Goran Bare rođen je u Vinkovcima 1965. godine, a glazbenu karijeru započeo je tokom osamdesetih. Krajem 1984. osnovao je kultnu grupu Majke, s kojom je 1990. objavio utjecajni debitantski album Razum i bezumlje. Iako je rad benda ubrzo prekinut tragičnom pogibijom članova u prometnoj nesreći, Bare 1993. okuplja novu postavu. Uslijedila je zlatna era s antologijskim albumima Razdor (1993) i Vrijeme je da se krene (1996), koji su donijeli bezvremenske hitove poput “Budi ponosan” i “Mene ne zanima”.

Hrvatska i regionalna rock scena ostale su bez jednog od svojih najvećih i najautentičnijih glazbenika — u 61. godini preminuo je Goran Bare. Članovi benda našli su ga beživotnog u njegovom domu jučer oko 13 sati, a tužnu vijest potvrdili su njegovi suradnici Mario Rašić i Alen Tibljaš. Njegovim odlaskom završava jedno iznimno značajno poglavlje hrvatskog rock'n'rolla, no iza njega ostaje bogata i neizbrisiva glazbena ostavština.

Goran Bare rođen je u Vinkovcima 1965. godine, a glazbenu karijeru započeo je tokom osamdesetih. Krajem 1984. osnovao je kultnu grupu Majke, s kojom je 1990. objavio utjecajni debitantski album Razum i bezumlje. Iako je rad benda ubrzo prekinut tragičnom pogibijom članova u prometnoj nesreći, Bare 1993. okuplja novu postavu. Uslijedila je zlatna era s antologijskim albumima Razdor (1993) i Vrijeme je da se krene (1996), koji su donijeli bezvremenske hitove poput “Budi ponosan” i “Mene ne zanima”.

Nakon raspada benda 2000. godine, pokreće projekt Goran Bare & Plaćenici i okreće se kantautorskom zvuku, osvojivši i nagradu Porin za album Izgubljen i nađen. S Majkama se ponovno okuplja 2007. godine, a 2011. objavljuje album Teške boje, koji je osvojio čak šest nagrada Porin, dok je naslovna pjesma postala gigantski hit. Pjesme poput “Put ka sreći”, “A ti još plačeš”, “Teške boje” i “Vrijeme je da se krene” obilježile su odrastanje mnogih generacija. O tome koliko mu je glazba značila, sam Bare je svojedobno izjavio: „Glazba mi je od moje rane mladosti sve… Mislim da mi je glazba pomogla da opstanem u životu, da postanem netko i nešto.“

Posljednji dani i oproštaj kolega

Iza scene, unatoč mračnim životnim epizodama o kojima je u javnosti uvijek govorio bez zadrške, Bare je opisan kao iznimno topla i pristupačna osoba. Glazbenik Damir Trkulja Šiljo opisao ga je riječima: „Imao sam priliku družiti se privatno s njim. Definitivno je bio osoba koja je imala dubinu i širinu. Specifična osobnost, ali u suštini dobra duša.“ Producent Branko Kostelnik nazvao ga je jednim od najvećih rock-pjesnika: „Beskompromisni rocker, posljednji Mohikanac onog istinskog, pravog rock'n'rolla — najveći pjesnik uz Johnnyja Štulića i Darka Rundeka na ovim prostorima.“ Od svog dugogodišnjeg izvođača emotivno se oprostila i diskografska kuća Croatia Records, ističući da će njegova ostavština zauvijek živjeti kroz pjesme i koncertne snimke.

Njegovim odlaskom zatvoreno je poglavlje koje je već nekoliko tjedana ranije nagovještavalo teške trenutke. Prije nepuna tri tjedna, krajem rujna, Baretu je pozlilo na nastupu u Makarskoj. Nemoćno držeći mikrofon, nije imao snage završiti ni prvu pjesmu, nakon čega je koncert prekinut, a bend je najavio dvomjesečnu stanku kako bi se posvetio oporavku. Snimke tog nastupa brzo su se proširile društvenim mrežama, a tuđa muka, po tko zna koji put, u dijelu javnosti postala je tek predmet ismijavanja i brzog zgražanja.

Zakašnjelo razumijevanje

Smrt velikog umjetnika po ko zna koji put je pokrenula val naknadne mudrosti i kolektivne nostalgije. Njegovi stihovi preko noći su postali važniji, njegove ranije izjave premetnute su u citate, a društvene mreže preplavili su oproštaji. Slične prizore gledali smo i pri odlascima Olivera Dragojevića, Đorđa Balaševića ili Halida Bešlića. U svim tim reakcijama nesumnjivo ima iskrenosti, ali ostaje gorko pitanje: zašto ljude počnemo toliko glasno voljeti tek kada ih više nema?

Goran Bare bio je slomljen čovjek koji je nosio svoje mrakove, tuge i gubitke, i o svojoj se ovisnosti i borbama izjašnjavao javno. Unatoč tome, društvo je prema njegovoj patnji često imalo tek dvije krajnosti — ruganje ili romantiziranje njegove propasti, pretvarajući njegovu stvarnu bol u dio predstave. No, njegova patnja nije bila predstava, bila je njegov život. Bare nije morao biti slomljen da bi bio vrijedan, niti je morao umrijeti da bi mu se priznala veličina i odalo poštovanje.

Kada je stigla vijest o njegovom posljednjem dahu i stihu nakon kojeg više nema bisa, o njegovoj se ranjivosti napokon govori s razumijevanjem — onim istim razumijevanjem koje mu je pripadalo i dok je bio živ. Odlasci poput Baretovog morali bi nas naučiti nečemu važnijem od same činjenice da umjetnici žive kroz djela: da naučimo pružiti razumijevanje, poštovanje i lijepu riječ ljudima dok su još tu, nesavršeni i ranjivi, prije nego što bude prekasno.