Historija Sarajeva neraskidivo je isprepletena s njegovim vodenim tokovima. Osmanski period donio je prefinjenu kulturu javnog i sakralnog korištenja vode kroz mrežu vakufskih vodovoda, česmi i mlinova. Austrougarska uprava je radikalno preoblikovala grad, ukrotila je hirovitu Miljacku, ukinula otvorene ulične rukavce poput onog s Mošćanice i uvela prvi moderni evropski vodovod. Konačno, sredinom dvadesetog stoljeća, sarajevske vode su kroz centrale Dudin Hrid i Bogatići dale prijeko potrebnu pogonsku snagu za industrijski skok i elektrifikaciju modernog društva. Zbog svega toga, sarajevske vode i danas ostaju nijemi, ali moćni svjedoci razvoja i opstanka ovog grada kroz stoljeća

U bogatoj kulturno-historijskoj riznici Bosne i Hercegovine, voda ne predstavlja samo prirodni resurs već i istinski temelj civilizacijskog razvoja, urbanog oblikovanja i privrednog života. Nigdje se ta historijska simbioza čovjeka, arhitekture i prirodnog vodenog potencijala ne uočava tako jasno kao na primjeru Sarajeva. Od ranog osmanskog perioda, preko austrougarske modernizacije, pa sve do socijalističke izgradnje nakon Drugog svjetskog rata, sarajevske su vode, prvenstveno Miljacka, Mošćanica, Željeznica i Prača, diktirale tempo širenja, ekonomske moći i svakodnevnog života žitelja šehera.

Osmanska civilizacija, utemeljena na islamskom pravu i hanefijskoj pravnoj školi, posmatrala je vodu kao opće dobro namijenjeno širokoj upotrebi. U procesu urbanizacije, voda je predstavljala ključni resurs u higijenskom, kulturno-obredoslovnom i privrednom smislu. Izgradnja brana, akvadukata, vodovoda, šadrvana i česmi bila je opipljivi izraz žive osmanske hidrokulture.

Kada je Isa-beg Ishaković sredinom petnaestog stoljeća udario temelje novog urbanog centra na obalama Miljacke, kultura vode dobila je svoj puni zamah. Islam kao vjera vanjske čistoće, koja je neophodna za obavljanje molitve, usmjerio je stanovništvo i dobrotvore da uporedo sa džamijama, hamamima, medresama i hanovima tragaju za izdašnim izvorima vode.

Prvi vodovodi u Sarajevu izgrađeni su 1461. godine. Da bismo lakše pojmili ovaj poduhvat, dovoljno je podsjetiti na podatak da je London moderni vodovod dobio 1609., a Beč tek 1839. godine.

Do kraja osmanske uprave, u Sarajevu je postojalo čak šezdeset i osam vodovoda različite dužine koji su opskrbljivali sto pedeset i šest javnih česmi, ne računajući one u dvorištima džamija i kuća. Među najznačajnijima na desnoj obali Miljacke isticali su se Crnil, Mošćanica i Javornik, dok su lijevu obalu napajali Hrvatin, Boguševac i Hadžabdinca. Voda se na izvorima hvatala u terezije odnosno sabirne bazene, a provodila se pomoću cijevi od pečene gline ili drvenih tomruka izrađenih od borovine.

Sarajevske česme, podijeljene na musluke i bunar-česme, bile su arhitektonski ukrasi grada o kojima su stihove pisali čuveni pjesnici poput Muhameda Nerkesija. Uz njih su nicali šadrvani i sebilji, od kojih je najpoznatiji sebilj na Baščaršiji, podignut u osamnaestom stoljeću donacijom bosanskog namjesnika Mehmed-paše Kukavice. Dva najveća sarajevska vakifa ostavila su neizbrisiv trag na ovom polju. Isa-beg Ishaković je svojim vodovodom iz vakufname iz 1462. godine doveo vodu s Bistrika za potrebe svog hamama, šadrvana, begluka i pet javnih česmi. S druge strane, Gazi Husrev-beg je vodovodom iz vakufname iz 1531. godine doveo vodu s udaljenosti od sedam do osam kilometara s vrela Crnila, opskrbljujući šadrvan svoje džamije, medresu, imaret, hanove i hamam preko razgranate mreže sa dvadeset i jednom česmom.

Voda je pokretala i privredni život grada. Na Miljacki, Mošćanici, Koševi i Bistriku podizani su brojni mlinovi i stupe. Čuveni putopisac Evlija Čelebi zabilježio je ponešto preuveličan broj od sto sedamdeset i šest mlinova, dok je pred kraj osmanske uprave, oko 1870. godine, u gradu aktivno radilo dvadeset i osam mlinova. Najpoznatiji su bili Isa-begovi mlinovi kod Bendbaše sa devet vitlova pod jednim krovom, čiji je prihod bio namijenjen održavanju njegove musafirhane. Uz vodene tokove razvili su se i tabački obrti za preradu sirove kože te ćebedžije koji su valjali i tkali ćebad.

Iako izvor života i napretka, voda je u historiji Sarajeva često pokazivala i svoje destruktivno lice. Poplave su bile stalna prijetnja privredi i stanovništvu. Prve veće katastrofe zabilježene su još sredinom šesnaestog stoljeća kada je Miljacka porušila glavnu branu, Isa-begove mlinove i mostove.

Tokom devetnaestog stoljeća zabilježeno je nekoliko dramatičnih bujanja. Godine 1777. rijeka je odnijela branu na Bendbaši, a hroničari bilježe da je nadošla Miljacka znala odnijeti i pola džamije. Posebno je ostao upamćen novembar 1869. godine, kada je uslijed odrona zemlje iznad bistričkih mahala potok Bistrik proradio kao bujica žutog blata i kamenja, rušeći ograde i mostove sve do Careve ćuprije. Poplava iz novembra 1881. godine nanijela je kolosalne štete na Hisetima, ugrozila kuću Despića, dok je na kamenitom Mustafa-pašinom mostu bijesno jureća vodurina napravila pukotinu širine četiri palca.

Zbog stalne opasnosti i činjenice da je rijeka činila prirodne međe između sedam novoformiranih gradskih kotara, koje su činili Unutrašnji grad, Koševsko polje, Bjelave, Kovači, Kasteoski grad, Hrvatin i Bistrik-Čobanija, nove austrougarske vlasti su 1886. godine odlučile pristupiti potpunoj regulaciji toka Miljacke. Iako je regulacija donijela sigurnost i modernu saobraćajnu infrastrukturu, ona je nepovratno izmijenila izgled orijentalnog Sarajeva. Stari kameni mostovi su desetkovani, pa je tako Careva ćuprija 1897. porušena u potpunosti, dok su Šeherćehajina i Latinska ćuprija izgubile po jedan otvor i ostale bez svojih autentičnih kamenih ograda kako bi se prilagodile modernom saobraćaju.

Uprkos modernizaciji, tradicionalne ulične česme i bunari ostali su važan dio identiteta mahala. Stanovnici su mahale često nazivali upravo po njima, o čemu svjedoče primjeri Prijeke česme ili Bijele česme. Kultna česma Feredžuša u Logavinoj ulici ostala je spomenik narodnoj predaji o ženi koja je godinama štedjela novac namijenjen za kupovinu feredže kako bi svojoj mahali podarila izvor pitke vode. Prema popisu Zemaljske vlade iz 1892. godine, u sarajevskom kotaru evidentirano je bogatstvo ovih objekata, pri čemu je u Velešićima izbrojano devet izvora i petnaest bunara, dok su Faletići imali dvanaest izvora, deset česmi i dva bunara.

Još od početka šesnaestog stoljeća, kada je Skender-paša proveo rukavac rijeke Mošćanice preko Vratnika, Ploče i Kovača do Baščaršije, ova je voda predstavljala žilu kucavicu Sarajeva. Austro-ugarska okupacija zatekla je dotrajalu osmansku mrežu u vlasništvu vakufa, koja zbog lošeg održavanja pojedinih mutevelija više nije mogla zadovoljiti potrebe grada koji je demografski i prostorno rapidno rastao.

Svjesne opasnosti od zaraznih bolesti i nestašice, gradske vlasti su već 1884. godine poslale vodu sa izvora Mošćanice na analizu u Beč, gdje je utvrđena njena izuzetna kvaliteta. Zauzimanjem ministra Kalaja, opština je 1889. godine podigla kredit od 300.000 forinti, a finansijsku potporu pružili su Zemaljska vlada i uprava Vakufa.

Izgradnja prvog modernog sarajevskog vodovoda započela je osmog jula 1889. godine. Izvor u Faletićima obuhvatio je kaptažu glavnog vrela, odakle je položen cjevovod od lijevanog željeza dužine pet kilometara prema rezervoarima na Vratniku. Tada su sagrađena dva ključna objekta, od kojih je prvi bio rezervoar visoke zone na Jekovcu kod Višegradske kapije, zapremine 400 $m^3$, namijenjen vodosnabdijevanju vojske u Bijeloj i Žutoj tabiji. Drugi je bio rezervoar niske zone, zapremine 1100 $m^3$, namijenjen za snabdijevanje stanovništva u dolini.

Vodovod je pušten u pogon petnaestog oktobra 1890. godine, sa ukupnom dužinom mreže od trideset kilometara, sto četrdeset i jednim bunarom i devedeset i sedam hidranata, osiguravajući sto šezdeset litara pitke vode po glavi stanovnika dnevno. U znak zahvalnosti za besplatno ustupanje parcela i starih vodovoda, Zemaljska vlada se obavezala da će Vakufu trajno i besplatno isporučivati vodu za sedamdeset i tri džamijske i javne česme.

Modernizacija je, međutim, donijela i sudske sporove. Prilikom gradnje rezervoara na Jekovcu potpuno je srušen pomoćni objekat Derviše Paralije, kojoj je nakon tužbe isplaćeno osamdeset forinti odštete. Pucanje cijevi kod kuće Mehage Mraovića u mahali Megara potkopalo je temelje njegove kuće, pa je općina morala izvršiti sudsku nagodbu u iznosu od 3.000 kruna.

Najveći udarac pretrpio je tradicionalni privredni život na Vratniku. Skretanjem Mošćanice u zatvorene cijevi, količina vode u otvorenom koritu se drastično smanjila, što je ugrozilo rad brojnih mlinova i stupa. Vlasnici mlinova u ulici Potok, Muhamed i Vasfija Kumašin, dobili su odštetu od 6.000 kruna jer njihove vodenice više nisu imale pogonsku snagu, a gradske vlasti su po istom principu otkupile još deset mlinova s namjerom da staro korito u potpunosti zatrpaju i pretvore u ulice. Otvoreni tok Mošćanice kroz grad konačno je prestao postojati 1930. godine.

Kako je broj stanovnika nastavio rasti, kapaciteti same Mošćanice ubrzo su postali nedovoljni, zbog čega je grad sukcesivno priključivao nove izvore u sistem vodosnabdijevanja. Stari zadužbinski izvor Gazi Husrev-bega iz sela Donje Biosko, poznat kao izvor Crnil, sjedinjen je s mrežom Mošćanice 1895. godine, prvenstveno zbog potreba Sarajevske dioničke pivare za većim količinama vode. Već 1900. godine u gradsku mrežu je uključen i izvor Begovac kako bi se zadovoljile potrebe mahala na lijevoj obali Miljacke. Četiri godine kasnije, uvedeno je i vrelo Kovačići za potrebe Novog Sarajeva, iako je njegova puna eksploatacija godinama bila kočena pravnim sporom s Pivarom oko ekskluzivnih prava na izvor.

Posljednji veliki infrastrukturni projekat austrougarske uprave bio je Jahorinski vodovod, građen od 1912. do 1917. godine. Ovaj poduhvat je obuhvatio izvore rijeke Prače na Stanskom vrelu, udaljenom trideset i devet kilometara, te izvor Bistrice na desetom kilometru. Voda je gravitacionim sistemom dovedena do novog rezervoara na Trebeviću kod Brusa, a odatle preko četiri rasteretne komore spuštena do Dudinog Hrida iznad Sarajeva. Protiv ovog projekta neuspješno su protestovali stanovnici opštine Donja Prača, plašeći se da će ostati bez vode za stoku i mlinove, ali je vlada prioritet dala glavnom gradu.

Koncem devetnaestog stoljeća, s epohalnim otkrićima Edisona i Tesle, snaga vode dobija potpuno novu, modernizacijsku ulogu kroz proizvodnju električne energije. Sarajevo je svoju prvu kaloričnu odnosno parnu centralu dobilo u aprilu 1895. godine na Hisetima pored Miljacke, što je omogućilo uvođenje električne rasvjete u uže gradsko jezgro i puštanje u saobraćaj prvog električnog tramvaja.

Međutim, ubrzani razvoj industrije i rast potrošnje u domaćinstvima natjerali su gradske vlasti da već 1909. godine razmatraju izgradnju hidrocentrale na rijeci Željeznici u Bogatićima. Iako je Josip Vancaš 1912. godine izvijestio da je općina dobila koncesiju na stotinu godina za korištenje 3.000 sekundnih litara vode Željeznice, Zemaljska vlada je ostala suzdržana smatrajući projekat nerentabilnim, što je privremeno zaustavilo ovaj plan.

Usljed toga, fokus je prebačen na iskorištavanje visoke kinetičke energije novosagrađenog Jahorinskog vodovoda. Prema projektu firme Andritz iz Graca, koji je usvojen 1913. godine, započela je izgradnja specifične hidrocentrale Dudin Hrid.

Ratne okolnosti su usporile radove, ali je centrala konačno puštena u pogon krajem 1918. godine. Sistem je funkcionisao tako što je visokotlačni čelični cjevovod dovodio vodu s planine do centrale, gdje je pokretao dvije horizontalne Peltonove turbine za proizvodnju električne energije, nakon čega se ta ista voda deponovala u rezervoar i distribuirala u gradski vodovod. Centrala Dudin Hrid radila je kontinuirano sve do 1999. godine, a ostala je zlatnim slovima upisana u noviju historiju jer je tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine povremeno bila jedini izvor električne energije za vitalne funkcije opkoljenog grada.

Zbog svoje autentične opreme, generatora, turbina i historijskog značaja, industrijska graditeljska cjelina električne centrale na Dudinom Hridu proglašena je u decembru 2009. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

S druge strane, stara ideja o iskorištavanju Željeznice ponovo je oživjela krajem tridesetih godina zahvaljujući Gradskoj štedionici u Sarajevu. Radove započete 1940. godine prekinuo je Drugi svjetski rat i njemačka okupacija, tokom koje su izgrađena privremena postrojenja devastirana od strane neprijateljskih snaga 1942. godine.

Odmah po oslobođenju, u julu 1945. godine, gradilište u Bogatićima preuzima novoosnovano Električno preduzeće Bosne i Hercegovine. Izgradnja ove centrale smatrana je prioritetom Prvog petogodišnjeg plana jer je trebala napajati čitav srednjebosanski industrijski basen koji su činili Sarajevo, Zenica, Vareš i Breza.

Uprkos hroničnoj nestašici materijala, alata i stručnog kadra, Hidroelektrana “Boriša Kovačević” u Bogatićima svečano je puštena u rad osmog juna 1947. godine. U ovaj grandiozni projekat uloženo je preko sto miliona dinara. Centrala je postala ključni snabdjevač giganata poput Željezare Zenica, rudnika u Kaknju i Brezi, Vojno-tehničkog zavoda “Tito” i gradskog tramvaja u Sarajevu, redovno premašujući planove proizvodnje tokom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

IZVOR: Sedad Bešlija, Hanna Younis, Dženita Sarač-Rujanac, Mehmed Hodžić: „Uloga i značaj vode u razvoju Sarajeva kroz historiju“, Historijski pogledi