Saborski zastupnik Armin Hodžić gostovao je u Središnjoj knjižnici Roma u Republici Hrvatskoj, gdje je u sklopu programa Živa knjižnica, uz domaćina i zastupnika Veljka Kajtazija te ravnatelja Alena Tahirija, javnosti otvorio jedno rijetko viđeno, osobno poglavlje svoga života – priču o životnim porazima, obitelji i motivaciji koja ga i danas pokreće u radu za zajednicu.

Povod susreta bila je proslava šestog rođendana Središnje knjižnice Roma, koja djeluje u okviru Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „Kali Sara“. Domaćini su za tu prigodu odabrali formu Žive knjižnice, format u kojem se umjesto knjiga „posuđuju“ ljudske priče, kako bi se, kako je istaknula moderatorica Marta Šerić, gosti i publika međusobno bolje upoznali i nadahnuli.

Predsjednica Saveza Suzana Krčmer podsjetila je da knjižnica nije tek zbirka građe od preko šest tisuća jedinica, nego prije svega živo mjesto susreta romske zajednice i njezinih prijatelja. Tom je prigodom predstavljena i Knjiga romskih velikana, izdanje posvećeno Romkinjama i Romima koji su ostavili trag u sportu, kulturi, umjetnosti, znanosti i politici.

Uz Hodžića, svoje su priče u Živoj knjižnici podijelili i saborski zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi te ravnatelj Alen Tahiri. Hodžić je na početku svoga izlaganja istaknuo da Kajtazija poznaje davno prije ulaska u Hrvatski sabor te da ga je upravo on godinama, i prije nego što je postao zastupnik, predstavljao i vjerovao u njega. Poručio je Romkinjama i Romima da mogu biti ponosni na svoje predstavnike, dodavši kako su mu romska i druge nacionalne manjine u mnogočemu bile uzor.

OD SNA O POLICIJI DO SUSRETA KOJI SU GA PROMIJENILI

Govoreći o tome što ga je usmjerilo na javni angažman, Hodžić je priznao da politika nije bila djetinji san – do svoje osamnaeste, devetnaeste godine želio je postati policajac i ozbiljno se pripremao za prijemne ispite policijske akademije. Prekretnicu su, ispričao je, donijeli susreti s ljudima koji su tražili pomoć. 

Obilazeći teren, prije svega sredine poput Gunje i Vojnića u kojima bošnjačka manjina živi u skromnim uvjetima, dolazio je u domove obitelji s malom djecom koje nisu imale pristup vodi i struji. Iz tih susreta, kazao je, rađala se frustracija – imao je sve ono što ti ljudi nisu imali, mogao im je pružiti pažnju, vrijeme i riječ, ali ne i rješenje.

Shvatio je da je za stvarnu pomoć potrebna i društvena uloga i pristup, što ga je odvelo u javni rad: 2015. postao je vijećnik, a potom i najmlađi predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, da bi 2024. s 28 godina ušao u Hrvatski sabor kao njegov najmlađi zastupnik.

NOĆ IZBORNOG PORAZA I RIJEČI KOJE SU SVE PROMIJENILE

Najsnažniji dio izlaganja Hodžić je posvetio 2020. godini, koju je opisao kao „igru brojki“ i osobnu katarzu. Parlamentarni izbori te godine bili su zakazani za 5. srpnja, isti datum kad je trebao biti rođen njegov sin; dječak je na svijet stigao dva dana ranije, u jeku pandemije, zbog koje ga je u rodilištu mogao vidjeti tek nakratko. On i supruga tada su bili studenti pete godine, ona zaposlena, on nezaposlen, a kampanju su financirali podignutim kreditom. 

Izbori su završili neuspjehom. Noći kad su stigli rezultati, vrativši se kući zatekao je suprugu kako smiruje tek rođeno dijete. Ne pitajući ga za ishod izbora, zamolila ga je da uzme i smiri sina – i upravo je taj prizor, u kojem je najvažnijom stvari na svijetu postalo dijete, kako je rekao, nešto u njemu prelomio.

Sutradan se, priznao je, našao pred racionalnom odlukom da odustane od politike, zaposli se i uzdržava obitelj. Odabrao je, kako kaže, onaj jedan posto šanse – da nastavi. 

– Ne odustajte od onoga u što vjerujete, koliko god bilo teško – poručio je publici, podsjetivši na vjersku pouku da ono što nam se učini lošim ponekad ispadne dobro, i obrnuto. Vjeruje da bi pobjeda 2020. za njega bila loša, jer tada ne bi imao iskustvo poraza koje ga je oblikovalo i osnažilo za izazove koji su uslijedili.

OBITELJ KAO TEMELJ I DRUŠTVO BEZ PREPREKA

Na pitanja iz publike Hodžić je naglasio da mu je obitelj najvažnija i da bez podrške supruge, koja je u najtežim trenucima bila njegov jedini oslonac, ničega od političke karijere ne bi bilo. Trajno, rekao je, ostaju obitelj i djeca, njihov odgoj i obrazovanje, dok pozicije i moć prolaze. Odgovarajući na pitanje koliko nacionalna pripadnost može biti prepreka na putu do najviših državnih funkcija, ocijenio je da to ovisi o društvu i da će balkanskim sredinama trebati vremena.

Mjerilo za visoke pozicije, poručio je, trebaju biti znanje, obrazovanje, sposobnost i etika, a ne nečija nacionalnost ili boja kože. Zaključio je da navija za društvo u kojem svatko može biti gradonačelnik, premijer ili predsjednik bez obzira na podrijetlo i vjeroispovijest te da je na sadašnjim naraštajima da za takvo društvo stvore preduvjete.

Zbog obaveza koje su uslijedile zastupnik je program morao napustiti ranije, zahvalivši domaćinima iz Kali Sare na pozivu i prilici da, kako je rekao, sjedi između dvojice uglednih predstavnika romske zajednice koji najbolje razbijaju predrasude i stereotipe.