Babišev otac bio je diplomata i član Komunističke partije Čehoslovačke (KSČ), službovao je u Ženevi i pri Ujedinjenim narodima. Sam Babiš pristupio je KSČ-u 1980. i, prema vlastitom svjedočenju, “nesvjesno” tokom 1980-ih figurirao kao saradnik StB-a. Te veze i pozicije otvorile su mu pristup informacijama i krugovima moći koji će poslije biti presudni za njegov brzi poslovni uspon

ANO, stranka češkog konzervativnog populiste Andreja Babiša, odnijela je ovog vikenda izbornu pobjedu. Za mnoge u Evropi to nije tek nacionalna rotacija vlasti nego događaj sa širim posljedicama: Babiševe bliske veze s proruskim premijerima Robertom Ficom u Slovačkoj i Viktorom Orbánom u Mađarskoj pojačavaju bojazan da bi se evropski front protiv Kremlja mogao rascijepati.

Najbizarniji trenutak Babiševe kampanje zabilježen je 20. augusta na vrhu Lysá, najvišoj planini Moravsko-šleskih Beskida. Nakon vijesti da je zastupnica ANO-a Margita Balastíková navodno unajmila plaćenog ubicu da usmrti psa nove partnerice bivšeg muža, u zemlji u kojoj 42% domaćinstava posjeduje psa, Babiš se pojavio s vrhom stranke i krupnim psom.

Pozirao je uz zdjelicu s propagandnim logom ANO-a, pa poveo cijeli tim u uspon pred kamerama: slikovita demonstracija političke sprege “čovjeka i najboljeg prijatelja” koja je prekrila ozbiljnost optužbi. Bio je to populistički performans po mjeri medija: skretanje fokusa s programa na sliku i gestu.

Ipak, strateški najvažniji događaj odigrao se mjesecima ranije u Slovačkoj. Ondje je Babiš od 2017. bio u sporu s Nacionalnim institutom sjećanja, čije arhive ga navode kao tajnog saradnika komunističke Službe državne bezbjednosti (StB) pod kodnim imenom “Bureš”. Ministarstvo unutrašnjih poslova u Bratislavi, kojim rukovodi Matúš Šutaj Eštok, bliski saradnik premijera Roberta Fica i otvoreni simpatizer Vladimira Putina, postiglo je vansudsku nagodbu s Babiševim pravnim timom i spor je zaključen. Češki premijer Petr Fiala to je ocijenio “političkom uslugom”, ali tema je ostala na margini kampanje uprkos dobro dokumentiranim vezama s komunističkim službama.

Babišev otac bio je diplomata i član Komunističke partije Čehoslovačke (KSČ), službovao je u Ženevi i pri Ujedinjenim narodima. Sam Babiš pristupio je KSČ-u 1980. i, prema vlastitom svjedočenju, “nesvjesno” tokom 1980-ih figurirao kao saradnik StB-a. Te veze i pozicije otvorile su mu pristup informacijama i krugovima moći koji će poslije biti presudni za njegov brzi poslovni uspon.

Nakon raspada Čehoslovačke Babiš preuzima Agrofert, jednu od najvećih kompanija nastalih privatizacijom, i u kratkom roku postaje savladar prehrambene, hemijske i medijske sfere. Porijeklo kapitala ostalo je nepoznato, sam je tvrdio da je novac došao od “bivših školskih kolega iz Švicarske”. Danas je Agrofert konglomerat koji obuhvata agribiznis, medije i petrohemiju, a Babiš je najbogatiji čovjek u zemlji.

Prema Forbesu (septembar 2025.), njegovo bogatstvo procjenjuje se na 4,3 milijarde dolara, što ga svrstava oko 937. mjesta na svjetskoj listi milijardera. Tek kada je njegovo ime isplivalo u istrazi pronevjere u slučaju “Gnijezdo roda” (Stork’s Nest), odlučuje ući u politiku i, kako su mnogi primijetili, preuzeti institucionalni okvir koji je počeo postavljati pitanja.

Godine 2011. osniva ANO, akronim koji na češkom znači “da”, kao navodno antikorupcijsku platformu, sa spojem populističke retorike, poduzetničkog mita i tehnokratskog obećanja: “upravljati državom kao preduzećem”.

U autobiografskom manifestu “Můj příběh” (“Moja priča”) tvrdi da nije htio biti političar, već menadžer koji će “pretvoriti Češku u novu Švicarsku ili Švedsku”. Njegov meteorski uspon olakšali su hiperaktivnost, imidž samoniklog biznismena, znanje jezika i međunarodni kontakti, u telefonu su mu, hvali se, brojevi Donalda Trumpa, Emmanuela Macrona i njemačkih ministara.

Kao ministar finansija brzo je razočarao male i srednje poduzetnike: pooštrio je fiskalni pritisak na mala preduzeća, dok je velikim sistemima otvarao vrata. Tokom izbjegličke krize 2015. pozivao je čak i na intervenciju NATO-a u Mediteranu. Već 2017. premijer Bohuslav Sobotka ga smjenjuje nakon što je protiv njega pokrenut postupak zbog poreskih malverzacija i otkrivanja da je dio sredstava EU preusmjeravao u vlastite firme.

Uprkos pravnim repovima, Babiš se bez oklijevanja ponovo kandidira. Obećava “nacionalni spas”, 20-postotno sniženje cijena energije i kraj vojne pomoći Ukrajini. Taj paket poruka spaja tri linije: socijalni populizam (niže cijene), suverenistički impuls (otpor Bruxellesu) i geopolitički zaokret (distanciranje od Kijeva). U praksi, to ga približava Ficovoj Slovačkoj i Orbánovoj Mađarskoj, dvojcu koji posljednjih godina sistematski potkopava zajedničku evropsku liniju prema Rusiji.

Babiš se lako uklapa u galeriju lidera koji politiku shvataju kao produžetak poslovnog modela: kontrola narativa kroz medije, kadrovska kolonizacija institucija, “efikasnost” iznad procedura. Kada je 2019. posjetio Bijelu kuću, rekao je Donaldu Trumpu da ima “sličan plan da Češku ponovo učini velikom”. Taj transfer slogana nije bio samo stilski, on opisuje i logiku njegove vlasti: pragmatična kombinacija fiskalnog populizma i tvrde poruke o “redu i sposobnosti”.

Šta Babiševa pobjeda znači za EU? Prvo, prijeti eroziji jedinstva oko sankcija Rusiji i vojne pomoći Ukrajini. Drugo, ohrabruje osovinu pragmatičnog “orbanizma” u Centralnoj Evropi, gdje se državne kase, mediji i pravosuđe stavljaju u funkciju dugog ostanka na vlasti. Treće, komplikira odnose s Berlinom i Parizom, koji od Praga očekuju pouzdan proevropski kurs i usklađenost sigurnosnih politika.

Babiševe veze sa Ficom i Orbánom nisu samo ideološke. U pitanju je mreža uzajamnih koristi: zaštita pred evropskim institucijama, koordinacija poruka prema domaćoj publici i zajedničko preoblikovanje okvira EU iznutra, tako da postane “mekša” prema Moskvi i “tvrđa” prema migracijama, medijskim slobodama i civilnom društvu. Otuda i epitet “Putinov treći čovjek u EU”: ne nužno direktni igrač Kremlja, ali politički akcelerator njegovih ciljeva.

Babišev odnos prema vlastitoj prošlosti ostaje ambivalentan. Na optužbe o StB-u odgovara relativizacijom (“bez svijesti o tome”), na pitanja o porijeklu kapitala  frazama o uspjehu i sposobnosti. Ali institucije koje bi morale rasvijetliti ove teme sada zavise od političke volje pobjednika. U tom smislu, vansudska nagodba u Slovačkoj bila je generalna proba: kad mreža vlasti i interesa proradi, neugodne istine sklone su da završe u arhivi, doslovno i metaforički.

Evropa je ušla u period “strateškog umora”. Rat u Ukrajini traje, troškovi rastu, a ekstremni i populistički akteri nude jednostavne narative o jeftinijoj energiji, “miru” bez garancija i “suverenitetu” bez obaveza. Babiš vješto jaše taj val. “Nije tipično kremaljski, ali nije ni proevropski… pratit će tržište politike i stati gdje mu je isplativo”, prognozira češki novinar Ondřej Kundra iz sedmičnika Respekt. Ukratko: ideologija je sekundarna, primarna je korist.

IZVOR: ABC