Njena je borba sačuvala temelje bosanskog i bošnjačkog identiteta, njena borba bila je ključna za opstanak naroda i očuvanje njegovog prava na samoodređenje

U okviru bivše Jugoslavije, svaka republika i pokrajina, uključujući Bosnu i Hercegovinu, imala je ustavom definiranu oružanu silu u obliku Teritorijalne odbrane (TO). Ova snaga bila je ravnopravna strategijska komponenta u sastavu Oružanih snaga SFRJ, ali nije bila organizacijski dio Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Državni organi Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine bili su nadležni za osiguravanje jedinstva, pripremu i djelovanje TO na svojoj teritoriji. Unatoč promjenama u sistemu rukovođenja tokom ’80-ih, ustavna nadležnost Bosne i Hercegovine nad vlastitom Teritorijalnom odbranom nikada nije bila ukinuta.

Ključni trenutak u očuvanju suvereniteta Bosne i Hercegovine dogodio se 15. oktobra 1991. godine, kada je Skupština SR BiH usvojila Memorandum i Platformu o položaju Bosne i Hercegovine u budućem ustrojstvu jugoslovenske zajednice. Ovi dokumenti iskazali su opredjeljenje za ravnopravan status s ostalim republikama tokom procesa disolucije, potvrđujući ustavne principe, državni suverenitet i teritorijalni integritet.

Platforma je jasno naglasila da su snage Teritorijalne odbrane pod kontrolom Predsjedništva Republike, a da se pod zajedničku komandu stavljaju samo u slučaju vanjskog napada na jugoslavensku zajednicu. Istovremeno, odlukom od 25. januara 1992. o povlačenju predstavnika iz saveznih organa i donošenjem odluke o referendumu o nezavisnosti, postavljeni su temelji za međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine.

Nakon referenduma, eskalacija nasilja, potaknuta iredentističkim i великodržavnim politikama, dovela je do oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, što je priznanjem njene nezavisnosti od strane Evropske zajednice, SAD-a i većine zemalja svijeta postalo nesumnjivim činom po međunarodnom pravu. U takvim okolnostima, Predsjedništvo SR BiH donijelo je osmog aprila 1992. Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti. Ovom odlukom Predsjedništvo je preuzelo nadležnosti Skupštine za donošenje uredbi sa zakonskom snagom, uključujući promjenu naziva države u Republika Bosna i Hercegovina te reorganizaciju Teritorijalne odbrane.

Ukinut je Republički štab TO, a osnovan Štab Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, s pukovnikom Hasanom Efendićem kao komandantom, Stjepanom Šiberom kao načelnikom štaba i Jovanom Divjakom kao zamjenikom. Za privremeni znak pripadnika TO propisan je stari bosanski grb s ljiljanima.

Sutradan, devetog aprila, Predsjedništvo je donijelo odluku kojom su svi naoružani sastavi i pojedinci, osim snaga JNA i MUP-a, bili obavezni prijaviti se štabovima TO do 15. aprila radi stavljanja pod jedinstvenu komandu i dobivanja jedinstvenih obilježja. Ova odluka bila je ključna, ali njen značaj često ostaje nedovoljno prepoznat u javnosti.

Pod pritiskom velikosrpske politike i jugoslavenskog vojnog vrha, probosanske snage, posebno Stranka demokratske akcije, bile su prisiljene pripreme za odbranu obavljati tajno, stvarajući paralelne strukture poput Patriotske lige i Zelenih beretki. Ove formacije igrale su ključnu ulogu u prvim danima odbrane, no njihovo proglašenje “vlastitom vojskom” ugrozilo bi legitimitet državnih institucija i svelo borbu na razinu lokalnih sukoba, slično muslimanskim milicijama iz Drugog svjetskog rata.

Ustrajavanje na ustavnim principima i ulozi Teritorijalne odbrane postavilo je temelj za stvaranje Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Sve naoružane grupe predane obrani zemlje, uključujući Patriotsku ligu, stavljene su pod komandu TO do 15. aprila 1992. Ovaj datum kasnije je označen kao dan formiranja Armije RBiH.

Uredbom od 20. maja 1992. uveden je naziv Armija Republike Bosne i Hercegovine, definirana kao dio Oružanih snaga u miru, dok u ratu uključuje i policiju te druge naoružane sastave. Grb Republike BiH postao je jedinstveni znak pripadnosti, a TO je nastavila funkcionirati kao Armija do četvrtog jula 1992. godine, kada je Predsjedništvo donijelo Odluku o organizaciji Oružanih snaga. Štab TO preoblikovan je u Glavni štab Oružanih snaga, s majorom Seferom Halilovićem kao prvim načelnikom, a od juna 1993. Rasim Delić preuzeo je dužnost komandanta Glavnog štaba.

Ovi formalni koraci odvijali su se uz istovremene bitke za odbranu zemlje. Armija je branila ne samo teritoriju, već i ustavni poredak, uključujući principe ravnopravnosti građana i naroda. Ova borba bila je i borba za opstanak bošnjačkog naroda, čiji nacionalni identitet i pravo na samoodređenje nisu bili prihvaćeni u kontekstu balkanskog velikodržavlja. Historijska istina pokazuje da bez očuvanja države Bosne i Hercegovine ne bi bilo ni biološkog opstanka Bošnjaka.

Početkom agresije, Armija se suočavala s brojnim izazovima: slabom opremom, nedostatkom naoružanja i nesređenom organizacijom. Agresor je u prvim mjesecima rata ovladao dvjema trećinama teritorija. No, već u drugoj polovini 1992. Armija je stabilizirala odbrambene linije i započela ofanzive kojima je oslobađala teritorije, onemogućivši ostvarenje strateških ciljeva agresora. Od početka 1993. do ožujka 1994. rat je dosegao vrhunac teškoća, s borbama na dva fronta i potpunom izolacijom zemlje. Dodatni udarac bio je veleizdajnički projekat Fikreta Abdića, koji je otvorio treći front.

Vašingtonski sporazum 1994. donio je stabilizaciju i priliku za konsolidaciju Armije. Tokom jeseni i zime 1994. ostvareni su značajni uspjesi, a proljeće 1995. donijelo je daljnje ofanzive, iako s neuspjehom u deblokadi Sarajeva. Pad Srebrenice i Žepe, uz Genocid nad Bošnjacima, označio je tragičan trenutak, no zajednička ofanziva ARBiH i hrvatskih snaga kasnije je oslobodila značajan dio teritorija. Prije potpunog poraza srpskih snaga, međunarodni pritisci zaustavili su operacije i doveli do Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Nakon rata, Armija je demobilizirala većinu pripadnika i započela profesionalizaciju. Zakonom o odbrani Federacije BiH iz 1996. integrirana je u Vojsku Federacije, koja je 2006. postala dio Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Danas, Drugi pješadijski puk njeguje tradiciju ARBiH, iako s ograničenim nadležnostima.