Napad sedmog oktobra otvorio je za doseljenike i njihove političke saveznike „historijsku priliku“ da učine ono što se godinama nisu usuđivali. Biti Palestinac na Zapadnoj obali postalo je nemoguće. Gaza je fizički razorena, ali život na Zapadnoj obali, iako bez masovnog ubijanja, postao je nepodnošljiv. Teško je zamisliti da će izraelski stisak moći još dugo trajati bez novog izbijanja nasilja, ovaj put teško osporivog
Na Zapadnoj obali niko nije čuo za primirje u Gazi, ni vojska, ni doseljenici, ni izraelska Civilna administracija, a ponajmanje tri miliona Palestinaca koji žive pod njihovom vlašću. Oni ne osjećaju kraj rata ni u najmanjoj mjeri. Od Dženina do Hebrona, primirja nema. Već dvije godine, pod okriljem rata u Gazi, Zapadna obala živi u režimu terora koji služi kao prikriveni izgovor i dimna zavjesa, bez ikakvih naznaka da će uskoro prestati.
Sva drakonska ograničenja uvedena sedmog oktobra i dalje su na snazi, mnoga još i pooštrena. Nasilje izraelskih doseljenika se nastavlja, kao i saučesništvo vojske i policije u njihovim napadima. Dok se u Gazi broj ubijenih i raseljenih smanjuje, na Zapadnoj obali sve ostaje isto, kao da primirje ne postoji.
Administracija Donalda Trumpa, koja je u Gazi aktivna i odlučna, u potpunosti zatvara oči pred Zapadnom obalom. Zadovoljna je time što je formalno zaustavila aneksiju. „Do toga neće doći jer sam dao riječ arapskim državama“, izjavio je Trump prošle sedmice, dok Izrael istovremeno čini sve da uništi, protjera i ponižava Palestince, sprječavajući i samu mogućnost normalnog života.
Čini se da Avi Bluth, komandant izraelske Centralne komande, poslušno provodi politiku svog nadređenog, ministra finansija Bezalela Smotriča, koji istovremeno ima ključnu ulogu i u Ministarstvu odbrane. Zajedno s doseljenicima i policijom, on kao da sprovodi opasan „ljudski eksperiment“: koliko se Palestince može mučiti prije nego što eksplodiraju. Nada da će njihova žudnja za zlostavljanjem nestati s prestankom borbi u Gazi brzo je nestala, rat je bio tek izgovor. Kad mediji izbjegavaju Zapadnu obalu, a većina Izraelaca i Amerikanaca ne mari, represija se može nastaviti bez granica.
Napad sedmog oktobra otvorio je za doseljenike i njihove političke saveznike „historijsku priliku“ da učine ono što se godinama nisu usuđivali. Biti Palestinac na Zapadnoj obali postalo je nemoguće. Gaza je fizički razorena, ali život na Zapadnoj obali, iako bez masovnog ubijanja, postao je nepodnošljiv. Teško je zamisliti da će izraelski stisak moći još dugo trajati bez novog izbijanja nasilja, ovaj put teško osporivog.
Između 150.000 i 200.000 Palestinaca koji su prije radili u Izraelu već dvije godine su bez posla i prihoda. Istovremeno, deseci hiljada zaposlenih u Palestinskoj upravi doživjeli su drastična smanjenja plata zbog izraelskog zadržavanja poreznih prihoda koje prikuplja u njihovo ime. Siromaštvo i bijeda su svuda. Tako i kontrolni punktovi, nikad ih nije bilo više niti su ikada ovoliko dugo opstajali. Danas ih ima na stotine.
Svako naselje ima željezne kapije koje se otvaraju i zatvaraju nasumice, bez ikakvog reda ni objašnjenja. Sve je proizvoljno, sve se odvija po volji doseljenika koji su Izraelske odbrambene snage pretvorili u svoje pokorno oruđe. Tako izgleda Zapadna obala kojom upravlja Smotrič.
Od kobnog sedmog oktobra osnovano je oko 120 novih naselja, gotovo sva nasilu, na desetinama hiljada dunuma palestinske zemlje, uz punu podršku države. Gotovo da ne prođe sedmica bez novih ilegalnih naselja, a razmjeri etničkog čišćenja koje prate te kolonizacije nemaju presedana. Prema pisanju novinarke Hagar Šezaf za Haaretz, tokom rata u Gazi stanovnici čak 80 palestinskih sela pobjegli su sa svojih ognjišta u strahu od doseljenika koji su im zauzeli zemlju.
Izgled Zapadne obale mijenja se iz dana u dan. Trump se hvali kako je spriječio aneksiju, ali ona nikada nije bila dublja. Iz novog američkog komandnog centra u Kirjat Gatu možda se vidi Gaza, ali se ne vidi Kirjat Arba, naselje pored Hebrona, gdje nasilje nad Palestincima cvjeta.
Zapadna obala danas očajnički vapi za međunarodnom intervencijom, jednako hitnom kao i ona koja se traži za Gazu. Neko, bilo američki, evropski, emiratski ili turski vojnici, mora zaštititi bespomoćne stanovnike. Neko ih mora izbaviti iz kandži izraelske vojske i doseljenika. Zamisliti stranog vojnika na kontrolnom punktu koji zaustavlja nasilne doseljenike na putu ka novom pogromu, danas je tek san.
IZVOR: Haaretz
