Arminka Helić je stručnjakinja za odbrambenu i vanjsku politiku. Bila je šefica kabineta bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova Williama Haguea i članica je Doma lordova Ujedinjenog Kraljevstva; u današnjem Jerusalem Postu objavila je reagiranje na navode izraelskih medija kako se Milorada Dodika, kreatora državnog udara, politički progoni

Nedavni članak (“Nelegitimna pravna manipulacija: Bosna koristi Izrael kao bojno polje – mišljenje”, 15. aprila 2025.), koji se bavi prisustvom predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na konferenciji o antisemitizmu u Jerusalemu i zahtjevom Bosne i Hercegovine za njegovo hapšenje putem Interpola, predstavlja narativ koji je i pogrešan i nepotpun.

U središtu ovog slučaja nije politički progon, već ozbiljna pravna i ustavna kriza koju je izazvao sam Dodik. U februaru je Sud Bosne i Hercegovine osudio Dodika zbog odbijanja da provede konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda i Ureda visokog predstavnika (OHR). Osuđen je na godinu dana zatvora i diskvalificiran iz javne službe na razdoblje od šest godina. Optužbe se nisu odnosile na govor ili diplomatiju, već na ponovljena i namjerna kršenja vladavine prava i pokušaje da sebe i entitet Republiku Srpsku postavi iznad državnog ustava.

Umjesto da koristi pravne kanale za žalbu, Dodik je dodatno zaoštrio situaciju. Izjavio je da Bosna „više ne postoji“ i uveo hitno zakonodavstvo u RS kojim se zabranjuje djelovanje državne policije, sudova i tužitelja na teritoriju tog entiteta. Uslijedili su nacrti zakona za ponovno uspostavljanje vojske RS-a, što je izravno protivno mirovnom sporazumu postignutom u Daytonu 1995. godine.

Suočene s time, institucije Bosne i Hercegovine su reagirale. Izdana je nacionalna potjernica. Kada je Dodik napustio zemlju i time pokazao nepoštivanje suda, prvo otišavši u Srbiju, a zatim u Izrael, Sud BiH zatražio je izdavanje crvene potjernice putem Interpola. Tajming tog zahtjeva – tokom konferencije u Jerusalemu – nije bio politički manevar, već proceduralni odgovor na njegovo bježanje.

Interpol je odbio zahtjev, pozivajući se na član 3. svog Ustava, koji zabranjuje uplitanje u politička pitanja. To odražava njegovu politiku i u drugim slučajevima, uključujući one koji se tiču katalonskih lidera. No ta odluka ne osporava optužbe niti ukazuje na zloupotrebu sistema. Ona jednostavno pokazuje ograničenja međunarodne policijske saradnje u politički osjetljivim kontekstima.

Sugestija da je Sarajevo djelovalo s ciljem da omete konferenciju o antisemitizmu nije samo netačna – ona je uvredljiva. Antisemitizam je rastuća i ozbiljna prijetnja diljem svijeta. Ozbiljni napori za njegovo suzbijanje moraju se podržati, a korištenje takvog foruma kao štita od zakonitog pravnog postupka – osobito u prkosu postgenocidnom ustavnom poretku u Bosni – je odvratno.

Također je važno osporiti implicitnu tvrdnju da Bosna ima historiju neprijateljstva prema Jevrejima. Sarajevo je nekada bilo dom jedne od najintegriranijih jevrejskih zajednica na Balkanu.

Tokom Holokausta, Jevreji u Bosni najviše su stradali od strane ustaškog režima u NDH, fašističke marionetske države osnovane tokom Drugog svjetskog rata, a ne od strane bosanskih institucija. Mnogi lokalni građani, osobito muslimani, riskirali su vlastite živote kako bi zaštitili svoje jevrejske komšije.

To nasljeđe nastavilo se i u 20. stoljeću. Sarajevska Hagada, jevrejski rukopis iz 14. stoljeća od međunarodne kulturne važnosti, spašena je dvaput. Prvi put je skrio muslimanski kustos kako bi je zaštitio od nacista. Drugi put je ponovno skrivena tokom Opsade Sarajeva 1990-ih, tada od strane srpskih snaga koje su grad držale pod opsadom.

Zanimljivo, upravo te iste snage sada Dodik nastoji ponovno oživjeti kroz zakonodavne akte. Hagada ostaje snažan simbol bosanskog pluralizma i međuvjerske solidarnosti – simbol koji treba priznati, a ne izbrisati.

Članak takođe pogrešno prikazuje Visokog predstavnika kao neizabranog „prokonzula“. U stvarnosti, Ured visokog predstavnika (OHR) uspostavljen je Daytonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine. Takozvane „bonske ovlasti“, koje je međunarodna zajednica usvojila 1997. godine, omogućuju Visokom predstavniku da djeluje kada domaće institucije zakažu ili kada ih se namjerno blokira. Ova ovlaštenja temelje se na međunarodnom pravu i više su puta potvrđena od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Ta ovlaštenja uvijek su korištena s oprezom. Trenutni Visoki predstavnik nije nametao strane vrijednosti, već je djelovao kako bi zaštitio pravne temelje države, i to kao odgovor na kontinuirane unutarnje prijetnje – od kojih mnoge dolaze upravo iz vlasti Republike Srpske. Njegove mjere jačaju daytonski okvir, a ne narušavaju ga.

Tvrdnje da Bosna i Hercegovina zbog OHR-a nije demokratska država su zavaravajuće. Činjenica je da je povlačenje međunarodnog nadzora uvjetovano ispunjavanjem određenih mjerila. Upravo postupci secesionista i njihovih saveznika – uključujući podrivanje pravosuđa, blokiranje državnih institucija i pokušaje zakonodavne secesije – oni su koji su odgodili taj proces.

Ovo takođe nije primjer političke samovolje. Čelnici entiteta u BiH imaju određeni manevarski prostor u vođenju vanjskih poslova, ali nisu iznad zakona. Dodika se ne procesuira zbog prisustva na konferenciji, već se suočava s pravnim posljedicama zbog kršenja zakonitih sudskih odluka.

Neki komentatori pokušali su ovaj slučaj prikazati kao dio šireg trenda u kojem se nacionalistički čelnici progone putem sudova. No ovdje se ne radi o ideologiji – ovdje je riječ o zakonitosti.

Krivični zakon se jednako primjenjuje na sve građane, bez obzira na njihovu političku ili etničku pripadnost. Dodiku je suđeno u skladu s domaćim zakonima i međunarodnim standardima, a prema izvještajima, sada je uložio žalbu – što je njegovo zakonsko pravo u okviru sistema koji on sam nastoji potkopati.

Nazivati ovu situaciju „pravnim ratovanjem“ znači ili nerazumijevanje ili namjerno iskrivljavanje stvarnosti. Bosna i Hercegovina pokušava, pravnim sredstvima i uz veliku suzdržanost, zaštititi svoj ustavni poredak. Izjednačavanje provođenja zakona s političkim progonima riskira ohrabrivanje onih koji otvoreno rade na razaranju demokratskog poretka.

Međunarodna uključenost, ako je i postojala, bila je krajnje suzdržana – možda čak i previše. Visoki predstavnik je intervenirao samo kada su svi drugi mehanizmi zakazali. Sankcije i zabrane putovanja koje su uvele evropske vlade bile su proporcionalne, ciljane, utemeljene na pravu i osmišljene s ciljem podrške vladavini prava, a ne kažnjavanja političkog neslaganja.

Ono što Bosni i Hercegovini danas treba nije nametanje, već principijelna podrška njezinih saveznika, međunarodnih institucija i promatrača. Braniti Dayton ne znači miješati se u unutrašnje poslove – to znači podržavati sam mirovni sporazum koji je gotovo tri desetljeća čuvao mir.

Od 1995. godine, Bosna i Hercegovina suočila se s brojnim preprekama. Danas je najveća prijetnja stabilnosti ta koja dolazi iznutra, iz samog sistema. Očuvanje vladavine prava putem pravosuđa, a ne političke retorike, nije provokacija. To je temelj demokratske države. Bosna i Hercegovina u tome nije iznimka.