harris. To je agresivan model, ogoljen od empatije.“

Jedan od motiva koji hrani ovu kontrarevoluciju jeste „demografska panika“ i teorija ekstremne desnice o „velikoj zamjeni“, prema kojoj migranti iz globalnog juga navodno „mijenjaju “ bijelu evropsku populaciju. „Ta ideja služi da se žene nagovore da rađaju više djece“, objašnjava jedna bivša evropska dužnosnica. „A da bi imale više djece, treba im ograničiti pravo na pobačaj i obeshrabriti njihov rad na tržištu rada.“

Ovo ideološko spajanje „patriotizma“ i nataliteta postaje centralni motiv ultradesničarskih pokreta, od američkog MAGA pokreta, preko španskog Voxa, do evropskih ekstremističkih krugova. „To je savršen spoj: mit o demografskom gubitku i želja da se žene vrate u ‘prirodnu’ ulogu majke,“ dodaje izvor.

Poznata njemačka feministkinja Alice Schwarzer upozorava na novu vrstu opasnosti: digitalnu. „Desničarski populisti šire retrogradnu sliku žene, poslušne, kućne, majčinske, a taj se model širi putem društvenih mreža i influensera,“ kaže ona. „To uništava feminizam iznutra.“

Schwarzer ističe i da današnji „queer i woke feminizam“, iako dobronamjeran, često postaje kontraproduktivan: „Pretjerana jezička pravila i apstraktne rasprave odvlače pažnju od stvarnih problema žena nasilja u porodici, ekonomske nesigurnosti, dvostrukog tereta posla i brige o porodici.“

Prema Miriam González Durántez, ni poslovni sektor više ne djeluje kao saveznik. „Sve je više kompanija koje se plaše podržati projekte koji se mogu označiti kao ‘diverzitet’ ili ‘inkluzija’.“ Uzrok vidi u kulturnom ratu oko pojma woke, termina koji se danas koristi gotovo kao oružje protiv progresivnih ideja. „Taj rat protiv raznolikosti nije ograničen na politiku, on ulazi u korporacije, škole, medije.“

Brechenmacher u svom izvještaju upozorava da feministički pokreti sada imaju „strateški izazov“: kako odgovoriti na nezadovoljstvo muškaraca, naročito mladih, koji sve češće podržavaju mizogine i reakcionarne pokrete. „Nije fer reći da su svi muškarci privilegirani samo zato što su muškarci,“ dodaje González Durántez. „Mladi radnik u ruralnom dijelu SAD-a, ili u nekom španskom selu, koji živi od privremenog posla, ne osjeća se kao privilegovan. Kada ga nazovu ‘bijelim patrijarhom’, on se radikalizuje.“

Empatija i dijalog, smatra ona, moraju biti temelj novog feminizma inače će jaz među spolovima samo rasti. Uprkos svemu, Brechenmacher vjeruje da je napredak teško zaustaviti. „Žene širom svijeta danas rade više nego ikad, studiraju više nego ikad, i to se ne može jednostavno poništiti.“ Ali upozorava da je depolitizacija rodne ravnopravnosti, koja je donedavno djelovala kao gotova stvar, sada završena. „Ta pitanja su ponovo politizirana. I mnogi akteri ih više ne prihvataju kao samorazumljive.“

Zato, zaključuje, ustavno upisivanje prava poput pobačaja ima vrijednost ali samo kao privremena zaštita. „Što su prava dublje institucionalizovana, teže ih je ukinuti. Ali to nije dovoljno. Potrebna je široka društvena koalicija koja će ih braniti svaki dan.“