Bosna i Hercegovina je u drugoj polovini 19. stoljeća postala epicentar diplomatskog nadmetanja između Austro-Ugarske, Rusije i Velike Britanije. Austro-Ugarska je težila okupaciji BiH radi strateške sigurnosti i teritorijalne ekspanzije prema Balkanu. Rusija je nastojala proširiti svoj utjecaj na Balkanu, koristeći zaštitu pravoslavnog stanovništva kao izgovor, dok je Velika Britanija je bila protiv ruskog širenja prema Bosforu i koristila diplomatske pritiske da očuva ravnotežu snaga.
Hercegovački ustanak iz 1875. godine predstavlja jedan od ključnih događaja kasnoosmanske historije Balkana, a njegovi uzroci i povodi tumačeni su u različitim historiografskim tradicijama kroz širok spektar izvora. Dok određeni historiografski pristupi polaze od osmanskih administrativnih dokumenata i fokusiraju se na lokalne fiskalne i društvene okolnosti koje su prethodile eskalaciji nasilja, drugi naglašavaju političke, kulturne i idejne procese koji su se razvijali u decenijama prije ustanka.
Bosna i Hercegovina je u drugoj polovini 19. stoljeća postala epicentar diplomatskog nadmetanja između Austro-Ugarske, Rusije i Velike Britanije. Austro-Ugarska je težila okupaciji BiH radi strateške sigurnosti i teritorijalne ekspanzije prema Balkanu. Rusija je nastojala proširiti svoj utjecaj na Balkanu, koristeći zaštitu pravoslavnog stanovništva kao izgovor, dok je Velika Britanija je bila protiv ruskog širenja prema Bosforu i koristila diplomatske pritiske da očuva ravnotežu snaga.
Konzularna predstavništva velikih sila u BiH – Austrija (1850), Francuska (1852), Rusija i Britanija (1857), Italija (1863), Pruska (1864) – nisu bila samo informativna tijela, već instrumenti diplomatskog utjecaja. Njihovo prisustvo omogućilo je direktnu komunikaciju sa lokalnim vlastima i praćenje reformskih procesa, piše dr. Emir Demir u tekstu pod naslovom “Osmanski diplomatski dopis o ustanku u Hercegovini (1875): Prijevod i analiza stavova Visoke Porte”, koji je objavljen u posljendjem broju Anala Gazi Husrev-begove biblioteke.
Porta je, navodi Demir, pokušala umiriti situaciju ‘iradom’ od 2. oktobra 1875. godine, obećavši reformu poreznog sistema i uprave. Međutim, to nije dalo rezultate, što je dodatno ojačalo međunarodni pritisak i otvorilo prostor za intervenciju stranih sila.
Teritorijalno širenje
Kako pokazuje Vaso Čubrilović, vladajući krugovi u Srbiji i Crnoj Gori u događajima Istočne krize nastojali su da hercegovački i bosanski ustanak integriraju u vlastite nacionalne programe: ratoborno raspoloženje u obje kneževine bilo je usmjereno na pridobijanje ustanika za ciljeve teritorijalnog širenja i ujedinjenja s „matičnim” državama. Iste su, uz pomoć svojih obavještajnih mreža, opskrbljivale ustanike oružjem, logistikom i dobrovoljcima. Ova intervencija nije prošla nezapaženo na Zapadu; britanski list The Times izvještavao je o „slavenskoj solidarnosti” i mogućnosti šireg rata.
Austro-Ugarska je u početnoj fazi ustanka zadržavala neutralnu poziciju, ne želeći pogoršati odnose s Osmanskim Carstvom ni provocirati Rusiju. Ipak, posjeta cara Franje Josipa I istočnoj granici 1875. godine tumačena je kao latentna podrška kršćanskim podanicima u Bosni i Hercegovini.
“Zapadna štampa i konzularni izvještaji nisu se ograničili na neutralno izvještavanje o događajima u Hercegovini, već su često sistematski naglašavali brutalnost osmanske vojske, koristeći slike represije, paleži i progona, kako bi oblikovali javno mnijenje u korist intervencionističkih politika. Ova narativna matrica, naročito prisutna u britanskim, austrijskim i francuskim izvorima, imala je jasnu propagandnu funkciju: legitimirati diplomatski pritisak na Portu, mobilizirati javnu podršku za ‘humanitarnu intervenciju’ i pripremiti teren za buduće teritorijalne pretenzije velikih sila. Tendenciozno je plasirana nerealna brojka od 250.000 ljudi koji su napustili svoje domove tokom sukoba. Vijesti o migracijama ovakvih razmjera potaknule su humanitarne reakcije širom Evrope i učvrstile negativan imidž Osmanskog Carstva”, piše Demir.
Rusko-turski rat 1877–1878. okončan je Sanstefanskim mirom, čije je središnje rješenje bilo stvaranje velike bugarske države. Takav aranžman izazvao je snažno protivljenje Austro-Ugarske i drugih velikih sila te je na Berlinskom kongresu radikalno revidiran. Na tom kongresu, iako je Rusija doprinijela nezavisnosti Srbije i Crne Gore, nije uspjela proširiti svoj neposredni utjecaj na Bosnu i Hercegovinu, što se često tumači kao diplomatski poraz u odnosu na Austro-Ugarsku. Berlinski kongres (13. juli 1878) formalizirao je mandat Austro-Ugarskoj za okupaciju BiH, čime je međunarodni aspekt ustanka dobio konačnu potvrdu.
Hercegovački ustanak bio je ozbiljan izazov upravnoj stabilnosti Osmanskog Carstva. Uz vojni aspekt, od ključnog značaja je način na koji je Visoka Porta diplomatski oblikovala svoj stav o ustanku. Dr. Demir je analizirao dopise Ministarstva vanjskih poslova upućene ambasadorima, kako bi se izložila zvanična interpretacija događaja i njihovih međunarodnih implikacija.
Kako on navodi, osmanski diplomatski dopis upućen stranim ambasadama nakon izbijanja Hercegovačkog ustanka predstavlja specifičan politički i retorički okvir kojim je Visoka Porta nastojala oblikovati percepciju događaja. Upoređivanje njegovih ključnih poruka s međunarodnim okolnostima i historiografskim uvidima otkriva razliku između diplomatski oblikovanog narativa i geopolitičke realnosti Istočne krize. Ova komparacija omogućava bolje razumijevanje načina na koji je Osmansko Carstvo pokušavalo upravljati međunarodnim pritiscima, kao i motiva regionalnih sila uključenih u sukob.
Iskrivljena slika
Prema dopisu, ustanak nije proizlazio iz lokalnih tenzija, nego iz djelovanja spoljnjih grupa – „komita“, potpomognutih finansijskom, političkom i propagandnom logistikom iz Srbije i Crne Gore. Ovakva interpretacija ima uporište u historijskim činjenicama: kneževine su zaista nastojale ustanak uklopiti u vlastite nacionalne programe, snabdijevajući ustanike oružjem, ljudstvom i obavještajnim mrežama. Treba naglasiti da je narav samog dopisa takva da mu cilj nije bila analiza dubljih socijalnih i upravnih uzroka ustanka, nego oblikovanje diplomatskog odgovora i predstavljanje službene interpretacije događaja. Stoga se u tekstu gotovo u potpunosti izostavljaju unutrašnji ekonomski i administrativni problemi koji su, prema historiografiji, doprinosili nezadovoljstvu dijela stanovništva. U okviru ovakvog žanra, naglasak je nužno stavljen na vanjske aktere i međunarodne okolnosti, čime se ustanak prikazuje ponajprije kao rezultat spoljnjeg podsticanja, a ne kao kompleksan proces s višestrukim uzrocima.
Kako navodi Demir, Porta naglašava vlastitu uzdržanost: u dopisu se navodi da je vojsci zabranjeno prekoračenje linija i zloupotreba sile, dok se nasilje pripisuje srpskim i crnogorskim formacijama. Iako je međunarodna pomoć ustanicima historijski potvrđena, zapadna štampa i konzularni izvještaji dominantno su prikazivali Osmansko Carstvo kao stranu koja pribjegava represiji, paleži i kolektivnom kažnjavanju stanovništva. Ovo je svjesno korišteno u propagandne svrhe – britanski, austrijski i francuski izvori oblikovali su sliku Osmanlija kao agresora, kako bi opravdali diplomatski pritisak i zagovarali humanitarne ili intervencionističke politike. Dopis, stoga, predstavlja kontratežu toj slici, nastojeći osigurati moralni legitimitet Carstvu pred evropskim silama.
Porta u dopisu izražava nezadovoljstvo promjenama stava evropskih sila: od podrške intervenciji ka zahtjevima za povlačenje trupa. Takvo kolebanje tumači se kao direktno narušavanje suvereniteta Carstva. Historijski posmatrano, ova ocjena odgovara logici Istočne krize: Britanija je nastojala spriječiti ruski prodor prema Bosforu, Austro-Ugarska je težila sigurnosnom širenju prema Balkanu, dok je Rusija koristila panslavističku politiku za jačanje vlastitog utjecaja. U takvom okruženju Osmansko Carstvo se zaista našlo u poziciji stalnog diplomatskog limitiranja, što kulminira odlukama Berlinskog kongresa koji je legitimirao austrougarsku okupaciju BiH.
U konačnici, diplomatski dopis reflektira ograničeni manevarski prostor Osmanskog Carstva u doba intenzivnog međunarodnog nadmetanja, dok historijski kontekst otkriva da su unutrašnje slabosti i spoljnji pritisci zajedno odredili tok ustanka i geopolitičke ishode, uključujući austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine 1878.
