Ovih dana navršila se 31 godina od potpisivanja Zagrebačkog sporazuma kojim je okončan hrvatsko-bošnjački sukob u Bosni i Hercegovini. Sporazum su 23. februara 1994. godine potpisali komandant Armije Republike Bosne i Hercegovine, general Rasim Delić, i načelnik Glavnog štaba Hrvatskog vijeća obrane, general Ante Roso. Cilj sporazuma, koji je stupio na snagu 25. februara, bio je uspostavljanje primirja i stvaranje temelja za zajedničko djelovanje protiv tada zajedničkog protivnika – snaga VRS koje su ugrožavale teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Pregovori su vođeni u složenim okolnostima, obilježenim vojnim napetostima, iscrpljenošću svih strana te intenzivnim diplomatskim pritiscima međunarodne zajednice, osobito Sjedinjenih Američkih Država. Prema zapisima generala Rasima Delića, američka diplomacija, uz podršku europskih saveznika, igrala je ključnu ulogu u poticanju prekida sukoba i pronalasku političkog rješenja. Posebnu ulogu imali su američki izaslanik Charles Redman i tadašnji veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith.
Pregovori i ključne tačke sporazuma
Prvi konkretan korak prema okončanju sukoba učinjen je 10. februara 1994. godine u Ženevi, gdje su se sastali predsjednik Vlade RBiH Haris Silajdžić i ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić. Dogovoreno je da se organizira susret vojnih zapovjednika kako bi se definirali uvjeti prekida neprijateljstava. Taj je sastanak održan 23. februara na zagrebačkom aerodromu Pleso, uz posredovanje predstavnika UNPROFOR-a, generala Jeana Cota i generala Michaela Rosea.
Glavne tačke sporazuma uključivale su:
– Trenutni prekid vatre i prestanak svih neprijateljstava,
– Postavljanje snaga UNPROFOR-a na osjetljiva područja radi nadgledanja provedbe sporazuma,
– Povlačenje teškog naoružanja na dogovorene udaljenosti,
– Otvaranje humanitarnih koridora i uspostavljanje prometa,
– Razmjenu ratnih zarobljenika i osiguranje povratka izbjeglica,
– Uspostavu zajedničkih komisija radi nadgledanja implementacije dogovora.
Poseban izazov u pregovorima bila su pitanja vojnih prisutnosti i kretanja. Dok je delegacija Armije RBiH isticala potrebu povlačenja svih stranih jedinica s teritorija BiH, uključujući postrojbe Hrvatske vojske, delegacija HVO-a zauzimala je drugačiji stav. Sporazum je postignut kompromisom – sporna pitanja unesena su u aneks kao stavovi pojedinih strana, bez zajedničkog zaključka.
Prekretnica u ratu
Potpisivanje Zagrebačkog sporazuma predstavljalo je prekretnicu u ratu u BiH. Sukobi između Armije RBiH i HVO-a, koji su prethodno donijeli velike ljudske i materijalne gubitke, postupno su prestali, omogućujući formiranje bošnjačko-hrvatskog saveza usmjerenog protiv snaga VRS koje su prijetile cjelovitosti države. U tom procesu značajnu ulogu imale su i brojne istaknute ličnosti iz Bosne i Hercegovine, uključujući vjerske autoritete, koji su pozivali na dijalog i mir.
Iako je početna provedba sporazuma nailazila na izazove, uključujući kašnjenja u razmjeni zarobljenika i nesuglasice na terenu, s vremenom su napori međunarodne zajednice i domaćih aktera doveli do stabilizacije odnosa. Sporazum je poslužio i kao temelj za daljnje mirovne inicijative, uključujući Washingtonski sporazum iz marta iste godine, kojim je formalno uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine.
Gledajući s vremenske distance, Zagrebački sporazum bio je ključan korak prema završetku sukoba Bošnjaka i Hrvata u BiH i stvaranju pretpostavki za zajedničku obranu i političku suradnju. Bez obzira na razna tumačenja neupitno je da je mir postignut pregovorima donio prijeko potrebnu stabilnost i otvorio prostor za izgradnju boljih međunacionalnih odnosa.
