Esad Zgodić postavlja teška pitanja i nudi britke analize bosanskohercegovačke stvarnosti. Kritikuje nacionalizam, neoliberalizam i „faktokratski“ mentalitet koji održava status quo. Brani ideju sekularne BiH, osporava narativ da je mir bez pravde dovoljan i poziva na alterpolitiku kao jedinu alternativu. Je li BiH danas slobodna država ili teritorij pod protektoratom? Zgodić nudi odgovore, ali i izazov za promišljanje.

Knjiga “Rasprave i razgovori: Bosanskohercegovačke teme” profesora Esada Zgodića (1950-2024) analizira bosanskohercegovačku stvarnost kroz političke, društvene i historijske aspekte.

Sadržaj knjige podijeljen je u četiri poglavlja: 1. Doba protubosanskog rata – Bavi se analizom rata protiv Bosne i Hercegovine (1992-1995), terorizmom, pitanjem ustavnog uređenja, moći i nemoći političkih pozicija, te opštom krizom u svijetu; 2. Rasprave i izlaganja – Sadrži filozofske i političke analize o naciji, sekularizmu, konsocijacijskoj demokratiji, ekonomskoj politici i društvenim vrijednostima; 3. Razgovori sa novinarima – Intervjui o identitetu Bosne i Hercegovine, političkom konsenzusu, popisu stanovništva, ulozi akademske zajednice i teritorijalnim pitanjima; 4. Umjesto zaključaka – Završna rasprava o svijetu bez alternativa i dominantnim ideološkim paradigmama.

Uvod pruža temeljno objašnjenje šta autor podrazumijeva pod “bosanskohercegovačkom sadašnjicom”. On naglašava da to nije samo ono što se trenutno događa, već stanje koje se oblikovalo od višestranačkih izbora 1990. godine, kroz rat i postratni period. Ključni problemi koji dominiraju ovom sadašnjošću su: Etnokratska moć i nacionalistička samovolja; Kleptokratske elite koje zloupotrebljavaju državu za lične interese; Strah, nesigurnost i egzistencijalna ugroženost građana; Politizacija historije i revizionistički narativi o ratu; Divlja privatizacija i ekonomska destrukcija Bosne i Hercegovine.

Zgodić postavlja tezu da bosansko društvo nije uspjelo prevazići tranzicijsku nesređenost i konflikt, što ostavlja posljedice po demokratske procese.

Prvo poglavlje knjige “Rasprave i razgovori: Bosanskohercegovačke teme” sastoji se od trinaest tekstova koji obuhvataju teme terorizma, ustavnog uređenja, moći i nemoći političkih pozicija, koncepta protektorata, pitanja regionalizacije, socijaldemokratije, ali i šire globalne krize i odnosa prema BiH.

Zgodić naglašava da je agresija na BiH vođena s genocidnom namjerom – kroz etničko čišćenje, logore, silovanja i sistematsko uništavanje gradova. Terorizam nije bio nuspojava rata, već njegova suština – cilj je bio zastrašivanje, masovni progoni i destrukcija multietničkog karaktera BiH. Medijska propaganda, posebno iz Beograda i Zagreba, imala je ključnu ulogu u normalizaciji terora.

U odjeljku Zašto ne i – protektorat? Zgodić predlaže radikalnu ideju: uspostavljanje međunarodnog protektorata nad BiH. Ova teza je zanimljiva jer anticipira međunarodno prisustvo u BiH kroz Dejtonski sporazum i ulogu OHR-a. Kritikuje evropske sile (posebno Francusku, Britaniju i Rusiju) koje su podržavale podjelu BiH kroz tzv. zaštićene zone, što je kasnije dovelo do genocida u Srebrenici. Pitanje suvereniteta naspram opstanka: Zgodić smatra da je gubitak suvereniteta kroz protektorat manja šteta od totalnog uništenja države.

Osim toga Zgodić predlaže regionalizaciju BiH kao alternativu etničkoj podjeli. 18 regija, zasnovanih na geografskim i kulturnim kriterijima, umjesto etničkih podjela. Regije bi očuvale historijske veze, ekonomske funkcije i kulturnu koheziju stanovništva. Kritikuje etatizam, tj. preveliku moć centralne vlasti koja guši lokalne zajednice. Ovaj model bi mogao spriječiti etnoteritorijalne konflikte i osigurati održivost BiH.

U odjeljku: Buljavi provincijalci kritikuje političke elite i nacionalističke vođe koji nemaju viziju budućnosti. Brani naslijeđe antifašizma i Josipa Broza Tita u kontekstu borbe protiv nacionalizma. Ističe da su mnogi današnji lideri intelektualno inferiorni i ideološki ograničeni, nesposobni da rješavaju probleme savremenog društva. Ovaj esej je važan jer postavlja pitanje političke kulture u BiH i kako su nacionalističke elite iskoristile tranziciju za lično bogaćenje. Posebnu kritiku upućuje intelektualnoj zajednici koja se povukla i dozvolila uspon primitivnog nacionalizma.

Mir u ropstvu ili sloboda u miru

U ovako naslovljenom poglavlju kritikuje ideju da je mir važniji od slobode. Ističe da mir bez pravde samo cementira etničke podjele i ratne ciljeve agresora. Odbija narativ „bolje rob nego grob“, tvrdeći da je borba za slobodu jedina opcija. Ovaj tekst direktno se suprotstavlja konceptu Dejtonskog mira, koji je zaustavio rat, ali nije riješio ključne probleme. Postavlja pitanje da li je BiH istinski slobodna država, ili samo teritorij pod kontrolom etničkih elita.

Drugo poglavlje knjige “Rasprave i razgovori: Bosanskohercegovačke teme” bavi se različitim političkim, društvenim i ideološkim raspravama koje imaju ključan značaj za razumijevanje bosanskohercegovačkog društva. Ovo poglavlje je koncipirano kroz niz eseja i diskusija koje se fokusiraju na pitanja nacije, demokratije, nacionalnih odnosa, sekularizma, ustavnog patriotizma i ekonomske politike.

U tekstu o naciji i Muslimanima Zgodić analizira identitet Bošnjaka i pitanje nacije u BiH. Ključni elementi su: Historijska sudbina Bošnjaka – kako su se definisali kroz vrijeme i kako su bili percipirani od drugih naroda; Problematika nacionalne svijesti – Bošnjaci su dugo vremena bili nedefinisana grupa (Muslimani kao vjerska kategorija), što je rezultiralo političkim i kulturnim posljedicama; Zapadna percepcija muslimanskog identiteta – Autor kritikuje stereotipe koji Bošnjake vide kao islamski monolit, ističući njihovu evropsku dimenziju.

Zgodić postavlja tezu da je nacionalna svijest Bošnjaka nastala kroz kompleksne historijske procese i da je često bila pod pritiskom velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske. Također, naglašava da je bosanska nacija moguća samo kroz transetnički koncept zajedništva, a ne kroz ekskluzivni etnički identitet.

Ovaj esej nadovezuje se na prethodni i produbljuje ideju Bošnjaka kao autohtonog evropskog naroda. Autor analizira kako se islam u Bosni razlikuje od drugih islamskih zajednica, naročito na Bliskom istoku. Razmatra historijski kontinuitet Bošnjaka kao evropskog naroda, naglašavajući njihovu specifičnu kulturu, pravne tradicije i sekularizirani način života. Autor osporava tezu da su Bošnjaci orijentalni element u Evropi i argumentuje da su oni dio evropskog civilizacijskog kruga. Pitanje modernog bošnjačkog identiteta sagledava kroz prizmu građanskog društva, a ne kroz etnonacionalne koncepte.

Tito: Nacija i nacionalna politika

Zgodić analizira politiku Josipa Broza Tita prema naciji i nacionalnim odnosima u Jugoslaviji. Prikazuje kako je Tito rješavao pitanje jugoslovenskih nacija kroz federalizam i samoupravljanje. Autor kritikuje mitologizaciju Tita, ali i površnu reviziju njegove politike. Tito je imao pragmatičan pristup nacionalnim pitanjima – balansirao je između centralizma i federalizma. Njegova politika je spriječila raspad Jugoslavije tokom njegovog života, ali nije dugoročno riješila nacionalne tenzije. Autor sugeriše da su Titove ideje o multietničnosti i bratstvu-jedinstvu bile korisne, ali su postale neodržive u kasnijim decenijama.

Autor potom analizira kako demokratija funkcioniše u etnički podijeljenim društvima poput BiH. Kritikuje tzv. konsocijacijsku demokratiju, koja institucionalizuje etničke podjele umjesto da ih prevazilazi. Zalaže se za model građanske demokratije, gdje su prava pojedinca ispred kolektivnih etničkih prava. Konsocijacija u BiH dovela je do etnokratske politike i trajne blokade institucija. Zgodić argumentuje da je jedini održiv model za BiH sekularna, građanska država, zasnovana na jednakim pravima svih građana, a ne na etničkim kvotama. Ukazuje na problem korupcije i zloupotrebe etničke politike od strane političkih elita.

Zašto Bosna mora biti sekularna?

Zgodić iznosi snažnu odbranu sekularizma kao temelja demokratskog društva. Kritikuje religijske i nacionalističke elite koje koriste vjeru za političke ciljeve. Ističe da je sekularna Bosna ključ za očuvanje njenog multietničkog karaktera. Autor se suprotstavlja pokušajima instrumentalizacije islama, pravoslavlja i katolicizma u političke svrhe. Navodi primjere zemalja gdje su vjerske elite preuzele političku moć i dovele do autoritarizma i netolerancije. Smatra da BiH može opstati samo ako ostane politički neutralna prema religijama.

U tekstu koji je Zgodićevo obraćanje na naučnoj konferenciji o budućnosti BiH fokusira se na pitanje kako oblikovati funkcionalnu državu nakon rata. Naglašava važnost obrazovanja i nauke u prevazilaženju podjela. Predlaže institucionalne reforme koje bi smanjile utjecaj etničkih partija na društvo.

Razmatrajući ideje konsocijacijske demokratije kritički analizira model vlasti koji se zasniva na dogovoru etničkih lidera. Pokazuje kako je taj sistem postao sredstvo za očuvanje moći političkih elita, umjesto da pomaže demokratizaciji. Konsocijacija je u teoriji zamišljena kao način stabilizacije podijeljenih društava, ali u BiH je postala mehanizam političke blokade. Autor sugeriše prelazak na klasičnu demokratiju sa individualnim građanskim pravima. Predlaže koncept ustavnog patriotizma, gdje bi svi građani BiH bili lojalni njenim institucijama, a ne etničkim zajednicama. Ova ideja se temelji na modelu Njemačke i drugih zapadnih država. Autor smatra da je BiH potrebna nova politička kultura, u kojoj će građani biti odani državi zbog njenih institucija, a ne zbog etničke pripadnosti. Kritikuje sadašnji sistem, u kojem su ljudi više vezani za etničke vođe nego za pravni poredak.

U poglavlju: Razgovori sa novinarima Zgodić objašnjava i brani svoje političke stavove o političkoj situaciji u Bosni, te kritikuje politiku teritorijalnih podjela kao izvor budućih sukoba.

Završno poglavlje knjige nosi naslov „O bezalternativnom svijetu“, što odmah sugerira kritički pristup dominantnim ideološkim, političkim i ekonomskim paradigmama koje oblikuju savremeni svijet i, posljedično, Bosnu i Hercegovinu. Autor u ovom završnom dijelu sintetizira glavne teze knjige i stavlja bosanskohercegovačku stvarnost u širi kontekst globalnih društvenih kretanja.

Glavna teza ovog poglavlja je da živimo u svijetu bez alternative, u kojem je neoliberalni kapitalizam nametnut kao jedini mogući sistem, dok se svaki pokušaj promišljanja drugačije budućnosti unaprijed diskredituje kao nerealan, utopijski ili radikalan. Zgodić se kritički osvrće na dominantnu ideološku tezu da je neoliberalni kapitalizam konačan oblik društvenog uređenja, te da ne postoji nijedan ozbiljan alternativni model. Ova ideja je inspirisana konceptom „kraja historije“ Francisa Fukuyame, koji tvrdi da je liberalna demokratija vrhunac društvene evolucije. Zgodić osporava ovu tvrdnju, argumentujući da je ovakva percepcija stvarnosti ideološka manipulacija, a ne objektivna činjenica. Fukuyamina teza o „kraju historije“ bila je posebno popularna nakon pada Berlinskog zida i kolapsa socijalističkih režima, ali Zgodić ističe da je historija i dalje dinamična, puna sukoba i promjena. On pokazuje kako ideološka moć neoliberalizma nastoji ugušiti svaku kritiku – svi ekonomski, socijalni i politički problemi se interpretiraju kao „neizbježni“ ili kao rezultat individualnih slabosti, a ne sistemskih grešaka.

Zgodić uvodi pojam „faktokratija“, koji označava mentalitet pasivnog prihvatanja političkih i ekonomskih činjenica kao nepromjenjivih. Ljudi su uvjereni da su etnonacionalne podjele, ekonomska nejednakost i politička korupcija neizbježni, umjesto da se vide kao problemi koji imaju rješenja. Posebno kritikuje bosanskohercegovačko društvo, gdje vlada osjećaj fatalizma i gdje su građani uvjereni da promjena nije moguća. Faktokratski mentalitet u BiH najviše se ogleda kroz prihvatanje etnonacionalnog uređenja kao „prirodnog“ i „neizbježnog“, iako je jasno da ono blokira demokratizaciju i ekonomski razvoj. Autor sugeriše da je „faktokratski“ način razmišljanja jedan od glavnih razloga zašto u BiH nema ozbiljnih političkih promjena – ljudi ne vjeruju da je promjena moguća.

Neoliberalizam kao nova dogma

Esad Zgodić analizira kako je neoliberalna ideologija postala dominantna globalna sila, koja nije samo ekonomski model, već i način razmišljanja koji oblikuje sve aspekte društva. Neoliberalizam se temelji na sljedećim ključnim principima: Tržište je nepogrešivo – Sve ekonomske odluke treba prepustiti tržištu, a država ne smije intervenirati. Privatizacija kao univerzalno rješenje – Javna dobra i usluge treba privatizirati, čak i ako to šteti društvu. Individualna odgovornost – Ljudi su sami krivi za svoje ekonomske i socijalne probleme. Zgodić pokazuje kako je neoliberalizam nametnut kao univerzalni model, čak i u društvima koja nisu ekonomski spremna za njega. U BiH, neoliberalna politika se manifestuje kroz privatizaciju, slabljenje radničkih prava i rastuću nejednakost.

Autor potom nudi koncept „alterpolitike“, kao strategiju suprotstavljanja statusu quo i osmišljavanja novih političkih i ekonomskih modela. Alterpolitika podrazumijeva: Odbacivanje faktokratskog mentaliteta – Svaka realnost se može promijeniti; Jačanje socijalne pravde – Suprotstavljanje ekonomskom nejednakostima i korporativnoj moći; Demokratizaciju društva – Prava građana moraju biti važnija od etničkih interesa; Sekularizam i građanske vrijednosti – Protivljenje instrumentalizaciji religije u politici.

Alterpolitika nije utopija – Zgodić pokazuje da je kroz historiju bilo trenutaka kada su ljudi mijenjali sistem (npr. borba za radnička prava, građanske revolucije). U BiH, alterpolitika bi značila borbu protiv etnokratskog uređenja, ekonomskog izrabljivanja i političke pasivnosti.

Završno poglavlje knjige “Rasprave i razgovori” donosi ključne sinteze autorovih političkih i filozofskih stavova: Mit o bezalternativnosti je sredstvo kontrole – neoliberalizam nije kraj historije, već samo jedna od mogućih opcija; „Faktokratski“ mentalitet održava status quo – ako ljudi vjeruju da promjena nije moguća, neće ni pokušati da je ostvare; Neoliberalizam je destruktivan – stvara nejednakost, uništava javne servise i pretvara ljude u potrošače umjesto građana; Alterpolitika je rješenje – moramo aktivno tražiti nove modele društvene organizacije koji su pravedniji i demokratičniji.

Ovim zaključcima Esad Zgodić šalje poziv na buđenje – knjiga završava porukom da promjena dolazi samo ako se ljudi oslobode nametnutih ograničenja u razmišljanju i počnu aktivno tražiti bolje alternative za svoje društvo.