Ipak, ono što Orbána čini fascinantnim nisu samo razlike u odnosu na druge evropske zemlje, već i sličnosti. On i njegovi savjetnici postali su pioniri konzervativnog populizma koji se širi Zapadom. Mađarski model pomno proučavaju ideolozi američkog MAGA pokreta, evropska ksenofobna desnica, pa čak i radikali, sljedbenici Friedricha Hayeka u krugu argentinskog predsjednika Javiera Mileija, iako Orbán nije libertarijanac.

Na živopisnim terasama ulice Pozsonyi, uz obalu Dunava u Budimpešti, proljetna subota teško može nagovijestiti da je Mađarska svjetski najčešće spominjani primjer tzv. “iliberalnog” režima, prve diktature unutar Evropske unije, kako mnogi komentatori tvrde.

Ljudi ovdje razgovaraju bez straha, većinom kritički raspoloženi prema kontroverznom ultrakonzervativnom premijeru Viktoru Orbánu, koji već 15 godina upravlja zemljom. Nedavna izjava nekadašnjeg punk rockera Nagyja Feróa da “voli Orbána jer mu tako ne mora sam donositi odluke” izaziva ismijavanje među prisutnima.

Na političkoj sceni trenutno dominira opozicijski lider Péter Magyar, koji je godinu dana prije slijedećih izbora osvojio 30% podrške u anketama, predstavljajući prvi ozbiljan izazov Orbánovoj vlasti u zadnjem desetljeću.

Dalje, na trgu Kossutha, parovi i obitelji – svi Mađari – strpljivo čekaju u redu za posjetu veličanstvenoj neogotičkoj zgradi Parlamenta, inspirisanoj Westminsterskim parlamentom, izgrađenoj početkom 20. stoljeća. Na ulazu u zgradu nema naoružanih stražara, a policijska prisutnost u gradu slaba je.

Čak i nazivi ulica u glavnom gradu odražavaju neočekivanu pluralnost: gradonačelnik Gergely Karácsony, iz opozicije liberalne o društvenim pitanjima ali jastrebovski nastrojen geopolitički, preimenovao je neke ulice u “Hong Kong Ut” i “Dalai Lama Ut” kao protest protiv Orbánovog zbližavanja s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom.

Jedini nagovještaj “Velikog Brata” Orbána su reklamni panoi s nasmiješenim mladim parom i dvoje djece, koji promoviraju njegov novi plan ukidanja poreza za Mađarice s dvoje ili više djece – dio strategije za borbu protiv demografske krize bez oslanjanja na imigraciju. “Propaganda nikad ne prestaje, bez obzira na izbore,” kaže András Nun, direktor Fondacije Autonomija, koja se bori za prava Roma. “Danas je poruka pozitivna i nasmiješena, ali ima dana punih mržnje – protiv migranata, Cigana, LGBTQ zajednice ili Georgea Sorosa, milijardera i filantropa mađarskog porijekla koji živi u New Yorku.”

“Ja to zovem izborna autokratija,” kaže András Bozóki, nekadašnji Orbánov kolega iz stranke Fidesz, a danas autor najcitiranije knjige među premijerovim kritičarima. “Nije to klasična diktatura poput vojne. Nema nasilja, policija ne tuče demonstrante, novinari ne idu u zatvor. No, korak po korak, Orbán je učvrstio vlast ograničavajući nezavisnost sudova i medija,” objasnio je u intervjuu za La Vanguardiju.

Iskoristivši uvjerljive izborne pobjede i dvotrećinsku većinu Fidesza u parlamentu, Orbán je postupno oslabio vladavinu prava. “Unatoč oduševljenju turista predivnim Parlamentom, granica između države i Fidesza više nije jasna – imamo autokratizaciju korak po korak,” zaključuje Bozóki.

Orbán, premijer od 2010. godine, političar je koji prkosi kategorizaciji. Prije 30 godina osnovao je Fidesz kao zastupnik liberalne demokratije, a danas se samoproglašava “antiliberalom”.  Njegova politika kombinira ultrakonzervativizam u kulturnim i društvenim pitanjima s odbacivanjem neokonzervativne geopolitike i neoliberalne ekonomije, što podsjeća na stare ljevičarske stavove. Zabranjuje Gay Pride, a istovremeno zagovara mir u Ukrajini s uvjerenjem dostojnim “flower power” generacije, protiveći se evropskom planu ponovnog naoružavanja.

Kritikuje siromašne – posebno Rome – koji žive o trošku poreskih obveznika, ali istovremeno podržava snažnu ulogu države u ekonomiji, intervenirajući protiv poskupljenja bez poštovanja tržišnih zakona.

Ovaj ambivalentni model izaziva zbunjenost i kod njegovih fanova na desnici i kod protivnika na ljevici. Nun i Bozóki Orbánov uspjeh pripisuju nedostatku demokratskih tradicija u Mađarskoj, prvoj istočnoevropskoj zemlji koja je 1989. otvorila granice. “Prešli smo iz feudalnog društva pod crkvom u komunizam i mnogi još uvijek žele očinsku figuru koja im govori šta da rade,” kaže Nun. “Osim u Budimpešti, slobode u Mađarskoj nisu osobito važne, za razliku od Francuske ili Engleske,” dodaje Bozóki.

Ipak, ono što Orbána čini fascinantnim nisu samo razlike u odnosu na druge evropske zemlje, već i sličnosti. On i njegovi savjetnici postali su pioniri konzervativnog populizma koji se širi Zapadom. Mađarski model pomno proučavaju ideolozi američkog MAGA pokreta, evropska ksenofobna desnica, pa čak i radikali, sljedbenici Friedricha Hayeka u krugu argentinskog predsjednika Javiera Mileija, iako Orbán nije libertarijanac.

Konferencija C-PAC svakog maja u Budimpešti okuplja zvijezde populističke desnice poput Mileija, Geerta Wildersa i Jaira Bolsonara. “Prije 27 godina vjerovali smo da je Evropa naša budućnost; danas osjećamo da smo mi budućnost Evrope,” rekao je Orbán 2017. godine, nakon Brexita i Trumpove prve pobjede.

Orbán, rođen 1963. u selu blizu Székesfehérvára i diplomirao na Oxfordu, shvata da populizam zahtijeva naučni pristup. Koristi hiljade anketa za oblikovanje javnog mnijenja i prilagođavanje politike. “U upitnicima pitaju stvari poput: ‘Kako biste se osjećali da vam kćer siluje Cigan?'”, tvrdi Nun. Savjetuju ga gurui američke desnice, poput pokojnog Arthura Finkelsteina, nekadašnjeg savjetnika Richarda Nixona, dok Rod Dreher, pisac i direktor American Conservativea, živi u Budimpešti uz podršku vladinog think tanka Institut Dunav.

Unatoč kritikama, Orbánov pristup donosi rezultate. Njegove kampanje protiv manjina – od imigranata do Roma – mobiliziraju Mađare koji traže žrtvenog jarca nakon teške tranzicije u Istočnoj Evropi tokom neoliberalnog vrhunca. “U mađarskoj demokratiji ima fašističkog sjemena,” kaže ekonomista Tamas Bauer. No, možda je više riječi nego djela: položaj Roma i dalje je težak, ali nije se pogoršao od 2010. godine, a Orbán je čak osvojio njihov glas klijentelističkim politikama. “Nije rasista, već makijavelista – učinit će sve za vlast,” zaključuje Nun.

Orbanova sposobnost očuvanja vlasti ovisit će o percepciji korupcije i ekonomskih problema naspram osjećaja sigurnosti. Budućnost demokratije vjerojatno neće biti presudna. “Orbán može izgubiti dvotrećinsku većinu”, zaključuje Bauer, “ali to mu više nije potrebno – posao rušenja pravne države već je obavljen.” (IZVOR: La Vanguardia)