U Arnaudiji će se održati centralna manifestacija ovogodišnjih “Dana džemata i džamija”; odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sedmi maj je proglašen Danom džamija. Oblježavanje Dana džamija podsjeća na stradanje, rušenje ili devastaciju velikog broja džamija, mesdžida i drugih vjerskih objekata tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu – od 1992. do 1995.

U srcu Banje Luke, gdje rijeka Vrbas tiho šapuće priče prošlosti, uzdižu se dva bisera osmanske arhitekture – džamije Ferhadija i Arnaudija. Njihove kupole, vitke munare i kamen koji nosi tragove stoljeća svjedoče o burnoj historiji grada, o njegovom usponu pod osmanskim stijegom i tragičnim padovima u vremenima Agresije na Bosnu i Hercegovinu.

I upravo će se u Arnaudiji održati centralna manifestacija ovogodišnjih “Dana džemata i džamija”, koja će biti održana u nekoliko bh. gradova. Manifestacija ‘Dani džemata i džamija’ održava se u znak sjećanja na dan kad je, u Banjaluci 1993. godine, minirana i srušena džamija Ferhadija.

Odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sedmi maj je proglašen Danom džamija. Oblježavanje Dana džamija podsjeća na stradanje, rušenje ili devastaciju velikog broja džamija, mesdžida i drugih vjerskih objekata tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu – od 1992. do 1995. 

Ferhad-paša Sokolović, čovjek čije ime snažno odjekuje kroz historiju Bosne i Hercegovine, rođen je u prvoj polovini 16. stoljeća, vjerojatno u istočnoj Bosni, u obitelji koja je dala niz znamenitih ličnosti Osmanskog carstva. Kao mladić, prema običaju devširme, odveden je na osmanski dvor, gdje je njegov talent brzo prepoznat. Pod pokroviteljstvom svog rođaka, velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, Ferhad je izrastao u sposobnog vojskovođu, diplomata i upravitelja. Njegova karijera dosegla je vrhunac kada je postao sandžak-beg Bosanskog sandžaka, a kasnije i prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta.

Ferhad-paša nije bio samo vojni strateg; bio je vizionar koji je razumio važnost urbanog razvoja. Kada je sredinom 16. stoljeća Banja Luka postala sjedište Bosanskog sandžaka, započela je nova era za ovaj grad. Ferhad-paša vidio je potencijal u ovom krajoliku, gdje se Vrbas spaja s okolicom bogatom prirodnim resursima. Njegova vakufnama, pravni dokument koji se čuva kao dragocjenost u muzejima Banje Luke i Prijedora, svjedoči o njegovoj ambiciji: izgraditi grad koji će biti ekonomsko, kulturno i duhovno središte.

Između 1579. i 1587. godine, Ferhad-paša dao je podići više od 200 javnih objekata u Banjoj Luci. Među njima su džamije, medrese, sahat-kule, šadrvani, mostovi i saobraćajnice koje su gradu dale modernu infrastrukturu. Njegov najveći doprinos bila je Ferhadija džamija, sagrađena 1579. godine, koja je postala simbol Banje Luke. Uz nju, grad je dobio i druge znamenitosti, poput sahat-kule i zanatskih čaršija, čime je Donji Šeher, središnji dio grada, procvao kao trgovački i društveni centar.

Ferhad-paša nije samo gradio; on je stvarao zajednicu. Njegovi vakufi osiguravali su sredstva za održavanje ovih objekata, ali i za obrazovanje, siromašne i bolesne. Njegova vizija bila je da Banja Luka postane mjesto gdje se spajaju različite kulture i vjere, a njegovi podanici, uključujući i Hasana defterdara, slijedili su njegov primjer, dodatno obogaćujući grad.

U sjeni Ferhadije, samo nekoliko ulica dalje, uzdiže se Arnaudija džamija, sagrađena 1595. godine. Njen vakif, Hasan defterdar, bio je ministar finansija Bosanskog ejaleta i bliski saradnik Ferhad-paše. Hasan, čovjek albanskog porijekla, kako sugerira narodni naziv “Arnaudija”, dijelio je viziju svog mentora o urbanizaciji Banje Luke. Njegova džamija, smještena u Donjem Šeheru, postala je ne samo mjesto molitve, već i simbol kulturnog kontinuiteta.

Arnaudija je manja od Ferhadije, ali njena ljepota leži u skladu proporcija i jednostavnosti. Njena kupola, poduprta zidom s čeličnim skopama zalivenim olovom, svjedoči o iznimnoj graditeljskoj vještini 16. stoljeća. Munara, vitka i elegantna, uzdiže se prema nebu, dok munarica, poznata kao akšam-taš, dodaje poseban šarm ovom kompleksu. Ova minijaturna kula, korištena za poziv na večernju molitvu, rijetkost je u bosanskoj arhitekturi, slična primjerima u Mostaru i Ljubuškom.

Unutrašnjost Arnaudije očarava svojom profinjenošću. Mihrab, ukrašen stalaktitnim dekorom, i mramorni minber odražavaju osmansku estetiku, dok drveni mahfil i prozori na tri razine stvaraju osjećaj svjetlosti i prozračnosti. Uz džamiju nalazi se turbe, gdje počivaju Hasan defterdar i njegova supruga, povezano vratima s prostorom za molitvu, što Arnaudiju svrstava među rijetke grobne džamije u Bosni. Harem džamije, s nišanima iz 17. stoljeća, dodatno naglašava njen povijesni značaj.

Arnaudija nije bila samo vjerski objekt; bila je središte zajednice. U njenom haremu okupljali su se mještani, a zanatske radnje između Arnaudije i Ferhadije činile su ovaj dio grada živahnim središtem trgovine. Kroz stoljeća, Arnaudija je dijelila sudbinu Ferhadije, postavši njenim “sestrom” u očima Banjalučana, ne samo zbog blizine, već i zbog zajedničke ljepote i tragične povijesti.

Devedesete godine 20. stoljeća donijele su mračne dane za Banju Luku. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, između aprila i septembra 1993. godine, svih 16 banjalučkih džamija, uključujući Ferhadiju i Arnaudiju, srušeno je do temelja u režiji tadašnjih vojno-političkih vlasti Republike Srpske.

Ovaj čin bio je dio sistematskog uništavanja islamskog kulturnog nasljeđa u gradu. Ferhadija i Arnaudija, dva dragulja osmanske arhitekture, doživjele su posebno tragičnu sudbinu sedmog maja 1993. godine, kada su u ranim jutarnjim satima raznesene eksplozivom.

Bošnjaci Banje Luke svjedočili su ovom gubitku s nevjericom i boli. Osjećaj nemoći i tuge obuzeo je mnoge Banjalučane koji su u tim džamijama vidjeli ne samo arhitektonske spomenike, već i dio svog identiteta. Ostaci Arnaudije odvezeni su na deponiju ili su bačeni u Vrbas a mjesto gdje je stoljećima stajala ta krasotica ostalo je pusto.

Uništavanje nije zaobišlo ni druge elemente islamske kulture. Sahat-kule, šadrvani, turbeta i oko 200 džamija u Banjalučkom muftijstvu pretvoreni su u prah. Ovaj gubitak nije bio samo materijalan; bio je udar na dušu grada, na njegovu multikulturalnu historiju koju je Ferhad-paša tako brižno gradio.

Nakon Agresije, Banja Luka suočila se s izazovom obnove svog kulturnog nasljeđa. Godine 2003., Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je mjesto i ostatke Arnaudije nacionalnim spomenikom, priznajući njen značaj za historiju i identitet zemlje. Ideja o obnovi Arnaudije javila se 2015. godine, a godinu kasnije potpisan je protokol s Generalnom direkcijom vakufa Turske, čime je započeo proces njenog uskrsnuća. Kamen temeljac položen je 2017. godine, označivši početak mukotrpnog rada na vraćanju ovog bisera u njegov izvorni sjaj.

Obnova Arnaudije bila je izazov. Fragmenti džamije, razasuti nakon rušenja, traženi su na raznim mjestima, slično kao i kod obnove Ferhadije. Arhitekti i konzervatori uložili su ogroman trud kako bi svaki detalj – od kupole do munarice – bio vjeran izvornom dizajnu. Korištenjem tradicionalnih tehnika i materijala, poput sedre i mramora, Arnaudija je ponovo izgrađena u autentičnom stilu. Posebna pažnja posvećena je unutrašnjosti, gdje su mihrab, minber i stalaktitni dekor vraćeni u svoj nekadašnji sjaj.

Obnovom Arnaudije završen je proces rekonstrukcije svih 16 banjalučkih džamija, čime je Banja Luka povratila dio svog izgubljenog identiteta. Danas Arnaudija ponovo stoji kao mjesto molitve i okupljanja, ali i kao podsjetnik na snagu zajednice koja se oduprla zaboravu. Njen portal, vitka munara i tihi harem s nišanima iz 17. stoljeća ponovo pričaju priču o Banjoj Luci – gradu koji je, zahvaljujući Ferhad-paši i njegovim nasljednicima, postao raskršće svjetova.