Na lijevoj obali Neretve, na cesti koja od Mostara vodi prema jugu, a sjeverno od Čapljine, nalazi se jedna od najljepših urbanih cjelina naglašene kulturno-historijske vrijednosti – Počitelj. Gotovo je nemoguće proći cestom putem prema Jadranu da se ne opaze počiteljska sahat-kula i džamija.

Etimologija imena ovog mjesta ni do danas nije razjašnjena. Jedni smatraju da je izvedeno od glagola čitati, drugi da potječe od glagola počivati, treći, opet, da je mjesto dobilo ime po tamošnjem kastelanu, dok neki smatraju da porijeklo imena treba tražiti u hungarizmu čitelj, italijanskom citadela, što znači utvrda, grad.

U srednjem vijeku Počitelj je bio administrativni i upravni centar Blagajske župe, kao i njena najzapadnija tačka, što mu je davalo veliki strateški značaj. Pretpostavlja se da je utvrđeni grad s pratećim naseljima izgradio bosanski kralj Stjepan Tvrtko I 1383. godine. Zidani grad Počitelj razvijao se od 16. do 18. stoljeća. Arhitektonski gledano, sačuvani kameni dijelovi grada čine utvrđeni kompleks u kojem se mogu primijetiti dvije faze razvoja: srednjovjekovna i osmanska.

Prvi pisani spomen grada datira iz 1444. godine, u poveljama koje su izdali kraljevi Alfonso V i Friedrich III. Od 1463. do 1471. godine u gradu je bila stacionirana ugarska vojna posada. Nakon kratke opsade 1471. godine, grad je pao pod Osmanlije i ostao u sastavu Osmanskog Carstva sve do 1878. godine. Od 1713. do 1835. godine Počitelj je bio sjedište vojno-administrativne oblasti, a od 1782. do 1879. godine centar kadiluka.

Značaj i izgled grada mijenjali su se tokom njegove historije. Tri perioda posebno su značajna za razvoj Počitelja: period ugarskog kralja Matije Korvina (1463-1471), kada je grad imao značajnu stratešku ulogu; period razvoja naselja pod Osmanskim Carstvom (1471-1698), kada su izgrađene tipične javne građevine: džamija, mekteb, imaret, medresa, hamam, han (karavan-saraj) i sahat-kula; te period obnove strateškog značaja grada nakon što su Mlečani osvojili i uništili Gabelu (1698-1878).

S uspostavom austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini 1878. godine, Počitelj je izgubio svoj strateški značaj i počeo ubrzano propadati. Međutim, upravo zbog gubitka vojne funkcije, originalni urbani arhitektonski ansambl ostao je očuvan do danas. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995), cijelo historijsko urbano područje Počitelja i njegove razne građevine pretrpjele su velika ratna oštećenja.

Godine 1996. Počitelj je, na prijedlog Univerziteta u Yorku (Ujedinjeno Kraljevstvo) i Univerziteta u Sarajevu, uvršten na listu 100 najugroženijih lokaliteta kulturne baštine svijeta prema organizaciji World Monuments Watch, zbog svoje izuzetne vrijednosti.

Četiri godine poslije Vlada Federacije Bosne i Hercegovine pokrenula je Program trajne zaštite Počitelja, koji obuhvata: zaštitu kulturne baštine od daljnjeg propadanja, rehabilitaciju oštećenih i uništenih građevina, povratak izbjeglica i raseljenih osoba u njihove domove te dugoročnu i održivu zaštitu i revitalizaciju historijskog urbanog područja Počitelja. Program je i dalje u toku, a trenutno se provodi faza rehabilitacije stambenih kompleksa u gornjem dijelu Počitelja.

Kompleks utvrđenog grada Počitelja nastajao je od XVI do XVIII stoljeća, a srednjovjekovnu utvrdu dogradile su Osmanlije. Najveći razvoj Počitelj je imao od kraja 15. do 18. stoljeća, kada je nastalo naselje ispod utvrde, te su izgrađeni džamija, mekteb, imaret, medresa, banja, han i sahat-kula. Gotovo stotinu godina bio je sjedište kadiluka, a u periodu 1713–1835. godine sjedište Počiteljske kapetanije. Nakon što su Mlečani zauzeli Gabelu, Počitelj ponovo dobija vojno-strateški značaj. Cijelo je mjesto bilo opasano bedemom, izgrađene su careva i pašina tabija, te jedna tik uz Neretvu. U Počitelju su se nalazile dvije kapije i dvoja mala, vjerojatno tajna vrata. Osmanski putopisac Evlija Ćelebi zabilježio je da su u tvrđavi bili dizdareva kuća, jedan hambar, mala kula, mala džamija te vodena kula, niz koju se silazilo do rijeke sa 200 basamaka. Utvrda je naglo propala dolaskom Austro-Ugarske, koja je srušila dio zidina kako bi probila puteve.

Iako je Počitelj imao status samostalnog kotara, svog dizdara i pripojena okolna sela, dugo su kapetani i kadije iz Mostara, Blagaja, Hutova i Stoca zadirali u njegove šerijatske i ostale poslove. Ostat će upamćeno da je Hadži Mehmed-beg Stočević toliko razljutio počiteljskog kapetana Smail-bega da je ovaj napao Hutovo, zauzeo ga, porušio i pobio brojnu posadu. Nastavio je ratovati i s ostalom braćom Rizvanbegovićima. Morao je i sam car izdati posebni ferman i bujruldiju da se Smail-beg smiri, a Počitelj sačuva od komšija.

Džamija u Počitelju ubraja se među najstarije objekte u gradu. Podigao ju je 1562. ili 1563. godine neki Alija Mujezinović, sin Musa-agin. O hadži Aliji poznato je vrlo malo, jer se u dostupnim izvorima rijetko spominje. Postoji legenda koja kaže da je džamiju u Počitelju sagradio “Čelo”, koji je kao dijete išao u Istanbul i kasnije postao paša. Tarih, koji ovo potvrđuje, čuvao se u džamiji koju danas nazivaju Šišman Ibrahimovom, pa se sa sigurnošću ne može reći da li je prije ove na istom mjestu postojala manja džamija – Alijina. Pored džamije Hadži Alijin unuk sagradio je imaret, u kojem su se hranili putnici i sirotinja.

Sve ostalo pripisuje se Šišman Ibrahim-paši, odnosno Hadži Ibrahimu, Alijinom unuku i ćehaji velikog vezira Fadil Amed-paše Ćuprilića. Medresu je podigao oko 1664. godine. Imala je pet soba i dershanu, sve pokriveno kupolama, s velikim trijemom ispred. Uz nju su istovremeno sagrađeni i banja i han za njeno održavanje. Banja se velikim bazenom napajala vodom iz Neretve, te je glinenim cijevima voda dolazila za kupanje! To je bilo 200 godina prije nego što su mnoge evropske metropole imale vodovod i kupatila. Oko banje i hana Šišman-paša podigao je dućane u kojima su radili terzije, kujundžije, kalajdžije, puškari i sedlari.

A iznad svega je sahat-kula, koja i danas, zajedno s munarom, čini poseban vertikalni akcent grada koji je utonuo niz stijenu. Do nje je drvo ciparisa, doneseno iz Libana u 15. stoljeću.

Ko je bio taj dobrotvor Šišman Ibrahim-paša, do danas ostaje dilema među historičarima. Evlija Čelebi kaže da je Ibrahim-ćehaja sin Omer-agin, a unuk Hadži-Ali-age, sina Musa-agina, osnivača Počiteljske džamije. Prvo je bio janjičarski aga, zatim vezir i valija u Sivasu, pa su ga premjestili u Egipat, gdje je umro. Pamti se i da je iz Egipta poslao krasne ćilime za počiteljsku džamiju.

Za njim su ostali sin jedinac Mehmed-beg i unuk Hasan-beg. Da li su iza njih ostali nasljednici – ne zna se… ali, eto, do današnjih dana ostalo je Ibrahimovo ime, koje se spominje svima koji svrate u Počitelj, gdje ga još vitka kula i munara štite od zaborava.

U januaru 2003. godine historijsko gradsko područje Počitelja proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a četiri godine kasnije Počitelj je kandidiran na listu Svjetske baštine UNESCO-a, nakon čega je uvršten na tzv. tentativnu listu ove svjetske organizacije.