Halid ef. Hadžimulić o ubistvu Merhemića: Šejtan noću radi usred Sarajeva

Autor knjige Sa Hadži Hafizovog čardaka – Zabilješke sa sijela kod h. hfz. Halid-ef. Hadžimulića (1985) je književnik Šaban Gadžo, dugogodišnji istraživač, zapisivač i autentični svjedok intelektualne i žive duhovne tradicije Bošnjaka. Ova knjiga nastala je kao rezultat njegovog višedecenijskog truda da sačuva i dokumentuje dragocjene razgovore i predavanja jednog od najvažnijih bosanskohercegovačkih alima 20. stoljeća – hafiza Halid-ef. Hadžimulića. Knjiga donosi jedinstvene bilješke sa sijela održavanih kod Hadži Hafiza, u periodu kada su znanje i misao njegovih predavanja ostavljali dubok trag na generacije učenika i intelektualaca. Gadžo ne samo da je arhivirao njegove riječi, već ih je prepisao s originalne arebice, kako bi ih sačuvao od zaborava. Knjiga svjedoči o bogatoj tradiciji usmenog kazivanja, ljubavi prema Mesneviji i duhovnoj baštini Bošnjaka. Knjigu je objavila izdavačka kuća Slovo bosansko, Sarajevo, 2025. Na portal časopisa “Bosna” ćemo feljtonizirati odabrane dijelove knjige, donoseći čitateljima uvid u ovo značajno svjedočanstvo bošnjačke duhovnosti i tradicije.

09. 04. 1985. utorak.

Ubistvo Merhemića! Ovo je bila tužna noć. Jutros se saznalo da su, u njihovoj kući na Bistriku, ubijeni hfz. Osman i hfz. Mula-hanuma, djeca Hadži Mujage Merhemića. Jutros sam čitao Suhu giljotinu, a nana Habiba je otišla da primi injekciju i svratila je poslom u čaršiju. Došla je negdje pred podne kući, ispekla kahvu te i mene zovnula da popijemo, a onda mi ispriča da je vidjela auto milicije pred kućom Mula-hanume. Istog trenutka presječe me zla slutnja.

Nagađali smo šta bi moglo biti, oboje zabrinuti. Poslije kahve, siđem dolje da vidim šta je to bilo. Kad siđoh na Bistrik, vidim Hadži Hafiza sa nekoliko džematlija iz Careve džamije, a ja produžim prema kući Merhemića.

Vidim auto milicije, vidim mnogo svijeta s druge strane ulice… Nešto neugodno i teško svalilo mi se u prsa, a i svijet koga vidim, kao da isto osjećanje nosi, i samo o tome govori. Prođem ispred vrata kuće i stanem kraj milicije. Oni se smješkaju, vjerovatno im drago što su u centru pažnje!

Odem u GHB biblioteku ne bih li koga sreo da ga upitam šta se to dogodilo, ali nikog ne nađoh. Opet se vratim i dođem kod knjižare s druge strane ulice, kad – tu se već glasno priča da su oboje noćas ubijeni, i da su ih sad odnijeli! Provjerim to kod jedne nane i vratim se kući te nani Habibi sve ispričam. Grad je zavila tuga, a i ovu kuću u kojoj ja živim.

Naveče odem na akšam u Begovu džamiju sa Amirom i Mustafom, i odatle u Curak. Prijem kao i obično, na visokom nivou, a kad smo ušli ispriča nam da je bio na žalosti kod svog školskog druga. Mi smo očekivali da će razgovor početi od današnje vijesti, ali njegov visoki edeb to nije dozvolio; vješto je izbjegao tu temu, mada je tuga bila očita. I na nama se to vidjelo, pa bi kuću često ispunila mučna šutnja, koju su prekidali povremeni uzdasi.

Velija bio na fakultetu, pa je pravo sa predavanja došao gore, a kad je došao, on je i upitao Hafiza je li istina to što se priča po čaršiji?

Jeste, kaže Hafiz, jutros se saznalo da su noćas oboje ubijeni! Eto, tako to te noćne ptice rade! Šejtan noću radi, po mraku, i on sarađuje sa tim hrsuzima! Svaka noć je steona, pa jutro kad dođe, ispriča šta se noćas desilo. Eto usred Sarajeva: s jedne strane vojska, s druge hamam!!! Ali to je njihova sudbina, da umru kao šehidi! Oni su prodali jedan dućan, pa je to ovih dana riješeno; neko je to pratio pa je to vjerovatno bio motiv ubistva.

Potom je govorio o djeci Hadži Mujaginoj: …dva sina i četiri kćeri. Sinovi su mu hafizi, a još ih je 1938. poslao u Kairo, na el-Azhar, da studiraju. Ubrzo se zaratilo, pa su oba pritvorena jer su osumnjičeni da simpatišu Nijemce. Težak su život imali. Poslije, kad su izašli iz zatvora, otišli su u Englesku. Jedan je još u Londonu. Hafiz Osman se skoro vratio na liječenje, žalio se na bubrege. Bio je čovjek od velikog iskustva, ko kad je svukuda bivao, a i mnoge je jezike znao, između ostalih I talijanski. Danas bi nam puno koristio, ali eto…

Hadži Mujaga je ostao željan te svoje djece. Dvadeset godina bio je odvojen od njih! Zajedno su sa mnom učili mukabelu, sjedili bi s moju desnu stranu.

Velija spomenu da mu je babo danas imao napad (srčani udar)!

Dunjaluk je čekrk, kaže Hafiz. Ništa ne ide onako kako smo mi isplanirali, sve se izokrene! A onda, s posebnim halom dodade: Ne vrijedi ovaj dunjaluk ni kolik ovaj nokat, i ništa na njemu ne vrijedi kad ode zdravlje! Nemojte biti tužni,razveselite se, tješio nas je kada bi čardačićem naglo zavladala

šutnja. Sve će biti i proć! Zeman kule po kotarim’ gradi, / zeman gradi, zeman razgrađuje!

Uz kahvu smo nastavili: Pazite se dok se imate, ne dajte da se zlobnici uvuku među vas, ne dajte da vas šta rastavi… Korov je niko, oni bez odgoja, bez škole… Rečeno je, a u Mesneviji se to spominje: tri stvari treba sakriti, a u sve tri je upotrijebljena riječ zehebe, ono što odlazi od čovjeka.
Te tri stvari su:
1) Sakrij put – kad kreneš na neki put ne govori to svakome, naravno osim porodice i bližih prijatelja;
2) Sakrij blago – ne govori koliko imaš blaga (vrijednosti);
3) Sakrij mezheb! Prije su postojale svađe oko mezheba…
To troje treba čuvati/kriti od svijeta.