Kriza u Bosni i Hercegovini daleko je od kraja, ali Milorad Dodik se našao stiješnjen u kutu zbog trenutne geopolitike.

Ponekad govor tijela otkriva više o geopolitici nego bilo koja službena izjava. Prije nekoliko dana novinar je upitao Milorada Dodika šta ga je spriječilo da otputuje u Moskvu na sastanak s Vladimirom Putinom. Dodik je oklijevao, nekoliko puta pročistio grlo i izbjegao dati jasan odgovor. Njegov gest, više nego riječi, govorio je mnogo: čovjek kojem je godinama udovoljavao ne čini se voljnim sastati s njim. I to baš kada mu je najpotrebniji.

Da bismo razumjeli ovu uvredu, krenimo od početka.

Dodikova velika strategija kao vladara bila je vezati svoju političku budućnost uz Vladimira Putina i postati provoditelj moskovskog utjecaja u regiji. Od početka rata u Ukrajini posjetio je ruskog vođu najmanje pet puta i pretvorio Republiku Srpsku u dio takozvanog “Srpskog sveta”,  zamjenu za projekat “Ruski svijet”. Ova doktrina legitimirana je na Svesrpskom saboru održanom u Beogradu u junu 2024. godine, koji je preporučio “da institucije Republike Srbije i Republike Srpske djeluju jedinstveno i usklađeno kako bi zaustavile asimilaciju Srba u državama regije”, piše današnji El Confidencial.

Dodik je 26. februara proglašen krivim zbog djelovanja protiv visokog predstavnika u Bosni, Christiana Schmidta. Ova figura je međunarodni autoritet kojeg imenuju zemlje garanti Daytonskog mirovnog sporazuma i ima ovlasti nametati zakone ili smjenjivati zvaničnike ako smatra da je stabilnost zemlje ugrožena.

Dodika je na sud dovelo donošenje dva zakona u Skupštini Republike Srpske kojima se otvoreno prkosilo tom autoritetu. Jedan je obustavio provedbu odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na teritoriji tog entieta; drugi je spriječio službenu objavu odluka visokog predstavnika, čime je onemogućena njihova praktična primjena. Od imenovanja njemačkog političara od strane Vijeća za provedbu mira 2021., odnosi između Schmidta i Dodika bili su posebno napeti, ako ne i ratoborni.

Sud Bosne i Hercegovine osudio je na jednogodišnju zatvorsku kaznu Dodika i dodao mu šestogodišnju zabranu vršenja bilo koje političke funkcije od dana kada presuda postane pravomoćna (Dodik može uložiti žalbu); no Dodik negira bilo kakvu legitimnost onome što on i njegovi saradnici nazivaju “političkim Sarajevom”, naglašavajući da je sve to bošnjački organizirani progon.

Dana šestog marta Dodik je zatim odobrio plan pravnog odvajanja, donoseći nekoliko zakona koji su onemogućili djelovanje državnih institucija poput Tužiteljstva, Ustavnog suda i SIPA-e na teritoriji Republike Srpske. Dana 13. marta Skupština RS je odobrila nacrt novog ustava koji jača koncepte samoodređenja i omogućuje entitetu pridruživanje drugim državama ili skupinama država, odnosno otcjepljenje. Nacrt također uključuje stvaranje vlastite vojske.

Konačno, 17. marta Dodiku je, zajedno s premijerom entiteta Radovanom Viškovićem i predsjednikom Narodne skupštine Nenadom Stevandićem, saopćeno da bi mogli biti uhapšeni u bilo kojem trenutku zbog neustavnog ponašanja nakon što su odbili pojaviti se u Tužiteljstvu BiH.

Stjeran u kut, Dodik je planirao otputovati u Moskvu 18. marta, kada su napetosti bile na vrhuncu. Međutim, čini se da mu je Vladimir Putin okrenuo leđa, putem poziva ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, kako su izvijestili bosanski mediji. Putin je vjerovatno usredotočen na pronalaženje povoljnog rješenja za svoje interese u pregovorima koje je posredovao s Trumpom oko Ukrajine, a Dodik mu je trenutno samo prepreka.

Jedino što je Ruska Federacija učinila bilo je staviti nalog za hapšenje pred Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, ali nije postignuto ništa više od simboličnog gesta. Izjave članova Vijeća sigurnosti odražavaju gotovo jednoglasan konsenzus da su suverenitet, teritorijalni integritet i politička nezavisnost Bosne i Hercegovine neupitni. Značajno je da je predstavnik SAD-a izrazio snažnu podršku EUFOR-u i naglasio da Washington koordinira korake s međunarodnim partnerima.

Dodikova nada da će se dodvoriti Donaldu Trumpu slavljenjem njegove izborne pobjede, između ostalih gesta, zasad nije donijela rezultate. Državni sekretar Marco Rubio smatra ga destabilizirajućim faktorom. S druge strane, Kina, iako ne priznaje autoritet visokog predstavnika, jer se protivila imenovanju njemačkog političara, čvrsto brani teritorijalni integritet zemlje.

Sličan odnos događa se i s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, koji se suočava s najvećom političkom krizom u posljednjem desetljeću. Snažni studentski protesti protiv vlade nedavno su doveli do najvećih demonstracija u historiji srpske prijestonice. Vučić i Dodik (do juče, op. prir.) razmijenili su samo telefonski poziv. Tokom krize, EUFOR je povećao svoj vojni kontingent u zemlji, a Beograd je govorio samo o regionalnoj stabilnosti, posebno nakon sastanka koji je Vučić prošle sedmice održao u Bruxellesu s evropskom povjerenicom Martom Kos i generalnim sekretarom NATO-a Markom Rutteom.

Mađarska je jedini tračak nade za Dodika. Mađarski premijer Viktor Orbán godinama njeguje bliske veze s njim a zamjenik ministra vanjskih poslova i trgovine Levente Magyar nedavno se u njegovu korist izjasnio tokom službene posjete Banjoj Luci. “Ono što Zapad radi Srbima u Bosni i Hercegovini nije u redu; ne mogu tretirati ovu zemlju kao neprijatelja niti Republiku Srpsku i Dodika smatrati protivnicima. Srpski narod je ponosan narod i ne bi to trebao trpjeti. Naši odnosi su takvi da ih iskreno podržavamo, kao i Srbija”, kazao je.

No Orbán sam neće biti dovoljan da spasi svog saveznika. Špekulacije se nastavljaju o budućnosti sve izoliranijeg Dodika. Vladajuća koalicija na državnom nivou odbacila je prijedlog trojice optuženih političara, koji su ponudili ukidanje neustavnih zakona u zamjenu za amnestiju, što svjedoči o političkoj slabosti Banje Luke ili snazi Sarajeva.

Tri alternative su na pomolu: Dodikovo bježanje u Jerusalem (pokušao se približiti Izraelu), Beograd ili Budimpeštu, kao što je 2018. učinio i bivši makedonski premijer Nikola Gruevski, još jedan Orbánov štićenik; nastavak sudskog procesa ili sukob koji međunarodne sile ne žele, niti se čini da to žele bosanski Srbi, koji krajem februara nisu masovno izašli na ulice podržati Dodika tokom protesta.